Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Očuvanje Pravoslavlja u Dalmaciji

5. BORBA ZA OČUVANjE PRAVOSLAVLJA
POD MLETAČKOM VLAŠĆU

Kad je Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirom (1718.) cijela Dalmacija došla pod vlast Mletačke Republike, potčinila je ona sve pravoslavne Srbe na tom području u crkvenom pogledu mletačkom filadelfijskom arhiepiskopu. Tada je to bio Meletije Tipaldi (1685-1713). Njega su predstavnici rimokatoličke crkve, udruženi sa mletačkom vlašću, lomili i konačno slomili da primi uniju sa rimskom crkvom i pomogne njihove prozelitističke planove u Dalmaciji, u kojoj su mletačke vlasti već činile vjersko nasilje nad Grcima i Srbima. Providur Petar Valijer je još u toku rata donio odluku 1686. da pravoslavne sveštenike imaju u buduće da postavljaju latinski biskupi, koje pravoslavni sveštenici imaju smatrati svojim starješinama. U mnoge pravoslavne crkve unošeni su latinski oltari (na Hvaru, u Šibeniku, Zadru, Trogiru). Meletije Tipaldi je 1690. zvanično prihvatio uniju. Veliko zlo bilo je na pomolu.

Poslije oslobođenja Kninske krajine od Turaka pojavio se na tom području iz Bosne izbjegli pravoslavni episkop Vasilije. Na molbu dalmatinskih Srba postavio im ga je patrijarh Arsenije III za episkopa. Nastanio se u Golubiću kod Knina, gdje mu je od strane tadašnjeg providura Danijela Dolfina ustupljena jedna kuća i zemlja za izdržavanje. Međutim, tome se energično usprotivi arhiepiskop Meletije i mletačka vlada i ubrzo nestaje svakog traga episkopu Vasiliju u Dalmaciji.

Meletije Tipaldi je uvidio da planove o unijaćenju pravoslavnih Dalmatinaca neće moći da sprovede bez ljudi iz tog naroda. Zato je pozvao k sebi krčkog kaluđera Nikodima Busovića, koji je tada bio paroh u svom rodnom mjestu Šibeniku, čovjeka kulturnog i sposobnog, sa velikim ugledom u narodu, i predložio mu da ga rukopoloži za episkopa i postavi za svog zamjenika u Dalmaciji. Nikodim o tome odmah obavijesti svoga krčkog igumana Josifa, a ovaj patrijarha Arsenija III, koji se tada nalazio već u Ugarskoj. Patrijarh je dozvolio da Nikodim postane episkop s tim da će ga on hirotonisati. Međutim, Tipaldi je političkim razlozima ubijedio Busovića da nije moguće da on kao mletački podanik bude rukopoložen u stranoj državi i privolio ga da ga on hirotoniše. To je obavljeno 24. juna 1693. Latinski biskupi pišu da je Busović prije hirotonije ispovjedio rimokatoličku vjeru, iako jedan od njih kasnije piše da je Tipaldi bio ,,prevaren pritvornim ispovijedanjem vjere”. Premda nisu znali za ma kakvo ispovijedanje vjere, krčki kaluđeri su primili episkopa Nikodima Busovića s velikim nepovjerenjem. Odmah su napisali pismo patrijarhu Arseniju III i poslali ga po dvojici kaluđera. Patrijarh se ljutio što je Nikodim hirotonisan u ,,tuždih stranah”, ali je savjetovao manastirskom bratstvu da bude s vladikom u miru. Tada je i Busović lično išao k patrijarhu i svakako mu sve iskreno i potanko izložio. Kako je imao preporuke ,,od serdara i od sve krajine i poglavara dalmatinskih”, patrijarh ga potvrdi za episkopa dalmatinskog. Vrativši se od patrijarha, Nikodim Busović, koji se obično sam nazivao ,,episkop krčki”, otpočeo je uređivanje svoje eparhije potpuno samostalno, ne obazirući se više na unijatskog mletačkog arhiepiskopa. Među sveštenstvom je zavodio red i disciplinu, obnovio manastir Dragović, unapredio Krku, kod crkve sv. Jovana u Bribiru sagradio mali manastir, na kome se mjestu i danas nalazi ,,Busovićeva kula”, a kako je stekao poštovanje i lokalnih političkih vlasti, uspio je da se izda odluka o slobodnom ispovjedanju vjere i pravoslavnog bogosluženja u Šibeniku, što je izazvalo oštru reakciju šibenskog biskupa Kaligarija. Na osnovu preporuke providura Moćeniga i Zanea mletački senat je 11. novembra 1702. priznao Busoviću duhovnu vlast nad pravoslavnima u Dalmaciji i za njegovo izdržavanje dodijelio mu posjed u Biljanima.

Stanje dalmatinskog naroda pod novom vlašću bilo je neobično teško i za ovaj ratnički narod ponižavajuće. Narodni zborovi (lige), koji su ranije bili organi narodnog samoupravljanja, kao izraz narodne volje, sada su ograničavani obaveznim prisustvom predstavnika mletačkih vlasti, koji su im nametali svoju volju. Republika je osvojeno područje proglasila za vlasništvo države, za ,,zemlju principovu”. Država daje zemlju narodu samo na uživanje, a ne u vlasništvo. Zato, kad neko umre bez zakonitog nasljednika, njegova zemlja ponovo pripada državi. Umjesto ranije narodne odbrane zavedene su regularne grupe koje je trebalo izdržavati. Godine 1690. zavedeno je ubiranje desetine (decime), najprije samo od žita, a zatim od svih poljoprivrednih proizvoda. Zavedeni su kuluk i rabota. Ratnički Srbi koji su odvajkada navikli na ekonomsku slobodu sada su bili pritisnuti feudalnim dažbinama, koje su bile davane u zakup i ubirane često na najbezočniji način, pri čemu je onima koji nisu imali novca odgonjena stoka, oduzimano skupocjeno oružje i alati. Najbolnije je u tome bilo što su desetinu uzimali u zakup i pojedini narodni starješine. To je doprinosilo njihovom bogaćenju, koncentrisanju zemljišnih posjeda u sve manjem broju posjednika, a time i društvenom raslojavanju srpskog naroda.

Ovakvo stanje bijede i poniženja izazvalo je narodni otpor. U Bukovici, Kotarima i biogradskom primorju buknula je 1704. otvorena buna kojoj je bio vođa pop Petar Jagodić-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovičinu Selu. Ustanici su napadali skupljače decime, ali i sve one koji su oklijevali da priđu ustanku, palili im kuće i oduzimali imovinu, zabranili odvoz namirnica u Zadar itd. Generalni providur Marin Zane je vještom taktikom paralizovao ustaničku akciju, obećavajući da će se opravdani narodni zahtjevi ispuniti i bez bune. Vrijeme pregovora poslužilo je za hvatanje vođa ustanka i obezglavljivanje narodnog otpora. Vođe ustanka su kažnjeni najtežim kaznama. Kuridža je dopao teške tamnice u kojoj je izdržao punih četrdeset godina. Pušten je 1746. slijep i gotovo nepokretan. Poslije tri godine umro je u Zadru.

Još se ova buna nije ni stišala, dođe 1705. do novog ustanka u Cetinskoj krajini zbog toga što je novi providur Bustino Riva naređivao da srpski episkop Nikodim Busović ne smije postavljati sveštenike bez odobrenja latinskih biskupa. Vođa ustanka u kome je uzelo učešća 7.000 naoružanih Srba bio je dragovićki kaluđer Isaija. Mećutim, i ova buna je bila u krvi ugušena. Kaluđer Isaija je bio otjeran na doživotnu robiju, a episkop Nikodim je prognan iz države. Otišao je u Svetu Goru, a otuda na hadžiluk u Palestinu. Na mnoge njegove molbe konačno mu je dozvoljeno da se vrati pod uslovom da se ne smije miješati u poslove dalmatinskog episkopa, jer mu je to Meletije Tipaldi zabranio. Busović je i na to pristao. Nostalgija za rodnom Dalmacijom bila je od svega jača. Došao je u manastir Dragović, a zatim je sagradio kuću u Vrlici, gdje se liječio u bolesti. Predosjećajući da mu se približava smrt, Busović je prešao u svoj postrig, manastir Krku, gdje je i umro 20. decembra 1707. i sahranjen u manastirskoj crkvi.

U vrijeme uprave episkopa Nikodima Busovića crkvenim životom pravoslavnih Srba u sjevernoj Dalmaciji, prebjegao je 1695. u južne predjele mletačke Dalmacije hercegovački episkop Savatije Ljubibratić, koji je i od mletačke vlade dobio odobrenje da može vršiti crkvenu jurisdikciju u tim predjelima. Nastanio se najprije u Čardaku a zatim u Toploj kod Hercegnovog. Srbi sjeverne Dalmacije, ostavši sada bez svoga episkopa, zamolili su episkopa Savatija da i njih primi pod svoju jurisdikciju. Njihova želja se mogla ostvariti, jer je na mjesto providura Bustina Rive došao tolerantni Vendramin. Srbima je laknulo. Imali su svog episkopa i relativan crkveni mir. Ali, za kratko. Novi zadarski nadbiskup Vićentije Zmajević, čovjek velikih sposobnosti ali i velike netrpeljivosti, okomio se svom snagom na pravoslavne. Odmah po njegovom dolasku (1713.) pravoslavnim sveštenicima je naređeno da ne mogu vršiti službu bez odobrenja latinskih biskupa, a pravoslavnim Skradinjanima zabranjeno zidanje nove crkve. Narod se ponovo uznemirio. Moralnu podršku dao mu je pećki patrijarh Mojsije Rajović, koji je obilazeći zapadnu Bosnu svratio i u manastir Dragović, odakle je uputio pismo episkopu Savatiju i narodnim prvacima. Ovaj momenat i novi rat sa Turcima zaustavili su Zmajevićevu prozelitističku agresiju, ali samo privremeno. Poslije Požarevačkog mira (1718.) ona će opet ojačati.

Kako je u to vrijeme umro episkop Savatije, preuzeo je upravu ove eparhije njegov sinovac arhimandrit Stefan Ljubibratić, koga je patrijarh Mojsije sa znanjem dalmatinskog mletačkog providura zavladičio na Sretenje 1719. Novi episkop se nastanio u manastiru Dragoviću. Providur je poklonio njemu i manastiru dosta obradive zemlje oko manastira i kuću episkopa Nikodima Busovića u Vrlici. Episkop Stefan je odmah počeo da obilazi eparhiju i u Kninskom Polju je održao skupštinu sa sveštenstvom radi učvršćenja discipline i pastirske revnosti. Dok su mletačke lokalne vlasti bile zadovoljne radom episkopa Stefana, nadbiskup Zmajević je energično ustao protiv njega i tražio od mletačkog senata da se Ljubibratić odmah ukloni iz Dalmacije. U svom spisu Ogledalo istine, koji kipti od mržnje protiv Srba i njihove vjere, Zmajević prikazuje ugled i autoritet episkopa Stefana među Srbima: ,,... Obilazio je gordo provinciju sa srpskim otrovima u rukama da ih širi na štetu vjere. Bogata i arogantna momčina isticao se kao neki vladalac, izdavajući apsolutnim gospodarstvom zakone i nalažući terete na bijedni narod. Sve je trpio potišten narod, jer je odan do obožavanja novom mitropolitu, na koga je gledao kao na neko božanstvo, koje ima u rukama nagradu i kaznu. I sama prostota katoličkih težaka zanosila se gledajući veličanstvo i dostojanstvo njegovo, i kao da im je godio ovaj varljivi izgled...” Iako je učeni profesor padovanskog univerziteta, pounijaćeni Grk Nikola Papadopuli, dokazao lažnost Zmajevićevih optužaba prema kojima je ,,srpska vjera gora od anabaptista, jednaka donatistima i drug ikonoklasta, i gora od sviju drugih jeretika, koji su lajali protiv neba, ona je također drug i origenista”, iako se Moćenigo zauzimao za Ljubibratića, sve je bilo uzalud. Moćenigo je 1721. smijenjen, a na prijedlog novog providura Dijeda izdao je Senat 11. aprila 1722. dukal na osnovu koga je episkop Stefan Ljubibratić prognan iz Dalmacije. Prešao je u Medak u Lici, odakle je do 1725. vodio brigu o crkvi u Dalmaciji. Tada je izabran za episkopa kostajničkog.

Zmajević i njegovi saradnici su smatrali da su sada blizu cilja. Međutim, obezglavljeni narod se okupio oko svojih manastira, sakupio svu svoju snagu i dao neočekivano snažan otpor i iz svoje sredine izbacio novog vođu tog otpora. Bio je to mladi benkovački paroh Simeon Končarević. On je 1731. sa znanjem i odobrenjem providura Vendramina sazvao u Benkovcu skupštinu srpskih delegata iz cijele Dalmacije i Boke Kotorske. Skupština je u prisustvu vladinog izaslanika donijela rezoluciju od šest tačaka, u kojoj se izražava nepokolebljiva odanost pravoslavnoj vjeri, ne priznaje se vlast latinskih biskupa nad pravoslavnima, a pravoslavnim sveštenicima se zabranjuje svaka zajednica u bogosluženju sa rimokatolicima, zbog razlike u dogmatima, i naposljetku se zahtijeva da se Srbima dozvoli izbor novog episkopa.

Benkovačka skupština imala je u istoriji dalmatinskih Srba ogroman značaj.
Ona predstavlja početak jedne organizovane borbe u kojoj podjednako učestvuje klir i narod. Ona nema više lokalni i oružani karakter kao bune popa Kuridže i kaluđera Isaije, već je izraz opšteg narodnog otpora koji time dobija na snazi. Ugled Simeona Končarevića je naglo porastao. Crnogorski mitropolit Sava Petrović proizveo ga je 1735. za protopopa, čime je i formalno postao prvak dalmatinskog sveštenstva sa kojim je uporno tražio da im se postavi episkop. Protiv srpskih nastojanja ponovo se digao nadbiskup Zmajević, koji je dobio podršku novoga dalmatiskog providura. Latinski biskupi su ponovo dobili pravo da nadgledaju pravoslavne crkve i postavljaju pravoslavne sveštenike. Senat se kolebao. Bojeći se narodne bune, odobrio je 1736. da Srbi mogu sebi da izaberu episkopa, ali kad se tome usprotivio Zmajević, odluka je povučena. U Dalmaciji je stanje bilo očajno. Providur je čak naređivao da se ruše neke pravoslavne crkve, pojedini Srbi su počeli da se sele u Austriju, a drugi su bili spremni na bunu, od čega ih je zadržavala samo prisebna taktika prote Končarevića. U ovom naelektrisanom vremenu, kad su pravoslavni sveštenici trpjeli progone i tamnice, kad je mletačka vlast svaki čas mijenjala svoj odnos prema Srbima, a Zmajević već predviđao likvidaciju pravoslavlja u Dalmaciji, jer je ponovo potvrđena naredba o potčinjavanju pravoslavnih sveštenika i vjernih latinskim biskupima, sastadoše se Srbi 1750. na Dalmatinskom Kosovu i izabraše svoga obudovjelog protu Simeona Končarevića za episkopa dalmatinskog. Po blagoslovu pećkog patrijarha Atanasija hirotonisao je Končarevića u Trebinju 1751. dabrobosanski mitropolit Gavrilo sa još dva episkopa. Po mjestu svog izbora Končarević se često nazivao ,,kosovski vladika”.

Episkop Simeon Končarević se nastanio u Benkovcu i tiho otpočeo svoj rad na organizaciji crkve u sjevernoj Dalmaciji, koju je podijelio na pet protopopijata. Arhimandrita krčkog Nikanora Rajevića odredio je za svog egzarha. Nastojao je da se u svakoj većoj parohiji otvori škola. Da bi i sa političke strane legalizovao svoj položaj zatražio je od Senata potvrdu svog izbora. U Zadru je 1752. razgovarao sa providurom i uvjeravao ga da njegov izbor nije u suprotnosti sa interesima države i molio ga da ga preporuči Senatu za potvrdu. Međutim, providur mu je oduzeo arhijerejsku gramatu, a Senatu predložio da se Končarević uhapsi. Bojeći se narodne bune, Senat nije usvojio ovako grub progon Končarevića, već je početkom aprila 1753. naredio da se on na mudar način ukloni iz Dalmacije. Zaista, Končarević je morao da 19. aprila 1753. pređe granicu i da se nastani u Lici, u Popini više Zrmanje.
Otuda je preko svog egzarha Nikanora Rajevića upravljao četiri godine crkvom u Dalmaciji. Molio je mletačke vlasti da mu dozvole povratak u Dalmaciju, makar i ne vršio episkopsku vlast, već samo da boravi u jednom od tamošnjih manastira, ali sve je bilo uzalud. Zato je Končarević morao da preduzme nešto sasvim drugo. Krajem jula 1757. otišao je sa jednom grupom dalmatinskih Srba, u kojoj je bio i njegov sin Ignjatija i smokovićki sveštenik Lazar Vujinović, u Rusiju. Mletačka Republika je ovaj njegov postupak shvatila kao neprijateljski akt protiv države, te ga je 1759. proglasila državnim izdajnikom i zabranila svako održavanje veze s njim.

Končarević je po dolasku u Rusiju upoznao rusku vladu s položajem Srba u Dalmaciji, na osnovu čega je vlada intervenisala kod Republike preko svog poslanika u Beču. To je prilično uticalo na razvoj događaja. Godine 1762. vladika Končarević i sveštenik Lazar Vujinović pođoše preko Beča prema Dalmaciji, ali je samo pop Lazar došao u svoj Smoković, dok se vladika morao da zadrži u Popini i Gračacu, odakle je krišom dolazio u manastir Krupu. Kako je Končarević tada organizovao novu grupu iseljenika u Rusiju, među kojima je bilo i turskih i austrijskih podanika, negodovale su protiv njega i turske vlasti iz Bosne i austrijske vlasti Karlovačkog generalata, te je on protjeran iz Like. Otišao je ponovo u Rusiju odakle se više nikada nije vratio. Umro je 26. avgusta 1769. u kijevskom Petropavlovskom manastiru. Prije smrti dovršio je svoju istoriju srpskog naroda i crkve u Dalmaciji, koju je Milaš nazvao Ljetopis građanskih i crkvenih događaja. Milaš je u ovom spisu vidio ,,pravo blago za dalmatinsku proš-lost” i obilno ga koristio u svom kapitalnom djelu Pravoslavna Dalmacija.

Poslije odlaska episkopa Simeona Končarevića u Rusiju obraćali su se pravoslavni Srbi iz sjeverne Dalmacije u duhovnim stvarima mitropolitu Crne Gore ili episkopima gornjokarlovačkim koji su ponekad u svojoj titulaturi pominjali i Dalmaciju. Administrativne crkvene poslove u Dalmaciji vodio je arhimandrit Nikanor Rajević. Poslije njegove smrti (1770.) vodio je crkvene poslove krčki iguman Nikanor Travica, a od 1778. postao je ,,vlastnij arhimandrit i cerkovnij upravitelj” Nikanor Bogunović. Otpornost dalmatinskog sveštenstva i naroda, emigraciono raspoloženje i rusko interesovanje za sudbinu Srba i pravoslavlja u Dalmaciji učinili su da je Mletačka Republika konačno 1780. bila primorana da izda zakon o slobodi pravoslavne vjere u Republici. Blagodarenjima koja su tom prilikom održana u dalmatinskim pravoslavnim crkvama završio se jedan bolni period u životu dalmatinskih Srba.
Odmah poslije proglašenja novog zakona Carigradska patrijaršija je već 1781. postavila u Mlecima Sofronija Kutavali za mletačko-dalmatinskog episkopa, a ovaj je 1783. imenovao Bogunovića za svog vikara u Dalmaciji. Tako je pravoslavna Dalmacija dobila svog nadležnog episkopa, a radom njegovog vikara počela je obnova crkvenog života zaparloženog u dugim i teškim borbama za vjerski opstanak.

Pretkraj uprave arhimandrita Nikanora Bogunovića vratio se u Dalmaciju poslije svojih dugih putovanja i dužeg boravka u Rusiji arhimandrit Gerasim Zelić, postrižnik manastira Krupe, čovjek sposoban, ali uz to ambiciozan i pretenciozan, zbog čega je došao u sukob sa Bogunovićem, te je htio da opet napusti Dalmaciju. Ali, kako je Bogunović uskoro umro, ostade Zelić u Krupi. Godine 1794. izabere ga krupsko bratstvo za svog starješinu, a 1796, izaberu ga predstavnici manastira i sveštenstva kod crkve sv. Đurđa u Kninskom Polju za general-vikara u Dalmaciji. U to vrijeme Dalmacija je promijenila gospodare. Godine 1797. konačno je propala Mletačka Republika pod udarcima Napoleonove vojske. Prema odlukama mira u Kampoformiju (18. oktobra 1797.) pripale su Istra, Dalmacija i Boka Kotorska Austriji.

Za vrijeme austrijske uprave Zelića je uznemiravao novi suparnik, Simeon Ivković, koji, iako nije birao sredstva, nije uspio da postane dalmatinski episkop, pa čak ni generalni vikar. Zelić je i dalje upravljao eparhijom, uspostavio vezu sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem, kome se doduše i dalmatinsko sveštenstvo obraćalo žaleći se na Zelićevu strogost. Stratimirović je pokušavao da Dalmaciju pripoji Gornjokarlovačkoj eparhiji, ali Austrija to nije odobrila.

Poslije Napoleonove pobjede nad ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (1805.) morao je austrijski car Franjo I da ustupi Dalmaciju Napoleonu. Nakon tri godine (1808.) pala je pod Francuze i Dubrovačka Republika.

 



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 0 Ukupno glasova: 0

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH