Dragi prijatelji, ne znam što da vam napisem a da ne pokažem svoj jad koji nebi smio pokazati.

Divim se optimizmu obitelji Žmirić, nema traga pesimizmu a za mnoge nas bio bi veliki razlog za depresiju.
Kod njih depresije nema.
Zanimljivo je bilo vidjeti trudnu gospođu Žmirić kako pazi i čuva svojih petero dječice. Najstarija ćerka pohađa prvi razred iako ne govori najbolje naš jezik,kao i ostala dječica braća i sestre ali polako uče, samouki, snalaze se kao i njihova mama. Nema nervoze, potpuno opušteni raduju se novom danu.

Pripremaju drva.Beru masline, lijepo vrijeme pa se mora iskoristiti a najvredniji berači maslina su dvije najstarije sestre nisu imale vremena sačekati slikanje to može i kasnije ali masline treba obrati što prije ko zna kakav će sutra biti dan.

Od obnove jos ništa. Kažu obećali su. Papiri su riješeni, čekaju riješenje. Bitno je da su obećali a tko je obećao manje je bitno, biće ako Bog da. Po avliji razbacane grede, ternit, zidine i kamen ko u onoj mojoj pjesmi 'Eh kad bi se sve to složilo'.

Zima još "zube" ne pokazuje, djeca izgledaju zdrava. E kada zima promjeni ćud trabaće mnogo više truda i brige oko nejači dok zima ne mine.

Voda ispred avlije a ispred kuće je u gumenom crijevu. Kupanje dječice je vjerovatno u plastičnoj kadici sa vodom ugrijanom na šporetu na drva. Poljski WC pedesetak metara od kuće, pitam se da li su to primjetili oni koji su obećali.

Marinko i Vasilija suznih očiju zavukli su Vuićki glavu u skute, žao im je te dječice u kojim uslovima žive.

Pomoć je nužna i za jedne i za druge, različite okolnosti ali potrebe iste.

Svako dobro porodici Žmirić u nadi da će naći put do konkretnije pomoći koja im je obećana.

Benko