Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Iz bilježnice Simona Saivila (I)

                                                                            Post

 


Sjetih se uštipaka. Eto post je, pa sve velim samo brašna, vode, soli i maslinovog ulja.
Govoreći o uštipcima naježih se malo kad se sjetih nekije Bokelja što su, ki mi Bukovčani, mješali slova "f" i"p" pa su uštipke zvali priganice.
Ja, da istinu kažem, njesam ni zna da su uštipke zvali priganice.
Sjećam se kako smo, kad smo za Svetog Savu govorili 'Sveti Save mrsi tave' i gunali matere nam danam peku uštipke.  A une su nam govorile: 'Ajte skupite šume, pa ćemo vam peći uštipaka.'
I mi nako isparani gaća i u jaketami bes skašela otrčasmo da skupljamo suvu šumu.
I to me potsjeti na bokeljske priganice. Mi smo doduše govorili "vrigati" za ranu što je spremana na ulju.
To je jope ista stvar tog klizavog slova "f" što se ki ugor izmiče u "p" ili u "v", kad mu to više odgovara.
Bilo kao bilo - priganica/vriganica/friganica proističe iz grčke rijeci "friganizomai".
Ta riječ u nešto novijem smislu znači isto što i na našom: vrigati ili pržiti na ulju. Ali u klasičnom grčkom ta ista riječ je najprije značila: sakupljati drvljad, šiprag (što su naše matere zvale šumu) za vatru.
Eto vidiš ti našija bukovački matera koje su znale i više nego oni od našija klapaca što su išli u
škole. Učile nas grčku klasiku pekući nam uštipke.
'Vala ti Bože za te naše matere i za njevu mudrost koju mi nikad ne stekošmo!
Pomagača i antrešanj - tako mi eto padoše na pamet i te dvije riječi: imenice pomagača i antrešanj. Gledajući djecu po vrućom suncu, kako obilaze oko sjekovca u kamenjaru, đe se za travu ne mere ni pomisliti, pomisli čojek na tu živinu - magare.
Dođe magare i jezikom zagrli sjekovac i pojede ga, a moji ga Škotlanđani imaju na svojoj zastavi i nacionalnom grbu.
Eto vidiš! Govoreći o magaretu, to sigurno znadete, da se vučija ne mere natovariti bes pomagače.
A jadna mate, jope sama, umorna stavi i to zadnjo dijete - nije mu ni godina dana još - sve krastavo i zabrzdano, u antrešanj i ide kući oprati šo će dok još ima sunca da i' osuši.
Ide tako putom za magaretom i sama sobom priča.
Ali niko nije zna pričati sam sa sobom ki pokojni Luce.
Da ne duljimo kazaćemo za njega poslje jer mu se za grob skoro više i ne zna.

  

                                                                    Pokojni Luce


Reka som da ću reći nešto i o pokojnom Luci. Grop mu je tačno u sjever poviše zvonika, kraj
samog zida na kojom je sjedio kasnim jesenjim večerima dok je juk puva i sve naličilo na nuć kad
se mrtvi dižu. Niko se nije usuđiva ni proći kraj cimatorja po takom vremenu, a da i ne govorimo da sjedi tamo satima. Ali nanijo vrak Pucu (i un je sad pokojni) pa vidi po mjesečini kroz oblake Luce uđe sjedi i sam priča. Un mu se prišulja iza leđa i ćapane ga za vrat. Mislio je, sad će Luce u najmanju ruku - zanjemiti, ako ne i umreti od stra'. Ali Luce malo popričeka pa na kraju veli: "E s'obato ili davi ili pusti!" Puco zaprepašten, kad nam je to priča veli: "A ja, što ću unda, velim: 'eto tiga vraže' i ostavim ga na miru." A Luce je priča sam sa sobom za sve nas koji njesmo znali kako seto radi. Zvonio je u crkvi i skuplja' lemuzinu, (imenica grčkog porjekla ki cimatorje!), bez da je ikadi paru sebi stavio u skašelu. A kad dođe Heruvimska himna on se uvati onoga dijela đe veli"svjakoje ninje otložim popečenije...." pa ponavlja "odloži pope....odloži pope...." a otac Georgije, adan, sav na muci, gleda da mu narod ne ode sa Liturgije. Nema više Luce, ni za grop mu se ne zna. Ali ja znam đe je iako ga ne obiđoh od ljeta devedeset i druge. To je zadnjo cvijeće što som mustavio na grop. Bog zna kad ću jope stići da ga obiđem!?

 


                                                                   Odloži pope


I bio sam kod suda porotnik, pa sam bio seoski glavar, pa sam bio kod vojske ciksvirel ...." tako je Ćirko napisa' na svom spomeniku Ćirilicom. Otac Georgije, svi smo ga zvali kaluđer, jer je bio monah, skupio priloge da se objeli kampanel za dolazak Vladike iz Šibenika. Povisok naš kampanel,  na brdu, okružen cimprežima, oko njega i u cimatorju, pa se njesu mugle naći škale da dovate doklen treba. Puco se dovidio kako da to uradi. Priveza užom i žicom od vinograda dva prlja za zvona, ali tako da prlji strše vanka kroz une ki prozore, jer njesu baš prozori, na kampanelu. A na te prlje un nasandrljijo 'ednu velkačku sprtvu od kukuruza i iz nje bijeli, 'oću reći kraći, kampanel. Doša Ale, zvali smo ga Resan, jer mu talijanska bumba odnjela komad uva kad je bio mali, pa čitao spomenicima, i po Ćirkovom o tome kako je bio kod vojske cuksvirel. Kad Resanu dosadilo čitanje un se odšunja do konopaca pa počne slaviti. Malo mu se učiniše zvuna oteška, ali poslje'edno pet potegljaja prvi klepac udari u zvuno. Dok je prvi klepac udario dotle je Puco vec sav bioumro od stra' u sprtvi. Ni Pucin grop više niko ne obilazi.

 


                                                                           Ćepo


I mi smo imali Ćepu odunda kad su ga Žegaranke greškom zamjenile za pravog Ćepu iz Pridrage na sajmu u Obrovcu. Naš Lade i njev, pravi, Ćepo, su bili neđe isti godina, sukali brkove, nusili crljene kape, škiljili malim ali pitomim očima, i volili popiti iz bukare ili iz teće. Naličili 'edan na drugoga pa se tako Žegaranke zbunile pa pitale Ladu "Ćepo 'oceš kupiti naše koze?", jer je Ćepo bio bikar.
Razlika među njima, ili bolje reći još jedna sličnost, je bila da, kad uvati vino, Lade je volio pričati o Četnicima a Ćepo o Ustašami. Edne godine o Svetom Jovanu, "Major", svi smo ga tako zvali, -poginu' je mlad i grob ni njemu niko više ne obilazi - pojede svu teglu ljute paprike, pa na kraju nagnu i popi i svu kvasinu. Lade, naš Ćepo, se podbocio s laktima na sto i šakom pod bradu i samo škilji u njega unim malim mu očima. Kad Major sve to isprazni Lade mu veli: "Sreću tebi vrako dnjo, kakva tvoja pljuća muraju biti!" Major ga mirno pogleda i uzvrati nekako činjenično: "To nema nikakve veze sa pljućima, ide pravo u žel'dac!" Ni Lade više nema i grob mu ne obilaze!  O Ćepinoj nevisti ćemo kazati nešto drugom prilikom.


                                                                  Ćepo i nevista


Podne je, ugrijalo sunce i Ćepo sjedi u avliji, pod murvaćom, u ladu. Malo podalje, u ladu vatrene kuće, sjedi mu nevista i tri dokone žene iz komšiluka. Ćepina nevista se već podugo žali da je vata vrtoglavica, da joj se smiče pred očima i da se ne mere ujutro lako probuditi. Obišla je sve ljekarepa i čuvenog ljekara Pavu u Novigradu koji se odnedavno proču' kao najbolji ljekar u okolini. Pitaju komšinice: "Pa što j' bilo srićo? Što ti j' rika likar?" A una sva snuždena odgovara: "A pustite me druge moje! Što mi j' rika! Jadna ti san ja!" A une nju jope: "Pa ajde srićo, kaži, što ti j' rika?" "A bome rika mi j' da ništa ne radin, da pijen samo žuto vino, da iden pečenu džigericu i da spavan posrid dana. Di to ne mure biti!?" Ćepo, švrlja štapom po prašini sve to mirno sluša - jer sa nevistom ne govori - pa kad ona završi on sam sebi veli, ali da ga cijela avlija čuje: "O sriću moju vrak odnija ako se i ja ne bi te ricete primija!" Ćepo je umro poodavno. Moguće je da mu neko izađe na grob, ponekad.

 


                                                              Grop Ane Marijanović


Svi su znali i obilazili grop Ane Marijanović. Nije bilo onog ko je doša crkvi ili u cimatorje, a da ga
nije otiša obaći. To je bilo nešto za divljenje. Veliki krst i poklopna ploča od kamena isklesana sa ljepotom skinutom sa neba i zemlje: cvjetovi, čele, tice, zastave, zvjezde, sunce, mjesec, sve je to pokojni Ðuro Marjanović isklesa na kamenu za svoju Anu. Ana je bila sitna mala žena, a Ðuro sušta suprotnost, naš veliki čojek, gorostas.Pa kažu da, kad bi se žene same sastale s Anom one bi pitale -samo kako to ženske među sobom znadu
   "Pa Bogom te mulim Ana kako vas dvoje po nući ti tako sitna a un nolika ljudeskara?"
Mislile su, naravno, na one momente koji su vrhunac strasti, početak sviju nas, o čemu se pred djecom ne priča. A ona bi im odgovorila:
   "Sve je to Bog dragi napravio kako treba. Ðe ste vi čule da je stog ugnječio miša?"
Taj isti Bog eto nije da da taj stog i miš budu početak nekome što je drugima da u izobilju. Stari Ðuro je, zato, prenio svu svoju nježnost i ljubav na svoju Anu. Kad je umrla dolazio je sam na grob i s njom razgovara' satima.
Tužio joj se siroma': "Ano moja, kad bi ti sad vidila svoga Ðuru! Da vidiš ko ga krpi i pere."
I sjedio bi tako satima stari Ðuro na grobu svoje Ane i krivio se tiho, samo kako to veliki ljudi znadu. A unutra srce mu, ki u malog djeteta, jedva je imalo snage da ga dunese nazat u "kvartir", đe je sam živio. Sebi grob nije da' napraviti, nego napravio zaostavštinu da ga sa'rane u Zapat od njegove Ane i da posade kupinu,da "kad prođe lovac mure ubiti zeca na njegovom grobu."
Eto tako je govorio. I svi uni što sudolazili diviti se Aninom grobu gazili su po toj kupini. Niko nije zna da je to Ðurin grob. Ni dan danas ne znaju!

 

                                                                    Pop Rade


Pop Rade nije bio pop ali tako su ga svi zvali. Da li je tako prozvan zato što mu je kuća ispod crkve,ili zato što se stalno vrzla' oko popova ne znam. Znam sam da se nije ljutio na to ime. Četvrtkom, sajmeni dan u Obrovcu, išli su svi rano na sajam i svi mislili da imaju nekog posla na sajmu. Nema posla na sajmu ako nema para, pa zato ni najveći broj unija što dođu na sajam nemaju nikakvog posla. Krenili ujutro rano, zorom, Pop Rade, Markač i Kuzmarin (Kuđo), pješke u Obrovac. Još ne svanjiva i mjesečina se ogleda u moru. Kod "tumbina" prestigoše i' zadarski bikari, na mutoru, koji idu u Obrovac kupovati blago. Malo potom, iza okuke, natrampaše nji' tri na bikare - jope. Zaustavio i' Čaruga i njegovi ljudi i pretresaju i' za pare. Jedan od Čarugini' osorno im reče:
"Gledajte u more i prolazite!" Pop Rade se pognu' gleda u more i odmiče u Sjever. Kuzmarin i
Markač, mudraci, svako malo pa se zagledaju u rabotu Čarugini' ljudi. Planu jedan od ajduka, pa prileti za njima. Opali ljosku Markaču - puče mu obraz. Kuzmarin da ce potrčati da se izmakne ali ga ovaj pristiže i udari kundakom u leđa da Kuzmarinu puče kajiš. Diže se un i pridruži Popu i Markaču i idu dalje. Prošli su Osojnicu i izašli na ravnicu u Kruševu bez da iko govori i riječi.
Sunce granjiva. Markač prvi dođe sebi pa u svoje i Kuzmarinovo ime reče na glas: "Kako popismo kavu!" Sva tri su umrli već davno. Popa Rade sin, Ðoko, koji je živio u Beogradu i volio naš narod, čujem umro nedavno, mlad. A vele da je govorio da bi volio da ga sa'rane u ćaćin mu grob.

 


                                                      Božo Klapan zvani Bagar


Božo Klapan je bio prosjak ali su ga zvali "bagar". Na Badnju veče se pucalo, iz svega što je moglo,i išlo se u kolo u svim varošima u selu. Pucnjava je bila više na dešpet njima, Pridražanima, nego na veselje nami Pravoslavnima. Na sam Bozić Božo Klapan, iz Pridrage, u mudrim isparanim benevrecima, bes košulje, u isparanoj jaketi, u šlapami bes kalaca i staroj crljenoj kapi, zamutan u crni, stari, sav šupljikov, aljak, iša' je ot kuće do kuće i čeka, snužden, naslunjen na zid pred vatrenom kućom. Živio je sam, bez vamilije i rodbine. Naše matere bi znale da će doći i svako malo bi provirivale na vrata. Unda bi odrezale kumat kruva i pečenog mesa i dale mu, a un bi sav 'nako neobrijan, zeleno-mudrim mu očima gleda i', okrenu se i otiša, ki' što je i doša, bez da išta kaže.
Une jope njesu ni ćele da im išta kaže. Mi djeca smo znali svoj zadatak. Pravili smo kuke od zarđale žice, nalazili stare važiće ot kunserava, ili neke prnje, šuljali se da mu se privučemo iza leđa i to mu okačimo o 'ednu od unije 'iljedu rupa na aljku i jaketi. Un bi se svako malo okrenu i bez riječi otresa rukom da nas očera i unda bi pobaca naše kuke. Umro je u vrijeme kad se o smrti malo vodilo računa, a kamoli o Boži bagaru. Niko mu za grop i ne zna. Ali čujem sade da ga se i njevi i naši sjećaju.
Zavide mu, vele.

 


                                                              Danilo Stojsavljević


Danilo Stojsavljević, kako smo ga svi znali, po mome, trebalo bi da je bio Stanisavljević. Ali naš
narod to nije muga' izgovoriti pa je posta Stojsavljević. Bio je mehaničar, onižog rasta, malo
zdepast, ali ne debe', i uvijek nakratko kosu šiša'. Čujem da je umro u Benkovcu poslje početka
ovog rata. Tamo je sigurno i sa'ranjen, ali ko će znati da li mu se grob mure naći. Kad je pala Italija,Talijani, kojima se, ki našim ljudima, puno više žurilo kući nego u rat po-ostavljali sve, osim oružja i municije, na raskrsnici u Karinu i trkom u Zadar na pinice da se vrate ženami i djeci im, čije su slike stalno pokazivali našom narodu. Među materijalom što su napustili bio je i 'edan mutor -Gilera. Jedini koji je nešto o tome zna' bio je Danilo pa se za njega nije mura ni otimati. Malo potom pala je i Njemačka. Benkovac, i sva okolna sela, dobili su svog nuvog poltičkog kumesara.
Zvali su ga Doleter. Manjina mu je znala pravo ime. Danilo je posta "šofer" Doleteru i na Gileri
svaki ga dan vozio u drugo selo đe je Doleter radio svoj posa' političkog kumesara. Dolazi 'edno jutro, kod mlinice Ivankovića, Doleter i naređuje Danilu: - Ajde Danilo, pali mutor, idemo u Brgud.
Danilo, koji je uvijek govorio kroz nus veli: - Ne može. Ne valja mutor. Sav je u komadima. -
Kako!? zaprepašćen Doleter planu. - Juče je radio ki' sat! -E, ja sam njega baš zato razvalio! Da ja vidim zašto un dobro radi! - veli njemu Danilo sasvim ozbiljno i svojim pitomim licem čeka da to Doletera malo o'ladi.


                                                                 Cojkan Ćuk


Cojkan Ćuk je bio bez ruke, ujela ga zmija za prst, to se rastrovalo, i murali mu osjeći ruku. Bio je pjergov (pridjev, a Grci to zovu panades), crljene, ricaste kose. Sjedi s Radom, bratom mu ot strica,u ladu pa veli: "Vide Rade kako moja kota 'toji na valove", jer je malo tepa. A stari Ćuk i' sluša pa sve sam sebi veli: "J....m vam Bož'je valove!" Kad ja rat završio najveći dio seljana, kako smo i'zvali, une ot crkve pa u Istok, proglasili sebe za Partizane. Pa tako i Ćukovi. Proljetni' večeri, svako malo, vele, iša bi kamion pun njemački zarobljenika iz Obrovca ka Benkovcu. Rečeno zarobljenicima, kažu, da i' sele u drugo mjesto oklen će i' vraćati kući u Njemačku. Ali ljudi su ljudi, pa i Švabe njesu bez srca i razuma. I nji je mate rodila. Čuli su da se priča da taj put ne stiže na odredište za koje im je rečeno. I kad kamion sađe s glavne ceste i krene putom prekrivenim okruglim babuljima  kros selo, žaljka i plač tije ljudi čula se po svim varošima. Krivili su se stranski, ali narod je to razumio isto kinda je po naški. Vođeni su na Golubnjaču, a meni pokojna mate govorila na Pomajku, i tamo, streljani s leđa, padali u bezdan. Neki su skakali unutra živi ne bili se spasili. Jedan od tije što je skočio uvatio se za smukovu granu, što je rasla u pećini, i poslje tri dana ga našli kako sav prenemoga ide po selu. Žene ga vidile i kazale Ćojkanovim ljudima. 'Edan od Ćojkanovi' ljudi, ima je šmajser, odvede ga na Malenik i ubije na ledini đe je i zakopan - jer se stvarno ne mere reći sa'ranjen! Nekat sam tuda prolazio i gleda u kamen za koji su mi govorili da je bio njegov grob. U zadnjo vrijeme kiše i voda su odnjele i tu ledinu, a uni što su znali za grob skoro su svi pomrli.


                                                 Palatalizacija nam pomješala slova


Danilo se rašpundrio u mutore, a učitelji su jope znali zašto nam je palatalizacija - nije vezano za paletkovanje - pomješala slova. Već som napomenu kako su nam slova "p", "f", i "v" pa i "h", kad se radi o unome što je najbitnije - kruvu - trampila mjesta u rječima ki' blago na pazaru. Tako smo eto Franu Čulinu, bojim se da je i un već pokojni, svi zvali Vrane. Samo gvardijana njesmo. Bilo mu je ime Frane Bi(je)lomarić, rodom iz Šibenika. Ali, biće zato što smo ga svi zvali gvardijan, njesmo nikat imali muke oko toga "f" ili "p". Nekim čudom, ne znam po kojoj vezi, neki se naši sprijateljili s Bodulima koji su i' dolazili obaći o Ćirtovoj i Ilinjoj. Edna od tije Bodulica bila dinjata žena i lako s našim ženskima sjedila satima u ladu i pričala im o mužu joj i otocima. Bilo joj ime Franciska. Naše bi žene to slušale dok su držale prešlicu pod pazuvom i klupko bi dokonilo u prašini. Na 'ednu od njezinije priča stara Spasenija (što bi na grčkom bilo Sotiria) je uzda'nula i rekla: "O muja Vrancuka!" Kad smo bili djeca to smo saznali i gunali dok to Brane nije, zabunom, oćera još dalje i reka': "O muja Cuncvraka!"  Prošle su godine i puno toga se pozaboravljalo. Ali to se ne mere zaboraviti. Kad bi pričali o svemu i svačemu pa nam, naizgled, ponestalo tema za razgovore a mi bi unda rekli "O muja Cuncvraka!" Vrane Čulina nije sa'ranjen u svojoj Pridrazi,kol'ko znam. Bože 'prosti mužda je još živ! Za gvardijana ne znam ništa. Zadnji put som ga vidio malo pred rat, pušio je i suzni' očiju sjedio - đe je sjedio dok je bio gvardijan - na po'žitku pred vratarskim grobljem (to njesmo zvali cimatorje!).


                                                               Vrane Čulina


Evo nije prošlo ni deset minuta kako sam spomenu' Vranu Čulinu i dobio sam poruku u kojoj piše:
"Frane je umro 91. saranjen je u Pridrazi laka mu bila crna zemlja. Sve dok se moglo dolaziti u
Karin dolazio je i žalio se na povampirenje ustaštva u Pridrazi, čekam...da objaviš PUKU što bi
braća RVATI rekli da je Frane kod Sv.Martina" a un je bio ki' naš Danilo Stojsavljević. Bavio se
mlinima, na mutor, i bio je prevoznik. Ima je 'edan mali kamion, po svemu mi se čini da je bio Fiat, mužda i Ford. Kad su naši ljudi odlazili u "kolonizaciju", odma' iza rata, u prašinu Banata, un je bio taj koji i' je vozio u Knin na voz. Uno malo što su imali, neke krevete, naćve i armar i ako su imali sto, jer se obično 'elo sa stolice, biljce i slamarice, sve bi to Vrane natovario u kamion. Cjela bi vamilija posjedal na vr' toga i tako su odlazili dok i' je narod ispraća izlazeći na put tećom vina.
Vrane je mura stati da se ispozdravljaju. Vrane, i aut' mu, bili su drukčije naravi nego Danilo i
njegova Gilera. Svako malo aut bi se pokvario i Vrane je mura na sret puta satima čačkati oko njega da to popravi. A unda, kad mu se više nije muga doviditi, un bi izaša na breg kraj puta pa babuljima u nj' ki da je magare. Tako je Vrane kalio svoj bijes na autu, ali je zato volio ljude pa i naše iako je bio Bunjevac. Volio bi mu odnjeti na grob edan mali aut'!

 

                                                                    Viruješ li u Boga?


Malo poslje nego što je Nikoletina Bursać najavio materi mu da Boga više nema i da će se njive orati karakterom 'edan od naši ljudi oblanta gvardijana da što se un ne "svuče". Istinu govoreći nije se ima što svući jer je dolamu i špagulju stavlja samo kad je služio misu. Uno drugo uvjek je nusio crne gaće i bjelu košulju, pušio na požitku pred grobljem, ili iša' biciklom na poštu. A kao odgovor ovom našom apostolu un rece: -Što? Da budem direktor banke? Pa da svaka baba trese tur nadamnom? Meni odi ništa ne fali. Svi mi se klanjaju. Jesu mu se klanjali ali to je i zasluživa. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio u mantiji. Svi su mislili da mu se učiteljica Marija sviđala, una što nam je uvijek psovala "Boga trulovoga!" Mužda zato što su oboje bili Šibenčani. Volio je bicikle iznad svega pa su mu zato Stojan Radeka, Duli i Milenko bili posebno bliski - jer su uni bili jedini koji su imali bicikle. Priča je priču Milenku o njevom, što će reći Bunjevcu, koji je bio član Komunista.
Razbolio se on pa ide kod sviju ljekara i specijalista, naručuje ljekove iz Amerike ali ništa ne
pomaže. Na kraju žena ga nagovori da dozovu Antu, svećenika, da mu očita mulitvu. Doša' Ante pa mu veli: -Boli li li te? -Boli li me? Ne meren stati. - veli un -Viruješ li u Boga? -Virujen! -Viruješ li u crkvu? -Virujen! -Viruješ li u Papu? -Virujen! A Ante stavija kandilo na sto, nastavlja gvardijan
priču, pa poče to svoje oko njega, prdi, kadi i pomazuje ga uljen po čelu, pa mu veli: -'El ti lakše?
-'Est, 'est, lakše mi je! Maziii Anteee, Maziii Anteee! -Ej, ne mere to tako! - Ante će njemu, -Nisan ja donia barilo ulja! To je ispriča na unom istom požitku đe sam ga vidio suzni' očiju. A oči mu bile suzne jer je bio na grobu starog laika, Vrapetra koji je umro godinami poslje nego je un bio gvardijan.


                                                                        Stari Nikola


Šticifunt je bio njemački bunker na vr' brda đe su poslje rata posađeni borići. More se otolen sve vidilo, i okuke u gaju. Uno malo šmreke i drače što je bilo nakolo brstile su ovce. Stari Nikola, koji je slumio nugu u austrijskoj vojsci, - im Serbischen Rogatschitza - kako su to govorili oficiri u bolnici e je leža, svima bio dosadio sa svojim znajem njemačkog jezika. 'Ednu vece, brojeci na straži vidi da mu njesu sve ovce na broju. Već pada suton , ali nema kut nego nazad u krš tražiti dvije ovce što mu vale. Trampajući tako i zivkajući dođe ravno pred njemačkog vojnika na straži pred Šticifuntom i malo prepanut, malo zbunjen, nema kud nego se pozva na svoj njemački jezik,ne bi li kako odobrovoljio Švabu: -Ich suche zwei von meinen Schaffen dass ich habe verloren.... A ovaj na strazi, izbečio se, sluša, pa će Nikoli: -Srice mi dobre ja to tebi ništa ne razumin, striče Nikola. Nikola, sav okuražen, odma se povrati i pomalo osorno će njemu: - Koji si ti, Boga ti nej.....m? Koji tebe vrak tu dogna? Stražar, 'edan od Pridražana, nije stiga' ni da mu tačno kaže ko je, a Nikola je već zamica iza šmreke zovući svoju Žunu po imenu. Umro je dvi-tri godine iza rata, a malo poslje nego što je naučio mlađog mu unuka psovati. Sam je sebi spomenik napravio, ali je napisa' da je to za njega i za potomstvo  mu.


                                              Šime Zrilić, vidi se po imenu, bio je 'njev


Šime Zrilić, vidi se po imenu, bio je 'njev, ali da li je bio iz Šopota, Podluga, ili samog Benkovca to ne znam. Ali znam, da je slučajom bio naš, ništa mu ne bi valilo, a i mi bi bili bogatiji, jer je bio
duša od čojeka. Stariji čojek, siroma cijelog života, velik, gojan, valila mu dva prednja zuba. A jope,osmijeh na licu i neka toplina u očima nikad mu njesu valili. Kad su nam stvari išle nabolje zadruga kupila dva nuva traktora 'edan dadu Šimi jer ki svi naši ljudi lako je tuvi, a volio je gledati ljepo izorane njive. Kad su stvari krenile i još bolje i zadruga kupila kombajn Šime dođe s traktorom i kombajnom i kod nas. Kunji odaniše. Guvnima odzvuni. Mi svi 'edva dočekali da bacamo snupe u kombajn i da odbacivamo slamu. Uni jači su vezali vreće i nusili šenicu pravo u ambare, jer je nije trebalo vijati. Sjedi Šime u ladu i sluša svoj traktor ki muziku pa pjeva: -Oj divojko tri put' san te pita, ne bi više da san pomanita! Pokojni Borić je to upamtio i pjeva sve dok i sam nije umro. Kad je došlo vrijeme za traktorske tehničke preglede i Šime je mura ići. Veli inspektor Šimi: -Šime, ovo ne valja. Zadnjo svjetlo ne radi. -Zadnjo svitlo?- Šime će njemu. -Pa što će mi? Ja naprid gledan kad vozin! -To 'est ali da tebe unaj drugi ne udari pozadi! -A zablistija da Bog da, kut će u me? Ima li un oči, kući ne vidija doći!? U jesen, popodne, malo su okasnili na autobus pa su trčali da im ne uteče. Šime se malo zapuva i bilo mu teško. Dok su stigli u Benkovac pozlilo mu, pa s njim ravno u bolnicu u Zadar. Nije živio ni tri dana. Kući se nikad nije vratio. Ako se barem 'edan u iljadu sjeti Šime kojija se un sjeća, dok je bio živ, unda mu grob sigurno nije neposjećen.


                                                             Luka pokojnog Rokine


Ako ste nekad sreli, a njeste stvarno poznavali Luku pokojnog Rokine, onda ste, najvjerovatnije,
stekli dojam da je un arum čojek. Tako je nekako djelova'. Bio je grlat i izravan. Tako se je ponaša' ikod našija iako je bio njev, Pridražanac. Sebe je predstavio - i tako smo ga zvali - "Luka Rokinov".Da je Rokina bio Čulina i pokojni nije nikom ni padalo na pamet. Kad je Milenko otvorio trgovinu doša Luka i veli, pred svima što su bili u dućanu: -Milenko ja san Luka Rokinov, pokojnog Rokine.
A Milenku nije puno trebalo. Dok mu se ovaj predstavlja zna da 'oće nešto na dug. Gleda ga
Milenko, i Luka nastavi: -Milenko, brate, zaklinjen te sveton Nediljon daj mi vriću brašna na dug da pre'ranin dicu. Dabogda oslipija ako ti to ne vratin dok prodan vunu od ovaca. Milenko to u sebi proračunava: "Znači u maju", a bila je veljača. (Po nekom čudu su i naši zvali februar veljača!) Luka se sve sprema da ga moli i dalje ali ga Milenko, sav ljut, prekinu i, pred svima u dućanu, održa mu bukvicu, koju je već zna napamet. Samo što ne škripa zubima. Vadi 'ednu mudru bilježnicu iz fijoke, upola već ispisanu tintanom olovkom. -Kako se zoveš? izdera se nekako na njega. -Luka,srićo. Luka Rokinov, - on će njemu sav nekako u čudu ne vjerujuci svojim očima. Milenko upisa ubilježnicu, bez datuma, "Luka Rokinov 3000", jer vreće su bile po šezdeset kila a cjena je bila 50 dinara po kilu. Onda dade ključ jednom od djece i reče: -Ajde pokaži mu đe je brašno i nema biranja. Prvu vreću od reda. Milenko je umro pred trganje. Luka, ki' većina Pridražana došli mu na saranu. Otad je, čujem, umro i Luka ali ga još uvijek svi zovemo "Luka Rokinov." Nekako mu teško dođe reci "Pokojni Luka pokojnog Rokine." Sin Lukin, vele, vrletan čojek steka' puno ovaca i pušta i' po vinogradima što su sad skoro opustili. 'Edna od naši žena - od unija što su se vratili, jer su i uni bili otišli - mu prigovori za to a on se izdera na nju i dobaci nešto o Miloševiću. Onda se okrenu i brzim korakom, udarajući prečacom kroz cimatorje - đe je i Milenkov grob zarasta u travu jer ga više niko ne obilazi - ode kositi djetolinu na njivi Stegnjajinoj.


                                                          Poštapaljke u jeziku naši' ljudi


Poštapaljke u jeziku naši' ljudi vrijedile su isto nuliko kolko i same priče koje su se na nji oslanjale. Milenko, 'izpodstrane' kako su ga zvali volio je reći: 'Što neki vrak reka'. Kad ga je pokojni Milenko prozva 'voskocjedina' Simeun dobro da nije umro od smija. Pokojni Luka, ne Rokinov, poštapa se na 'u interesu toga posla', ma kakav posa da je to bio, a Milenko 'kucanin' je volio reći 'Brate mili,čuda!' Špikica, nako sitan, koji bi i za najmanju sitnicu, s proštenjem, 'zacvrčio ki pišaka kozja na tavi' podvlačio je važnost svoga izlaganja sa 'slušaj blate' (jer je i on tepa malo ki' Cojkan), a Nita Mlinar je svima govorio 'moj brajko'. Lucina poštapaljka je bila sasvim drugog karaktera. Dok je siroma' stalno iša tamo đe su se ljudi okupljali, nikad nije bio u društvu jer ga niko nije obadiva.
Dok su se svi otimali o riječ - da im njeva bude zadnja, on je to sve pratio i kao nepozvan
učestvovao u razgovoru. To je pomalo naličilo na one filmove gdje gledate i vidite kako im se
gubice miču na nekom stranjskom jeziku a čujete i' po naški. Njegova poštapaljka kao da je imala za cilj da ga uvjeri u njegovo lično postojanje, jer drugi zaista njesu marili za njegovo prisustvo. Papo tome i poštapaljka: 'Š'o kako naprimjer i stvari, ja Luka 'Lavonja, guni, poreni, okreni, ništa!' Ionda bi bez poteškoće nastavio gdje mu je 'priča' zastala. Kaza' sam ranije da mu nije bilo ravnog u solilokviji - čuda Bože nakaradne rječi! Dok je prolazio donjim putom kroz selo, a zvali smo ga ulica, sjeka' je i ovska' guneći svoje nevidljive vole i dava im imena, Jelin i Zekonja. Desilo se to neđe šezdeseti' godina, malo poslje nego je došla i struja, pa došle i nekakve prov'zacije. Pućo je bio odbornik (ki' kad je pokojni Ćirko bio glavar), pa ga zapalo da to podjeli. Doteklo od ulja, brašna,riža, i još poneki' stvari pomalo za svaku kuću. Unaj za kojog ništa nije doteklo bio je Luce. Malo potom, Pućo se da u pulitiku pa 'edno jutro sjedi na balaturi i čita nuvine. Prolazi Luce putom - i taj su zvali ulica - između Pućine i lugarove kuće i ovska svoga Jelina i Zekonju. Pućo proviri preko zida avlijskog, koji je bio pokriven dračom ljuticom, pa mu veli:
'Što ti Luce, kojog vraga, voziš jutros ranije?'
'E, šo' batica na primjer, vozim unu prov'zaciju što si mi ti da!'
Pućina baba, ženina mu mate - Anica, i Luce su bili djeljenici. Avlije im je djelio 'edan oniži
prezidak. Od tog jutra, pa sve dok nije i sam umro, Puco bi svako malo reka' ženi mu da ide obaći Aničinu kucu i avliju. Iša' je polako, pušeći, i nada' se da će zateći Lucu kod kuće. Ali Luce nikad nije bio kod kuće, i za života, a da i ne govorimo od kad je umro. Bio je tamo - đe mu se niko ne bi nada' - u mislima unija što su ga zaboravili kad je pravljen spisak za prov'zaciju.


                                                                     Jovin


Jovin je bio Pućin brat, ali je ispravnije reci da je Pućo bio Jovinov brat. Ćaća im je bio Pane. Da li mu je to bilo ime ili nadimak niko ne zna. Oni što su znali pomrli su već poodavno. Sva trojica, su se prezivali Lakić, u određenoj mjeri. Nije bilo na odmet reći Pane Lakić ili Pućo Lakić. Za Jovina,pak, to je bilo suvišno. On je jednostavno bio Jovin. Doduše u crkvenim knjigami i na opcini je vođen kao Lakić. Na vojnom odsjeku i na katastru nije vođen nikako, jer su mu rat i rad u vinogradu bili podjednako suprotni njegovim nagonima i razmišljanju.
Bio je, zvanično, školski podvornik i, nezvanično, dušebrižnik sviju učitelja koji su se mjenjali
svake godine. Bilo i’ je puno i svi su, do pod Jovinovu starost bili muški. Tek kad je ostario počelo se događati ono sto je priželjkivao cijelog života – počele dolaziti učiteljice.
Od učitelja, u manje značajne, ali više interesantne spada’ je Vice, ‘Ercegovac sa Širokog Brijega –nemili Ustaša. Zajedničko sa Jovinom bilo mu je vino. Razlika je bila što je Jovin volio i žene, još više nego vino, a Vice nije ni mario za nji’. ‘Ednog Ponedjeljka, u maju, škola je još trajala a počelo se škropiti, Vice se je vraća’ iz Benkovca. Ide putom ispod crkve, mrtav pijan ali živi Ustaša, kad opazi Špirinu bačvicu od škropila u vr’ vinograda pod bunarom. Srbuje bačvica pod redinom,nakerila se samo joj vale šajkača i kokarda. Pobjesnio Vice, oči mu pokrvavile, i odluči da se s njom obračuna na licu mjesta. Očistio je sav put od kamenja tukući u bačvicu. Od tada su znali svi tačnokoja je krvopija bio taj Vice.
Malo poslije ovog događaja vraćali su se Jovin i Vice iz Benkovca, u ponedjeljak popodne naravno,i – naravno – oba pijani majka zemlja. Dok idu tako preko Šušini’ njiva i podržavaju jedan drugoga da ne pa’ne Vice se raskravio pa će Jovinu:-Da ti znaš Jovo kako ja tebe volim? Ja tebe volim više nego moga ćaću! Ti si meni ki moj ćaća!
Jovin trlja nus, koji ga je uvijek svrbio s proljeća, paćce njemu, naprežući se sav da ne pane:
-Manit li si mili brate!? Pa da ko ti je ćaća nego ja? Ko će tebi biti ćaća nego ja? Ja ti muram biti
ćaća. Ja ti i ‘esom ćaća!
U Jovinovom životu su bile dvije Vajke. Jedna mu je bila žena, koja je obavljala sve dužnosti
školskog podvornika za koje je Jovin diza, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, plaću u općini i
onda je gotovo svu potrošio istog dana kod “njegove” druge Vajke. Ta druga Vajka je bila arhitip i oličenje “mlade krčmarice kod koje smo rujno vino pili” Starca Vujadina. Jovin je odlazio kod ove Vajke i sjedio satima, pio vino i ijo pečeno meso, ne skidajući očiju sa Vajke. Kolko god je bio oblaporan na vino tolko je bio pišmen na ženske. Zato su ga ljudi, koji su čeznuli za njegovim društvom, u isto vreme izbjegavali. Njesu ćeli da im slučajno dođe kući i da im svlači ženski svjet u kući svojim bludnim očima. Bojali su se da ih pred svima ne zagalači. Jovin je i umro a krčmarica Vajka mu je ostala nedostupna.
Zadnji put sam vidio Jovina u ljeto prije nego sam otiša’ na Goru Atonsku. Bio je na neki način
oličenje Benkovca. Dok smo ga imali bio nam je oduran. Kad smo ga izgubili shvatili smo koliko je bio dio nas.

Kažu da je nedavno ot’ša u Ameriku, ki veliki broj našija, stasit momak, nježnog srca i sjetnih ociju.
Ime koje su mu dali nije njegovo. Za ćaću mu nikad nije sazna’ ko je, a mate mu je ubijena pred rat neđe blizu mora. Odrasta je sa cvrkljivim – “slušaj blate” – Špikicom. Inicijali imena mu i mjesta đe je odrasta izlaze na “GRK”. Sjedi GRK subotom popodne, vele, na stepenicama zgrade, u otrcanom djelu grada – đe žive ilegalci i izbjeglice. Pije polako Coca-Colu, da mu traje što dulje, potajno se nadajući da će naići neko kome bi i un muga reci: “Ja te volim ki moga ćaću!”
A ne zna GRK siroma’ da mu je Jovin ćaća iako je isti umro godinami prije nego se GRK rodio. Da bi se sve napisalo o Jovinu, oud' auton oimai ton kosmon xwrnsein ta grafomena biblia, kao što reče Jovinov imenjak evanđelist Jovan.


                                                                        Jovin i prasica


Jovin je odredio prodati prasicu istog unog časa kad je otkrio da se počela držati s njegovim
kucinom.
Zaviri un 'edan dan u krmar i vidi nju kako stoji sasvim mirna, skoro ushićena, pri zidu, a un - 'oću reći njegov kucin - "liže unu joj p.č.cu" kako to Jovin - stari razvratnik - reče. "Gledam ja,"
nastavlja Jovin, "pa velim 'valaj ti j....m bogove, ja te siguro necu 'esti'". Obavjesti o tome Vajku i
prvog četvrtka upregnu svog Lisca u kar, utovari prasicu, i s'njom u 'Brovac.
A Bukovčani, ki da su čuli da se prasica prokurvala, pa sve okalivaju oko Jovina. Neđe pred podne nanese vrak 'ednog, malo šanutog koji brzo, bes raspitivanja, pristade na cijenu i poče brojiti pare.
Jovin oda'nu i samo Boga muli da se ovaj ne predomisli.
Od'edamput ovome nešto dođe pa veli Jovinu:
-A 'eli una jalova?
Jovin se sav strese, ki da pade s'nebesa. Kud će sad? Ako reče da 'est a ovaj oće da nije nema ništa od kupnje. Ako jope reče da nije a ovaj bi ćio da 'est sigurno će murati nazad kući s prasicom. Ali vidi Jovin da ovom nijesu sve koze na broju pa mu veli:
- Kako bi ti volio? Da 'est ol' da nije? Kako god ti voliš nako je!
Ovaj pogleda u Jovina, odbroji zadnje tri "stotinarke" od dogovorena cijene i poče tražiti po zobnici kumat špaga da sveže prasicu.
To je bilo zadnje putovanje Jovinovog lisca. Završio je u Kušnici đe su Božidara, zvanog Božicu,
streljali Talijani. Na istom mjestu su Partizani streljali Mariju Baraku, učiteljicu, jer je, vele,
špijunirala za Talijane. Krv oboju i Liscove kosti odnjele su kiše prema rijeci i moru



                                                                               Ileta


Jovin je bio GRK-u ćacć zato što mu je bio djed.
Iletu su mlađi zvali pogrešnim imenom jer su mislili da se rodio tamo đe je živio. Ali nije. Doša' je u laštvo i preziva' se drukcije. Ima' je troje djece: 'ednu ćer i 'ednog sina.
Iletina žena, Stana, umrla je mlada, poslje operacije, od raka na sisi, siguran sam ljevoj. S Jovinom se držala, to su svi znali.
Iletin sin, Ćiro, bio je visok, nezgrapan, obješene donje gubice, i pognut - vini vincati ćaća mu Ileta. A bio je lošeg zdravlja jer je u njemu nešto uvijek prelo ki u mački. U zimu, neđe u februaru, puvalaj e bura i pokojni Cojan - malo i' je znalo da mu je bilo ime Glišo - dođe kod Milenka, izjutra, da kupi svijeću i pokrov. "Umro Ćiro Iletin!" veli un Milenku. A Cojo i Ileta su bili rod. Ileta je nadživio svoga Ćiru dobri' dvatesetak godina, ako ne i više. Sve dok nije i sam umro nosio je crnu traku na ljevom koljeru od jakete. Ćer mu Maru zva je "una manitača", jer Mara je bila bludnica. A naličila je na Ćiru i Iletu.
Nemoguće je dati zasigurno broj onima koji su bili s'njom. Što se sigurno znade 'est da je ni'edan od nji' nije volio: Mara se potčinjavala njevim nagonima, kao što kamen u kršu podnosi svako vreme, žegu sunca, jesenju kišu i zimsku buru. Njezino iskustvo tija ljudi bilo je bez doživljaja, bez strasti. Počela je mlada pušiti i sve svoje priče započinjala i završavala sa "J....a te Bok!" Kad su sa'ranjivali Iletu nije bilo žaljke - jer se žene nisu imale kome dodvoriti. Ostala je samo Mara koja je išla zadnja u sprovodu i krivila se. To je bilo njezino zadnje viđenje čo'eka za kojog je Maru prozimala strast - za njezinog ćacću Iletu.
Pred odlazak odozdo dolazila je u trgovinu i uzimala cigarete na dug. Ako nije mogla skupiti para da to plati, do obećanog roka, došla bi i molila da to odradi u vinogradu.
Vidio sam je početkom rata. Priđe mi pa mi veli "'Esi vidio kako sam napravila ćaći spomenik? Nek se znade, j....a te Bok, da un nije sirotinja."
Kad su svi otišli odozdo otišla i Mara, kod nekija "kolonista." Zadnje što sam ču' o njoj jeste da je skroz poludila: njezin Ileta je umro za nju tek od kad mu više ne može obići grob.


                                                                          Pepo


Pepo je, po uputstvima "Poljoprivrednog Vjesnika" nabavio ćaći mu pet košnica čela, vrcaljku,
masku od mreže i dimilicu - ili kako se to već zvalo - za išćeravanje čela iz košnice.
Stari se da' u čele iz oba razloga, ljubavi prema svome Pepi i ljubavi prema svemu što je pitomo i
korisno. Čele se, međutim, pokazale manje pitomim nego korisnim. Bilo da i' je plašio dimom, bilo da je prilazio da ulije vode u kamenicu ispred košnica, one su se zaletale i svako malo starog ujedale, što je on podnosio - do određene mjere.
'Edno popodne, kad je Pepo navratio da ga obiđe, veli njemu stari:
-Pepo, nusi ti sinko ovog vraga od mene. Ne treba to meni.
-Jere ćaća? upita Pepo, Što i' više nećeš?
-Vragu ti ja dajem blago koje ne pozna' svoga gospodara- stari će njemu i pokaza mu malo nateklu ruku od zadnji ujeda.
To je bilo dok smo za Bežaniju znali samo kao dio Novog Beograda. Od tada smo stekli još dvije B(j)ežanije.
Za vrijeme prve bježanije, kad su bježali njevi, Pepo je otiša u Zadar. Njegova "Brana", kako je
nježno zva, je ostala jer je udata za našoga. Nađoh je sredinom jula na pijesku sa ostalim kupačima, neđe popodne. Iako nikad nismo bili posebno bliski, skoči sva radosna sto me viđe, da me pozdravi.Poslije poljupca u obraz prvo što je upita:
-Đe je ćaća?
-A, đe je? Eno ga. U Zadru je.
Oboje se sjetismo djedove joj žalbe na blago koje ne pozna svoga gospodara. Stajali smo tako
nekoliko minuta i mislili: "Evo nas sad ki blago koje ne prepoznaju njegovi gospodari."
Poslje druge, naše, bježanije, Brana ponekad naiđe u centar da se vidi s drugima od dolje. Proljetne večeri u Beogradu imaju svoj vrhunac u onom što je besplatno i dostupno svima: šetnja Knez Mihajlovom. Jedne veceri, nedavno, Brana izišla da se vidi s prijateljima. Knez Mihajlova puna svijeta. Zastade malo jer joj se razgovori, i žamor, učiniše ki bleka blaga kojeg gospodari, prezauzeti raspravom o slobodi i demokratiji u Washingtonu, već davno zaboravili.
Pogleda na sat da ne izgubi zadnji autobus i potiho reče "Dobra veče" jednom kaluđeru kojeg uživotu nije vidila.
                                    

                                       Samoubistvo - čin oduzimanja vlastitiog života


Samoubistvo - čin oduzimanja vlastitiog života, je po ucenju Pravoslavne Crkve jedini neoprostivi grijeh. Svi grijesi, preljuba, blud, laž, krađa, nevjera, rat pa i ubistvo, Bog i crkva mogu oprostiti.
Jedini neoprostiv grijeh je samoubistvo.
Ako ste, slučajom, upoznati sa hermetickom teorijom Delfskog principa "gnothi seauton" iz
klasične Grcke biće vam jasno zašto ovaj stav Crkve nije tako neumjesan.
Ernest Hemingway, ikona američke literarne elite, ljubitelj oružja i španskih korida, ubio se,
očigledno namjerno, iz lovačke puške. U to vrijeme protagonist ove vinjete - ime mu je L - bio je
srednjoškolac.Sjedio je na kamenu, julskog nedjeljnog popodneva, opaljen suncem, podbočen na ruke koje je naslonio na koljena i gledao u more, prema Velebitu. A more je mjenjalo, neumorno i tajanstveno,
dubinu svoje plave boje koja se ogledala u njegovim plavo-zelenim ocima. Benkovčani su još
sjedili na pijesku, ulazili u i izlazili iz vode kao da se ne mogu odluciti da li da krenu kući ili ne. U
njegove misli je, tajanstveno, navraćala, i neumoljivo odlazila, Tanja Benkovčanka u koju je bio
potajno zaljubljen. Kad su se zadnji put vidili na pijesku, u podnevnoj vrućini, pričao joj je o
Hemingvejevoj noveli "Starac i more", koju je upravo pročitao. I dok je tako sjedio na kamenu,
opijen slanim mirisom popodnevnog vjetra, u glavi mu je odzvanjalo jedno nepoznato "Paso doblete quiero", za koje je imao neku neobjašnjivu strast, koju je Hemingway okarakterisao kao
afficionado. Minimalnu estetiku pejsaža, obline žena, ostidnu bujnost djevojaka i pojavu tehnike,što će reći ponekog auta ili motora, doživljavao je kao buđenje iz snova u koje je padao dok je gledao američke filmove sa Richard Widmarkom u vodećim ulogama. Svoju Tanju - iako mu ona nikad nije dozvolila da je smatra svojom - doživljavao je kao Elizabeth Taylor, ne samo iz svoje neobuzdane romantike nego iz nekih fizičkih sličnosti, koje su bile očigledne.
Bilo je ljeto negdje oko šezdeset prve ili u vrijeme kad je Hemingway počinio taj neoprostivi grijeh.Sjedio je na kamenu, malo izvan glavnog grada Amerike, na obali rijeke Potomac. Gledao je u mirnoću rijeke, koja je u stvari zaljev, dok su ga njegovi mali K i A vraćali u stvarnost, tražeći da im stavi nove mamce na udicu. Svako malo su ga zvali tvrdeći da su nešto uvatili, a što se stalno ispostavljalo da je ili drvo ili kamen koji su zapinjali za njihove udice. Naiđe čovjek, opaljen suncem, osrednjeg rasta, osrednjih godina, pozamašnih solupa s brkovima i kaubojskim šeširom od slame sa njegovim malim sinom i dvima motkama za pecanje. On ih pozva da sjednu što ovi i učiniše s određenom zahvalnošću i odstojanjem tipičnim za ne-Amerikance. Bio je Mexicanac,emigrant, i oličenje svega onog što je L kao srednjoškolac imao u mašti o toj zemlji: strast, ljepota žena, tragičan život Maximilijana, radost života, muzika, i misterije Južnog Zapada. L ga je gledao dok je ovaj s jednim neobjašnjivim mirom i strpljenjem gledao u vodu nadajući se da će se njegova motka za pecanje poviti pod silovitim trzanjem ribe. Dok ga je tako gledao K i A su već uspostavili svoje diplomatske odnose sa njegovim sinom, malo starijim od njih, koji im je pomagao oko mamaca i otpetljavanja udica sa drvljadi koja su plutala ispred njih.
Vezalo ga je nešto za ovog stranca. Došljaci u zemlji koju su oba prezirali s jednim pra-iskonskim razumjevanjem kulture - i njenog nepostojanja u Americi. Meksikančeve crne oči su se ogledale uplavo-zelenim ocima L-a, i obratno. Dok je tako sjedio na kamenu L vidje gdje Meksikancu viri izdžepa knjiga. Naslov joj je bio "The Old Man and the Sea." L se gubio u svojim mislima i koristio povratni dio karte putovanja koje je doživljavao u mašti dok je sjedio na kamenu šezdeset i prve.Bilo je ljeto godine dvije hiljadite, vrijeme kad je L razmišljao da će možda Crkva oprostiti jedno samoubistvo - Ernesta Hemingwaya, jer je umro smrću koja polako okončava život ovom Meksikancu i L-u: maštanje o nepostojećem duhu u zemlji koju doživljavaju kao zatvor.
                                                                        

                                                                                 Ćurležin


Ćurležin - morska tica dugih nogu i kljuna, veličine kosovca, koja živi uz more i močvare; živi tako što ide po plićacima i blatu i dugim kljunom siše iz blata i pijeska hranu, pa je zbog toga na engleskom zovu "Sandpiper." Dok se slavuji i ševe oglašavaju pjesmom, ćurležin se oglašava sa mješavinom krečanja, gakanja i zviždanja pa otuda, po mome, i glagol: ćurlikati.
Šezdesetih godina Hollywood je naveo mnoge da kao L sjede na kamenu i gledaju u more. Pojavio se film sa Richard Burton-om i Elizabeth Taylor. Romanticna priča o ljubavi mlade umjetnice, koja je imala malog sina, i anglikanskog sveštenika, koji je bio upravnik privatne škole, u kalifornijskom gradicu San Simeon, na obali Pacifika. Zbog ljubavnih scena, tragično-romantične - iako malo pretjerane - ljubavi naši su dali naslov filmu: "Ljubav na pijesku" dok mu je stvarni naslov bio "Sandpiper" - ćurležin.
Sjedili su popodne na pijesku oboje gledajući u more. Razgovarali su. Razgovor je, neuobičajeno,bio o njemu. Ona je pitala a on se branio. "Ljubav na pijesku" su vidili oboje. U neku ruku oboje su bili u njemu: on po svojim romantičnim, a ona po svojim tragičnim karakteristikama. Ona ga jeuvijek podsjećala na Elizabeth Taylor. Ona je to možda i znala ali je imala prisustvo duha i određeno dostojanstvo da to nikad nije pokazivala. Dok je sunce pocelo bacati duge sjene svog zalaska na pijesak digli su se, po telepatskom dogovoru, i otišli u vodu da zabrane suncu da im skrati san. I dalje su razgovarali i plivali prema solinama koje su se kupale u talasima koji su jenjavali i suncu, koje kao da je za momenat odlučilo da odgodi svoj neminovni put. Izašli su na pijesak kod solina i svojom pojavom iznenadili grupu ćurležina koji požuriše da im ustupe dio obale.
Ponovo su sjeli i nastavali razgovor:
-Ma ajde šta ti meni sad. To nije normalno. Ovo je dvadeseti vijek a 18 ti je godina.
-Ma nisam kad ti velim, on se branio.
-Ma ne vjerujem ti. To nije moguće.
-Ma nisam kad ti velim.
Sjedili su skrštenih ruku oboje, sasvim blizu jedno drugome, kao da ih je nešto neodoljivo vuklo.
Gledali su se u oči, i prije nego su to shvatili oboje se zažmirili i ona mu se našla u zagrljaju. Našao
se zarobljen u njenim opojnim rukama koje su ga vukle nježno, ali gotovo znalački, ka mekanom
jastuku na pijesku. (Sunce, kao da je iskoristilo njihovu izgubljenost, nastavilo je žurno svoj put jer
je znalo da će se Lujutro ponovo pojaviti na pijesku nadajući da će i ona doći.) Utopio se sav u
njenu blizinu. Ništa nije postojalo nego ona, a ona je sva bila usne. Ljubio je tako milujući je po licu
ne usuđujući se otvoriti oči da ga ona, kojim slučajem!, ne bi našla u ovom činu koji mu je do sad bio nepoznat i za koji ga je ona optuživala. Pretvorio ju je u svoju potajnu stvarnost. Postala je njegova, stvarna, Elizabeth Taylor. Postala je njegovo more, duboko, plavo, tajanstveno, neodoljivo. Vrijeme kao da je stalo. Postojala je samo stvarnost njihovog iščezavanja jednog u drugome. Pripijeni jedno uz drugo kao da su se bojali rastanka - on više nego ona, mislio je. U stvarnost ih je
vratio zalazak sunca kojeg su postali svjesni time što ga više nije bilo.
-A tako, lažljivče! Ha! Nisi nikada!?
-Ma nisam kad ti velim, branio se s onom istom iskrenošcu, i sam malo začuđen događajem za koji je živio već nekoliko godina.
-Platit ćeš ti to! rekla je ona dok su se spremali da se vrate na obalu koja je sad postala njihovo
isključivo vlasništvo.
L se nastanio u San Franciscu. Navraćao je u San Simeon i razmišljao o svojoj Elizabeth Taylor.
Razmišljao je o jednoj mladosti koju nije preteklo vrijeme nego događaji. Sjedio je tako, često, na pijesku Pacifica i gledao "sandpipers" koji su trčali po plićaku.
U subotu uveče otišao je u latinski dio grada, Mission Street, gdje su u kinu na šesnaestoj ulici
prikazivali starije filmove. Prikazivan je "Sandpiper" - Ljubav na pijesku. Sjedio je skupljen, s
rukama skrštenim oko podignutih koljena, gledao je Elizabeth Taylor i preživljavao zalazak sunca od pre nekih tridesetak godina. Znao je da se taj zalazak neće ponoviti jer su se neki pobrinuli da sunce nikad više ne grane za takva putovanja.
Kad je film završio otišao je u meksički restoran na Valenciji jer mu se nije vraćalo u stan.
Naslonjen na ogradu terase gledao je prolaznike koji su govorili iskljucivo španski. Konobar mu je donio teklu a u pozadini se čula pjesma Isabele Pantoja "La Bien Paga", sto će reci na našem:
-Platit ćeš ti to!



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

Nema odobrenih komentara poslatih za ovaj prilog

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH