Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Velebite, slavo naša stara

Ovo je pokušaj da se nešto ispriča, zapiše, bez ikakvih namjera u bilo kojem pravcu.

Ovo je priča o Benkovcu, malom dalmatinskom gradiću sjeverne Dalmacije, priča o kraju kamena , nade , vjetra i sunca - priča o NK. Velebitu , koji je u jednom periodu bogate istorije prerastao i svoj grad, priča o klubu koji je duboko usađen u srca gordih Bukovčana i Kotarana, koji je krajem 1970-ih i početkom 1980 –ih uz “Hajduk”, bio najbolji dalmatinski klub. Pokušaj da se vratimo duboko u prošlost i da zabilježimo kako i kada se počeo igrati nogomet u Benkovcu, ko su ti pioniri bez kojih ni jedna priča ne može početi .Znamo da je NK Velebit jedan od najstarijih sportskih kolektiva u Dalmaciji, to sigurno. Sporenja oko njegovog datuma osnivanja, prvoj ili drugoj boji dresova, je bilo i biće, ... a čemu to?


Jedno je sigurno tačno i važno – NK Velebit su osnovali Benkovčani – mladi ljudi intelektualci i radnici ,u teškim vremenima koja su dolazila i u kojima su živjeli. Poneseni nogometnim zanosom i sportskim motivima, osnivanjem Velebita postavili su temelje jedne lijepe priče, koja je kasnije spojila Velebit i Benkovac u jedno, u pokret ljubavi i kohezije.
Što se tiče društvenih, socijalnih i političkih okolnosti vremena u kojem je je osnovan klub, važno je reći da je Benkovački kotar bio pod italijanskom okupacijom u periodu od 1918. – 1921. g, a juna 1921. g Ravni kotari i Bukovica priključeni su Kraljevini SHS, a Benkovački kotar je bio upravno – administrativna jedinica ( srez ) u novoj državi.
Teški uslovi života pogotovo škrte Bukovice uticali su na dosta intenzivne migracije ruralnog stanovništva, naročito u prekooceanske zemlje, negdje do 1929. godine. Preko 90 odsto stanovništva Bukovice i Ravnih kotara živjelo je isključivo od poljoprivrede i stočarstva. Bez obzira na te nepovoljne okolnosti, Benkovac, koji je tih 20. – ih godina imao između 900 i 1000 stanovnika,imao je svoj građanski i intelektulani sloj. Među njima se odvijao dosta bogat društveni život – postojala je čitaonica u kojoj su se okupljali intelektualci, igrao se šah, a 1924.g osnovano je Gimnastičko drustvo “Sokol“, koje je bilo patritosko – sportsko – kulturno društvo.
Zna se da je 18. 08. 1924. u Benkovcu održan slet “ Sokola” iz Kistanja, Novigrada, Drniša i Biograda. Slavlje je bilo cijeli dan, a poslije podne izvedene su vježbe koje su izazvale oduševljenje prisutnih građana. Prigodan govor o ulozi “ Sokola” održao je Đuro Sinobad iz Kistanja, koji je sagradio privremenu vježbaonicu i nabavio sprave za gimnastiku. Nogomet se sigurno igrao i prije osnivanja kluba, po benkovačkim livadama, o čemu svjedoči jedna fotografija benkovačkih mladića sa loptom iz 1924. godine. Ime Velebit spominje se u aktivnostima kulturno – prosvjetnih društava , koje su se zasnivale na amaterskoj osnovi.


Osim Velebita u Benkovcu, postojali su i “Sveti Sava“ u Kistanjama, „Ćiril i Metodije“ u Obrovcu, „Sava Bjelanović“ u Đevrskama. Aktivnosti tih društava bila je različita, od jedne do šest priredbi godišnje, najčešće recitarskog, dramskog i folklornog karaktera. Sportske aktivnosti su su bile isključivo vezane za djelatnost“ Sokola“, koji je bio naročito intenzivan u periodu između 1932. 1935. g. To su bile discipline lake atletike i gimnastike, a imali su i svoju pleh muziku. Izlazili bi na đurđevdanske uranke, a tada bi bile zakazivane i utakmice.
Na području Bukovice i Ravnih kotara Sokolska župa registrirala je postojanje 17 četa i 56 sokolskih prednjaka, koji su učestvovali na okružnim, pokrajinskim, zemaljskim, pa i međunarodnim sletskim smotrama. Prema poznatim podacima, prvu loptu, kupljenu u Trstu, u dućanu Emanuela Fidlera, u Benkovac je, 1909.g donio Petar Novaković, napredni benkovački trgovac, kasnije jedan od osnivača Velebita.

Donošenju prve lopte kumovali su i u dobroj mjeri mladi Benkovčani koji su u to vrijeme studirali u Pragu , Beču i Budimpešti. Jedan od osnivača i igrača prve generacije Velebita, Jovan Jojo Košević , bio je član mađarskog Ferencvaroša.
Također bi trebalo istaći osnivanje i već razvijenu aktivnost dalmatinskih klubova NK Hajduk ( Split ) 1911. g i NK Dinara ( Knin ) 1913. g. Grupa mladih naprednih intelektualaca i radnika okupivši se na svom prvom improviziranom igralištu zvanom „ Paljevine“ udarili su žig u znak rođenja benkovačkog nogometa.
Među prvim pionirima poznati su : Petar Pjero Novaković, Jovan Jojo Košević, Živko Ivanković, Josip Gunde Vujić, Gojko Malešević, Toni Miletić, Zdenko Novaković, Čedo Dobrić, Miro Gulin, Ante Supin.

Velebit nosi svoje ime od osnivanja i nikad ga nije mijenjao, a ideju za ime dao je Josip Gunde Vujić prilikom osnivanja, pogledavši prema planini Velebit rekavši da se klub nazove po njoj. Tako je 15. 10. 1925. g osnovan NK Velebit, radost njegovih osnivača bila je neizmjerna. Petar Pjero Novaković pričao je davno da su na utakmice putovali njegovim autom – Esexom, u Knin, na utakmice s Dinarom, sa kojima je napravljena prva zajednička fotografija , 1926 g u Kninu. Postoje i 2 pisma ( u Historijskom muzeju u Zadru ) iz tih prvih godina postojanja, kojima Dinara i NOŠK ( Novigrad ) pozivaju Velebit na utakmice.
Prve utakmice prijateljskog karaktera igrane su na pomenutom igralištu zvanom “Paljevine“ u blizini kasarne, a kasnije se prešlo na „Plac“, koje se nalazilo kod današnje autobusne stanice. Od 1960. godine igralo se na novoj lokaciji, igralištu u centru grada, na kojem 1978 g. izgrađen tad moderan i lijep stadion, koji je bio vjetar u leđa za postizanje najboljih rezulatata, tj.zlatnog perioda Velebita. O učestvovanju Velebita u nekom takmičenju u prvoj deceniji kluba nema podataka, ali se zna da su prijateljske utakmice igrane sa Dinarom, NOŠK-om, kao i sa ekipama iz Gračaca , Drniša, Šibenika. Aktivnost kluba, u prve dvije decenije postojanja je u nekoliko navrata prekidana, najvjerovatnije zbog loše ekonomske situacije i organizacije , ali su se sporadično igrale utakmice, o čemu svjedoče fotografije iz tog vremena.
Zanimljiva je priča vezana za jednog od prvih golmana Velebita, Čitlaka, koji je za sebe tvrdio da je toliko dobar golman, da je ustima hvatao trešnje u paradi koje bi mu bacali rukom sa penala.
O tradiciji nogometa u Benkovcu i njegovom, pogotovo kasnijem, uticaju na razvoj najpopularnijeg sporta u Bukovici i Ravnim kotarima, govori i činjenica da je NK Zadar osnovan 1945.g, gotovo dvije decenije poslije Velebita. Nekoliko puta Velebit je bio u višem rangu od Zadra, a Zadrani su dolazili nedjeljom u Benkovac gledati Velebit.Gdje je danas Zadar, a gdje Velebit? Dijeli ih dva ranga takmičenja, a po organizaciji i ciljevima današnja poređenja su nemoguća. Zna se da je Velebit 1934. godine gostovao u Obrovcu ,ali rezultat sa te utakmice nije poznat. Igrane su utakmice i 1936. godine – sa Primorcem iz Biograda 2-3, kao i 1937. Kad je savladan NOŠK u Novigradu sa 3 -2. U tom periodu predsjednik kluba bio je dr. Boris Kakuškin, ruski emigrant, koji je u Benkovac došao oko 1924. godine, a do 1943. je bio kotarski doktor, kada odlazi u Italiju. Interesantno je da je za vrijeme okupacije, 1942. Velebit odigrao jednu utakmicu protiv sastava italijanske vojske, kojeg su pobijedili golom Ratka Tepše sa 1- 0.


Što se tiče boje dresova, o čemu su se opet bespotrebno vodile polemike, prema poznatim podacima, prvi Velebitovi dresovi bili su zeleni ,sa crnim gaćicama – šortsevima i zelenim čarapama - štucnama. Trebalo bi reći da kasnije, shodno skromnoj ekonomskoj situaciji,do kraja 1960. – ih, nošeni su dresovi raznih boja, odnosno onih koje bi neko kupio ili poklonio, jer se nije moglo birati. “Plava noć“ Velebita, klupska proslava,utemeljena 1958. godine, govori nam da je tradicionalna Velebitova boja bila plava.
Međutim, sa fotografija u boji krajem 1960. - ih godina, može se vidjeti da igrači Velebita uglavnom nose crvene dresove. Upravo u skroz crvenoj opremi Velebit je kasnije postizao najbolje rezultate u istoriji kluba, te po njima postao poznat širom Dalmacije i Hrvatske. Skroz crvenu opremu, ponekad u kombinaciji sa plavom, nosile su i sve mlađe kategorije , a jedna od najpoznatijih navijačkih pjesama zove se “ Crveni orlovi“ , što je bio nadimak igrača zlatne generacije koji su igrali krajem 1970. –ih i s početka 1980- ih godina.
Dakle, može se reći da su tradicionalne Velebitove boje crvena i plava, u kombinaciji takvih boja rađeni su i brojni suveniri kluba.


Međutim nakon ratnog vihora tj. od 1995.g nova uprava Velebita ukida crvenu boju na dresovima, te sad Velebit igra u bijeloj i plavoj opremi.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Velebit je obnovio svoju aktivnost 1946. godine.zahvaljujući uglavnom ljudima koji su ga i osnovali – Josipu Vujiću Gundeu, Pjeru Novakoviću, Jovanu Joji Koševiću, a prvi poslijeratni predsjednik bio je dr. Jovo Jurković, ugledni benkovački doktor, po kojem je nazvan i benkovački Dom zdravlja.
Na žalost , nakon Oluje, ime dr. Jove Jurkovića kao i imena ulica nazvanih po uglednim i zaslužnim Benkovčanima se ukidaju i polako odlaze u zaborav.
U prvom grupnom prvenstvu Dalmacije 1946. godine Velebit nije učestvovao, odigrana je prijateljska utakmica sa klubom iz Obrovca, koju je Velebit izgbio 1 – 3. Nakon što je Velebit registrovan 1948. g u tadašnjem Nogometnom centru za oblast Like i Dalmacije u Splitu, prvo zvanično takmičenje u kojem je Velebit učestvovao bilo je 1948. g, u prvenstvu Dalmacije i Like.
Tih poslijeratnih godina nekoliko puta je prekidana aktivnost kluba , a 1950 g. Velebit postaje gimnastičko – sportsko društvo, koje je imalo i rukemetnu ,košarkašku i stolnotenisku sekciju. I pored velikih problema u organizaciji i finansiranju kluba,prve poslijeratne decenije,1958. godine na godišnjoj skupštini odlučeno je da se redovno održava klupska proslava pod nazivom Plava noć Velebita. Bio je to vrlo važan događaj , jer se klub tom manifestacijom izdigao od klubova istog ranga, a značaj Plave noći na društveni i kulturni život u maloj sredini bio je ogroman. U nedostatku kulturnih i umjetničkih dešavanja Plava noć je bila kao neka vrsta bala, koji se s nestpljenjem čekao svake godine.Ženski svijet se spremao kao za neki, tada važni, državni praznik. Kupovale su se haljine,pravile frizure, mladost grada se spremala za provod. Sportisti, nogometaši su pomagali u organizaciji, pripremi, čitav grad je bio na nogama. Proslava se obično organizovala u tadašnjem Domu JNA ili u Starom hotelu. Na programu je bila lutrija, ples – dame biraju i izbor za najboljeg igrača. Obično je svirao orkestar Doma JNA. Bile su to noći za pamćenje – djevojke u haljinama, muškarci u odijelima,svi pristojno obučeni, igrači vrlo važni, u centru pažnje. Svirale su se italijanske kancone, francuske šansone... i na kraju neizbježna himna kluba, koju su pjevali svi zajedno – Velebite slavo naša stara. Bio je to skup najuglednijih i poznatih Benkovčana, ali i običnog svijeta,jer proslava je bila otvorenog tipa, za sve prijatelje kluba. Kad bi se završila još jedna noć u slavu Velebita,tih amatera, zaljubljenika, ljudi bi šetali gradom, čekujući da se otvori pekara, pozdravljajući prve prodavce na pijaci kod općine. U monografiji kluba izdatoj 2005. g, povodom 80 godina Velebita, navodi se podatak da je Plava noć ukinuta 80-ih godina , jer je Velebit tad nosio crvene dresove, što nije tačno, jer se klupska proslava održavala do početka ratnog sukoba 1991.godine. Kako je sada? Gdje je sada Plava noć Velebita, da li se održava? Gdje je sada Velebit? Možda odgovor mogu dati neki koji su pisali o plavim i crvenim bojama? Prije početaka organiniziranog rada sa mlađim kategorijama, u Velebitu je poniklo nekolicina igrača koji su svojim talentom i kvalitetom prevazišli sredinu i klub za koji su igrali, a koji su uglavnom ostajali u Benkovcu, u svom Velebitu. Razlozi za ostanak su bili različiti, a u suštini isti kod svih – velika ljubav prije svega, prema svom gradu , klubu,prijateljima i načinu života,uticala je da većina njih počne i završi karijeru u Velebitu. Od crkve Sv. Jovana, na izlazu u Buković, do kasarne na drugoj strani, dešavao se sav život ovog malog dalmatinskog grada, u kojem su ti majstori lopte imali poseban status, bez obzira u kojem je rangu takmičenja Velebit igrao. Pojedinci, koji su ipak odlučili da odu za svojim ambicijama, ostvarili su zavidne karijere u klubovima većeg ranga i u inostranstvu, a neki su se vraćali da bi okančali svoj igrački staž u matičnom klubu.

Nemamo mnogo informacija o igračima iz preratnih generacija,ali se zna da je Jovan Jojo Košević bio član mađarskog „Ferencvaroša“, a o golmanu Čitlaku postoji samo legenda. Benkovčani i Velebitaši oduvijek su imali naviku da traže i između sebe biraju najbolji tim, najboljeg igrača, često vođeni nekim svojim, subjektivnim kriterijima. Da bi izbjegao tu zamku nabrojaću samo neke od nekolicine dobrih igrača, koji su na svoj način ostavili trag u benkovačkom nogometu, a neki i u drugim, jačim sredinama. Već krajem 50 - ih i početkom 60 - ih godina kvalitetom se isticao Nikica Relić Tičar, koji je nadimak dobio jer je bio odličan strelac iz fjomba ili praćki kad bi se “ išlo u tice “, kako se govorilo u Benkovcu. On je bio prvi igrač iz Benkovca koji je igrao u saveznom rangu ( 2. liga ) , kandidat za olimpijsku reprezantaciju Jugoslavije, igrao je za Čelik iz Zenice, Šibenik i na kraju za Mladost iz Smederevske Palanke. Poznat je i po tome što je 2 puta bio doživotno kažnjen od strane FSJ. U njegovoj generaciji bio je i Braco Kovačević, dugogodišnji centarfor i odličan strelac tih godina. Među njima je bio i Tomislav Zrilić, stameni centarhalf koji uvijek odbijao pozive mnogih jačih klubova, čak i zagrebačkog Dinama, dugo je igrao samo za Velebit.
Prvi veći rezultatski uspjeh Velebit je ostvario 1963 g. ulaskom u Dalmatinsku zonu, kada je stručno puno pomogao Josip Prčić, trener subotičkog Spartaka, koji je jedno vreme boravio u Benkovcu.
U toj generaciji igrali su Prelić, Švraka, Vidić, Kosanović, Knežević.
Sredinom 60. - ih godina kao mlad igrač nametnuo se Mladen Jovanović, koji sa 19 godina odlazi u tadašnjeg drugoligaša Zadra.Kasnije je postao najbolji strelac u istoriji Velebita, legenda kluba, kojem je ostao vjeran na mnogim funkcijama do 1995. godine .Miloš Ćiritović, igrač koji je cijelu karijeru proveo u „Velebitu“, sem kratkog izleta u Zadar 1985 g., bio je predvodnik mlađe generacije nogometaša, koji su uveli Velebit u Hrvatsku jedinstvenu ligu 1979. g., po mnogima, možda i najbolji igrač u istoriji kluba.
Njemu uz rame stoji i Svetislav Dubroja, odlični štoper i vezni igrač iste generacije, preciznog i jakog udarca, koji je sem jednogodišnje epizode u beogradskom Radu, također cijeli igrački staž posvetio matičnom klubu. Petar Kasum je kao junior bio jedan od najvećih golmanskih talenata u Dalmaciji, ali je i pored ponuda Hajduka i Šibenika ostao u klubu, i postao igrač koji najviše puta branio boje Velebita. Gotovo dvije decenije, sem pauze zbog studija, stajao je među statitavama. Nakon završetka karijere ostao je u klubu, obavljajući mnoge funkcije do ljeta 1995. godine.
Među igračima koji su napravili karijeru van Benkovca posebno mjesto zauzima Dragan Lacmanović, koji je preko Šibenika i tadašnje zemunske Galenike postao prvi Benkovčanin koji nosio dres Crvene Zvezde, uz Hajduk, omiljenog kluba za koji se navijalo u benkovačkom kraju. Kasnije je, kao internacionalac u Austriji, igrao sa čuvenim Argentincem Mariom Kempesom.

U saveznom rangu su također igrali i Niko Savić, Mladen Jovanović, Slobodan Gnjidić, Milivoj Kresović, Milenko Manislavić, Vladimir Vrcelj,Vinko Kužet, Svetislav Dubroja, Milivoj Pršo, Uglješa Malbaša, Milan Stegnjaić, Neven Gagić, Ljubomir Marčić, Milenko Bogunović, Željko Ćalić, Vladimir Manislavić, Davor Knez, Ljubiša Grajić, Tihomir Žorić, Dean Ivanišević. Posebno mjesto i neodvojivi dio Velebitovog bitisanja kroz istoriju zauzimaju navijači.
Od samih početaka, što se vidi sa preratnih fotografija, do najvećih uspjeha, pratili su svoj klub, radujući se svakom uspjehu, tugujući poslije poraza. Ponekad su svoju veliku ljubav, temperamntni i osjetljivi na nepravdu, izražavali na pogrešan način, pa je u jednom periodu 60. - ih godina dolazilo do napada na sudije i prekidanja utikmica. Međutim, novim kursom kluba, započetim početkom 70. - ih godina, i navijači se kultiviziraju, iako nikad brojniji, bez ikakvih incidenata prate svoj klub i kod kuće i na strani. Klub uvodi članske karte, sastanke sa navijačima, koji su kulminaciju svoje vjernosti iskazali jednog toplog julskog dana 1979. g. Prethodno, 4 godine ranije, na proslavi 50 godina kluba, u Benkovcu je , na još starom igralištu bez tribina, gostovala Crvena zvezda sa Draganom Džajićem. Na toj utakmici okupilo se nevjerojatnih 10 000 gledalaca. Crvena zvezda je pobijedila 7 – 1 , golovima Filipovića 4, Antonijevića, Ratkovića i golmana Olje Petrovića sa penala. Jedini gol za Velebit postigao je sa penala Mladen Jovanović. Također velika posjeta zabilježena je 1978 g.na otvaranju novog stadiona, kad je gostovao splitski Hajduk i veterani Crvene zvezde. Tada veliku proslavu, ispratilo je preko 7000 ljudi. Ove utakmice svjedoče i o velikoj ljubavi ljudi iz benkovačkog kraja prema dva najbolja jugoslovenska kluba. Ipak najveća navijačka fešta i najvažniji datum u istoriji kluba desio se na posljednjoj utakmici kvalifikacija za ulazak u Jedinstvenu hrvatsku ligu. Tog istorijskog 16. 7. 1979. godine, pred više od 7000 navijača Velebita, savladan je Jadran iz Kaštel Sućurca sa 2 – 0, golovima Nevena Gagića i Mladena Jovanovića.


Velebit je izborio status republičkog ligaša i uključio se u elitno društvo, među 208 najboljih klubova SFRJ. O fenomenu tih nezaboravnih trenutaka najbolje govori činjenica da je Benkovac tih kasnih 70 –ih godina , imao oko 3000 stanovnika, a na tribinama je bilo skoro 3 puta više navijača. Čitav grad je, od ranih jutarnjih sati, bio preplavljen kolonama navijača obojenih u crvene boje, koji su samo pristizali. Opremljeni sa zastavama, transparentima, bubnjevima i trubama, napravili su pravu južnjačku atmosferu , pa je bilo gotovo nemoguće da Velebit, uz takvo navijanje ne uspije. Akteri tog istorijskog meča kažu, da su se igračima Jadrana već na zagrijavanju okovale noge od navijanja i buke, pa je posao i pored nesumnjivog kvaliteta Velebitovog tima, bio znatno olakšan. Slavlje nakon velikog uspjeha trajalo je čitavu noć, pogotovo u nekoliko kultnih kafana u kojima su se redovno okupljali navijači, kao što je „ Krčma kod Marka” , kafe bar” Đorđe“ i Stari hotel. Stariji su pričali da su na jednom povratku navijačkog karavana iz Istre, „velebitaši „ posjetili skoro svaku kafanu i gostionicu na putu, i u njima pojeli i popili gotovo sve što je bilo u ponudi.
Nakon velikog uspjeha, Velebit je dospio u renomirano društvo klubova, bivših prvoligaša i drugoligaša kao što su Split , Lokomotiva iz Zagreba , Varteks iz Varaždina, Istra iz Pule, Orijent iz Rijeke, Šibenik, Zadar, BSK iz Slavonskog Broda, Šparta iz Belog Manastira, Mladost iz Petrinje. U jedinstvenoj ligi, u kojoj je Velebit igrao pune 4 godine, dok nije administrativno podijeljena na 4 grupe, Velebit je prosječno u Benkovcu imao oko 3000 ljudi po utakmici. Na treninzima je bilo oko 200 do 300 ljudi , koliko sad nema na zvančinim utakmicama. Prije početka organiziranog rada u klubu trebalo bi napomenuti da je Velebit, sem već pomenutog ulaska u Dalmatinsku zonu 1963. godine, iz koje je odmah ispao, još dva puta igrao kvalifikacije koje nije prolazio, da bi u sezoni 1969. – 1970. konačno uspio ući u Dalmatinsku zonu.

Najveći zaokret u istoriji kluba desio se 1972. godine, kada na mjesto trenera dolazi bivši dugogodišnji igrač Velebita i nešto manje Zadra, Slobodan Gnjidić, koji je ujedno postao i prvi profesionalac u istoriji kluba. Prestankom igračke karijere zbog zdravstvenih problema u 26.-oj godini odlučio se za trenerski poziv. Uz odličnu logistiku nekoliko članova uprave: dr.Steve Vukše Duška Drače, Boška Modrinića, a prije svega, prof. Zdravka Kneževića, pokreće nogometnu školu 1973. godine, sa planskim radom, po uzoru i modelu splitskog Hajduka, najbolje omladinske škole u SFRJ, koju su vodili Luka Kaliterna , a kasnije Tomislav Ivić. Baza za takav model rada bila je velika, jer je u benkovačkoj osnovnoj i srednjoj školi bilo gotovo 2000 đaka, a skutingom i praćenjem pokrivene su i sve osnovne škole u općini, kao i klubovi iz okolnih sela,tako da se gotovo nije moglo desiti da neki talenat prođe nezapaženo. Takav planski rad i oslanjanje na svoju bazu dali su rezultat nakon 5 godina, ulaskom u viši rang i afirmacijom mnogih igrača. Sad već ozbiljan rad pratila je i promjena uslova rada kluba. Započet je projekat izgradnje tad modernog stadiona, sa atletskom stazom i tribinama za 7000 gledalaca. Posebna pažnja posvećena je drenaži terena, koju je izradio inženjer hortikulture Srđan Mrkušić, nekad reprezentativni golman Hajduka, BSK –a i Crvene Zvezde. Stadion je svečano otvoren u već pomenutoj proslavi 1978. godine kad su gostovali Hajduk i veterani Crvene Zvezde.



Čuveni Velebitov tim : Kasum, Grubić, Malbaša, Dubroja, Ćiritović, Ćoso,Mile Petković, Rakić,Gagić, Jovanović i Lacmanović znali su napamet i mladi i stari u benkovačkom kraju. Ovaj tim , pojačan golmanom Džajom , vihornim krilom Pršom i povratnikom Manislavićem uspješno se nosio sa svim rivalima u jakoj Jedinstvenoj hrvatskoj ligi. Prve dvije sezone Velebit je bio u sredini tabele, da bi u trećoj vodio mrtvu trku sa Varteksom za ulazak u Drugu saveznu ligu, u kojoj je Varteks ipak bio uspješniji. Velebit je bio viceprvak, Miloš Ćiritović je proglašen za najboljeg igrača lige, a prvak Varteks je u Benkovcu, pred više od 3000 gledalaca nadigran i savladan sa čak 3 – 0. Te godine Velebit je osvojio Kup na području općine Zadar, zatim Kup Dalmacije, plasiravši se među 32 kluba u kup takmičenju SFRJ, što je najbolji rezultat u istoriji kluba. Nakon ovih zlatnih godina i posljednje, četvrte sezone u Jedinstvenoj hrvatskoj ligi, koja je administrativno podijeljena na 4 grupe ,Velebit ostaje u istom rangu, ali pritisnut čestim odlascima najboljih igrača nije ponovio ovakve uspjehe.
Veliki udarac za sve Velebitaše bila je i tragična smrt profesora Zdravka Kneževića 1981. godine, čovjeka koji je kao predsjednik kluba najviše uticao da Velebit postane najugledniji nogometni klub poslije Hajduka tih godina u Dalmaciji. Pored svih tih okolnosti, Velebitova omladinska škola nastavila je sa istim intenzitetom da proizvodi igrače za prvi tim , a gotovo svake godine i nekog za savezni rang takmičenja.
Pored toga vredi spomenuti da su juniori bili uvijek u vrhu svog takmičenja u Dalmaciji, da bi 1985. godine juniorska ekipa Velebita pobijedila juniore Hajduka predvođene Jarnijem, Bokšićem i Štimcem sa 2 – 1. Pioniri su također u konkurenciji Hajduka, Dinama , Osijeka, Rijeke i ostalih renomiranih klubova osvojili drugo mijesto, iza Dinama, na tradicionalnom turniru Bratstvo – Jedinstvo, u Skradinu 1989. godine.
Godinu dana kasnije, ista generacija Velebitovih pionira osvojila je turnir, u finalu je savladan Šibenik. Bila je to talentirana generacija dječaka, rođenih 1975. – 1976. godine u koju je klub polagao velike nade, gostovali su i u inostranstvu, u Njemačkoj i Poljskoj. Na žalost, razvoj ove generacije zaustavljen je početkom rata 1991. godine. Prateći razvoj Velebita, može se zaključiti da je klub prošao jedan dug put, od spontanosti i amaterizma do profesionalnog pogona, ali u gotovo 90 . godišnjoj istoriji najvažnija karika koja je krasila Velebit kao klub, kroz uspone i padove, bila je zajedništvo. Sa nestrpljenjem se čekala nedjelja, kad je Velebit domaćin, da svi zajedno idu na stadion , kad se navijački huk odbijao od zgrade Suda, a danima poslije prepričavani događaji s utakmice. Velebit je bio više od kluba. Bio je to pokret u kojem su navijači, igrači , uprava i stručni štab bili jedno .Borba za svoj klub, borba za svaki gol, za svaki bod. Uvijek samo borba. Tada, kad su bili svi zajedno , Velebit je bio najjači .

Od 1995. godine, Velebit je preuzela nova uprava, sastavljena uglavnom od vladajuće lokalne vlasti. Prvi korak koji su napravili bio je ukidanje Velebitovog starog grba i promjena boje dresa. Na proslavi 80. godišnjice kluba, 2005. godine gostovao je splitski Hajduk, a među zvanicama nije bio gotovo ni jedan od mnogobrojnih legendi . U monografiji, izdatoj za tu priliku, sve fotografije do 1995. godine su crno – bijele, a od 1995. fotografije su u boji. Zar je to sve što su mogli ponuditi? Svaki put kad dođem u Benkovac noge me same odvedu na stadion, na mijesto gdje sam odrastao i naučio prve nogometne korake. Slika je gotovo uvijek ista, stadion je zatvoren, na terenu nema nikog. Jednom sam upitao roditelja jednog od dječaka koji treniraju u pionirskoj školi, zašto danas nema treninga? Čovjek mi reče da je kišno vrijeme, pa da se ne trenira. Gdje je Velebit danas? Kakvu ulogu ima u hrvatskom nogometu? Koliko igrača ima iz svoje škole? Da li ima igrača za jače klubove, za mlađe reprezentacije? Danas se Velebit bori za opstanak u 3. Hrvatskoj nogometnoj ligi – jug. Ispred su klubovi koji, bez potcijenjivanja, nekad nisu mogli igrati ni prijateljske utalmice s Velebitom. Šta i kako uraditi da se Velebit vrati na stare staze slave? Jedna generacija igrača išla je pješice na utakmice, a druga avionom. Istina je da bez ove prve, ne bi bilo ni ove druge generacije. Tu je formula - iz početka, svi zajedno, sve generacije do sada. Izbaciti formu, lažni patriotizam, priče o boji dresova , manje ili više zaslužnima, pomodarstvo, ulagivanja režimima.... Pokušati vratiti ljubav i strast, jer bez toga nema uspijeha. Samo zajedničkom energijom svih pravih velebitaša, vođen zdravim i sportskim motivima, Velebit može ponovo postati, kako se nekad sa ponosom pjevalo, ponos i dika Ravnijeh kotara.

 

Slobodan Bob Gnjidić



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH