Nazad na rubriku

Sve naše ljubavi...(I)

Kad drkćeš ka prut…

(Mrgud)

 ...jer je prvi put, a Baćini bajami bijahu tu, bijahu da miriše i ostaše da sjećaju.
E, kad se sjetim proljeća u njima i mirisa što se nozdrvama širio, od rozog i bijelog cvijeta, u meni sve nešta procvijeta.
Buje grudi, nadimaju se od sjećanja koja ne blijede.
Vrag je to vidio, da evo, nakon toliko godina, sve miriše u meni, kao onda kad se na riječ klapac odazivah, a bajama koji mirisaše, kažu nema više.
Ko veli da nema, sad ćete vidjeti da ima.
Taj dan, svanu zora, suncem kao nikad okupana, il' se to meni samo učinilo, jer je prvi dogovoreni sastanak, zna se koji, toga dana, baš bio, tu ispod rozog i bijelog cvijeta, ispod mirisa moje Dalmacije, ispod mirisa moje nikad ugašene želje, bio sa njom zakazan.
Trebalo je uteći sa biologije, sa zadnjeg sata i provesti sa njom vrijeme, dok je autobus na selo ne poveze. Lako je bilo sa sata uteći, ništa lakše, al' vredi u Baćine bajame poći, prvi put nasamo sa njom se naći, đe noge klecaju, srce lupa, kanda će iskočiti na put prašnjavi i u redinu pokraj puta upasti, a žmarci mi tijelo već nakostrušili, oćul' preživjeti Bože mili.
Trenuci, od kojih ti dah zastaje, učiniše da i ja eto po prvi puta, osjetim taj slatki strah, kojeg se bojiš, a u susret mu bez obzira na sve, ideš.
Ideš, a ne znaš ko te nosi, ni kako doći, kao ni mnogi vjerujem od nas, koji su te staze prošli, pa u tu oazu mirisa i cvijeta, što se Baćini bajami zovu, ...došli.
Idem, torba na ramenu, kao da je sva u kamenu, noge klecaju, al' koračaju.
Bože mili, kao da nisu iljade puta niz Medakovu ulicu, pokraj tih istih mirisnih bajama protrčale, šta je ovo, idem, a kanda stojim... Nikad doći, a miris bajama i njegovog cvijeta, tako blizu, do škole se osjeti...
Al' znam ja dobro, da miris bajama meni ne smeta u hodu, nit mi zbog njega pluća, zraka više traže, već njen miris, sve je meni bliži, a ja, ajme meni nikako mu doći.
Toliko mi drag, ljepši od bajamovog cvijeta, zbog kojeg utekoh sa sata, al' sve u meni, stalo je zbog treme i prvog sa njom sastanka, u bašti raja koji me čeka.
Ni sam ne znam. kad i kako uđoh u Medakovu ulicu, al' sva sunca svijeta, meni su u licu.
Kod bunara...
Ma kud god bunara, da joj kažeš da te čeka, kad malo, pa malo, tuda neko šeta...manit li sam, mila majko Nedljo.
Ajme, a vidim je, eno proviruje...
Srce grlo steglo, a usta se suše.
Tražim pljuvačku da progutam zera, al' ni "P" od pljuvačke moje, da bar pljucnem ako progutati neću.
Jebem ti! -pomislih u sebi, šta mi je ovo sve trebalo, već po ure idem prema njoj, a minuta samo, 5 je proša broj.
Ajme majko, oću l' ikad doći?

...Oću, al' sljedeći puta, kad sjećanja smirim.
Sjećajte se...
Ja sam se zapuva.
Vratiću se, njesam ja šuška buška.
Bunar mi glavu češka, a na bunaru, ona čeka...
Odoh da bih se opet kroz sjećanja vratio.
Vaš Mrgud...
...nije ljut, al' sjećanjima drkće kao prut...

.

.

.

...a ona sve bliže i bliže.
Ko ne bi drkća ka prut, pred tom ljepotom?
Vidim je i sad, a lagani proljetni lahor, mrsi vlasi, njene duge crne kose, dok ona, na zidiću, koji okružuje bunar, mirno sjedi...hm...mirno, il' se to samo meni čini i mami me na moj prvi rendes vous.
Sve sam bliži, a ona mi se smiješi, tako bojažljivo, a slatko, dok kroz mene struji iljade volti, a knedle, koje nikad nisam volio, same mi niz grlo klize, jedna za drugom.
A, ko me pita što ih ne volim? Gutaj i muči...gotovo je sad...nema se nazad, a jelovnik si moj klapac, sam odabrao.
"Ajde sinovac," čujem stričeve riječi, u ušima zvone, "reka sam ja tebi kako će ti biti, kad se prvi put klanac razgrađuje...a i 'esi sprca, ka gluvi na tocilj."
'Est vrag ne ja...srce sprcalo...a gledaj ga sade, stislo se tu i sakrilo u moje nejačke grudi, a one mu pretijesne.
Ma znaš šta, zajebavaj ti kolko oš, al' samo da ja prvu riječ progovorim, kanda bi odanio, kanda bi sav teret ove muke moje, sa sebe skinio.
Ma muke...nisam se ja puno ni branio od te muke. Slatka je ona meni, i kad-tad sam je treba probati, al' prvi put, nije lako, morate priznati.
A, kad se sjetim, to je bilo vrijeme prvih simpatija, prvih stidljivih pogleda, ali, meni je to onda, sve ličilo na ljubav.
Kad bih čuo nekoga: "Ajme, ja se zaljubio!," vrag je znao, da je to stanje, tolko zajebano.
Sve mi to kroz glavu sada prolazi, a ja je još nisam ni poljubio, a već se zaljubio.
'El' to bilo to, vrag crni nek zna, al' znam da sam umira na uzgoru, prilazeći bunaru, na kojem me je čekala, a još je i godinu od mene bila starija.
Pa da, pomislih, godinu dana starija, ajme, zato se ona i smiješi, lako je njoj, al' nije baš bilo sve, kako ja zamišljah.
Tek kad priđoh, vidjeh joj obraze rumene, ruke joj prste lome, a oči u oboren, stidljiv pogled, ka zemlji joj bježe.
O Bože, ko može ta dva oka zaboraviti...ta dva krupna bisera, koja čas u tebe, čas u zemlju glede.
Ustala je sa zidića i učini mi se da je onako vitka, uspravljena, višlja od mene, il' sam se ja to, sav, use bio uša.
Ma znaš šta?
Preda mnom je stajala, najljepša glumica iz filma kojeg još ne vidjeh, al' eto i ja u njemu glumim. Ne, ne, nije to bio "Sjaj u travi", ovo je "Sjaj u Baćinim bajamima".
A, možete i zamisliti, šta je sve kroz mene prolazilo, ne poznavajući ama baš nikakav scenario životnog filma koji slijedi.
Gledam to umiljato, mlado, ljupko lice djevojčice, na kojem su mi se crvene tačke njenog stida u dragulje pretvarale, a dok, lahor proljetni još uvijek čarlija, pa zaleprša njenom kosom i otkri joj vrat sve do uha, naježih se od istovremenog prizora i smješka, koji pokaza dva niza bisera bijelih, ispod napućenih, ko pupoljci bajama što zore i čekaju u cvijet da se pretvore, usana pomamnih njenih, sa kojih danas, trebam svoj prvi poljubac da skinem, osjetim, izgorim.
Pa, neš veli, drkćati ka prut, a hormoni pubertetski u glavu, i ko zna đe sve ne, jurnili, reka bi, pomanitali. Vriju u meni, ka mravi u mravinjaku, a kako je njoj, ni ne pitam...sve vidim i osjećam...ufff...
Gledam je, a haljina joj na Karinsko more liči, pa leluja na povjetarcu, kao njegova nemirna površina vode, koja u valovima blagim, ka obali bježi.
I, sad se više nije imalo kud. Tu si đe si, pa gukni moj golube.
"Jel' me dugo čekaš?" - prvo je što mi pade na um.
"Onako", reče, i kao da još više pocrveni u obrazima svojim i dok sve bukti i u mojim, uzeh joj torbu i preko lijevog ramena prebacih, đe je i moja, teška ka olovo visila, al' kanda je više ni ne osjećam.
Pružih joj ruku, a i ona meni, mahinalno svoju, pa rekoh: "Ajmo s'puta u bajame, može neko naići."
Osjetih toplinu i nježnost, prsta joj u svojoj ruci, vlažne od znoja, što je bio slučaj i sa mojima u njenoj, garant.
Spustismo se malo niz ulicu, pa desno, kroz razgrađeni klanac i nađosmo se pod krošnjama rozo-bijelih, rascvjetalih bajama.
*Bože, al' miriše!" -reče ona.
"Da, al' još ljepše miriše kosa tvoja"-nagnuh se i onako, uronih glavu i duboko udahnuh u njenoj kosi, a usnama svojim, uho joj dotaknuh.
Kao da sam je strujom dotaka. Istrgnu ruku iz moje, pa potrča kroz bajame i doviknu trčeći:"Uvati me ako mozeš!"
A ja, sve sa onim torbama potrča, pa vidjeh, da je tako neću moći stići, bacim ih uz deblo prvog bajama, pa se pustim za njom...

Ajme majko, sta ću kad je stignem!?
A vi bi da je stignem, a?
Vidjećemo...
Možda...al' zbog nje, da ne pomisli da sam uteka.
A, možda ona nikad ni nije bila u Baćinim bajamima?...
Ko zna...čuće se...

.

.

.

Bože, ...kao da je sada vidim. Leti kao vila ispod cvalih grana, a kosa leprša, kao da se cvijetom od bajama miješa.
Pred očima slika, iz mladosti rane.
Trči ona, laka kao srna, a iz zadihanih grudi, osmijeh joj se čuje.
Vidjeh da smo skoro, cijele bajame pretrčali i stigli do drugoga kraja, gdje je visoka redina govorila: "Dalje se ne može!"
Uz redinu, oblog se zeleni i proljetnim cvijetom sebe svukud kiti, ko najljepši tepih, ikad istkan.
Sve je ko u bajci ili filmu.
Ma šta filmu!,...raju...raju u mom zavičaju, pod krošnjama bajamova cvijeta, miriše mladost, i godine lude, tamo, gdje me više nije, ali vrije, vrvi kroz sjećanja, a suza mi lice mije.
Al', nema se vremena za suze, u meni je duh mladosti, pun osmijeha i dječije radosti.
I taj moj duh, kao da bješe bljesak, moj i njen, razdragani, iskreni, bezbrižni osmijeh.
A, vele ljudi i pričaju, da je osmijeh najkraće rastojanje između čovjeka i čovjeka.
Jesmo li mi to tada znali ili ne, al' smo se od srca, puno više smijali, baš, kao i nas dvoje, dvije simpatije, ja iz zadnje godine osmogodišnje, a ona iz prve godine gimnazije.
I, stigoh je...i da ću je uhvatiti, ona pusti kratki vrisak, kao ono, gotovo je,...ja kao ukopan stade, a ona produži pobjednički.
Sav zadihan, ruke na koljena stavih, trazeć' zraka, tu se sav presavih.
Vidim je i čujem, cupka i govori:"Ne mozeš, ne mozeš...ne mozeš me stićiiii, ha..ha..haaaa.."
Podigoh glavu i samo se odjednom stropoštah na travu obloga zelenog i ostade tako na leđima ležati i dalje tražeći zraka u plućima.
Ona stoji, još uvijek sa smješkom, sve dok mi glava ne klonu i tijelo se ne umiri.
Moje ime, tada iz usta joj se ote, pa ka meni brzinom tice lastavice doleti, kleknu kraj mene na koljena bijela, sa rukama na grudima svojim.
"Majko moja mila...ajme...ajme meni, šta ti bi!?", pa me uze za ramena i poče lagano drmati.
A ja, mangup uvintijo, pa pomislih u sebi...Biće puno, za to srce mlado, pa je zgrabih i sebi privukoh i za tren nam tijela, promijeniše strane.
Svu ljepotu njenu, ko na dlanu imam, a niz lice nježno, dvije suze klize.
Ne govore, nit' mrmore te požudne usne napućene, a nit' trepću, krupne oči njene.
Gledamo se tako, u tišini nekoj, pogledima blagim, jedno drugo milujemo nijemo, samo čujem, kako puls nam tuče.
Bože dragi, ko da bilo juče, srce lupa u grla nam došlo.
Kao svila neka, kosa crna, rasuta po travi, a haljina njena grudi pokazala, jedno dugme više, želja otkopčala.
A u meni, sve kljuca i vari, od prizora, što požudu mami.
Njena ruka, ka glavi mi pođe, pa prstima nježno, kroz kosu mi prođe. Ja zadrhtah,...vidjeh na licu joj, trag od suza, dviju skotrljanih, pa polako, obrisah im put, sa prstima svojim, drhtavim ki prut.
Sklopila je oči, diše ubrzano, sve bi lakše bilo, da m' je išta znano.
Ajme meni, jel' još uvijek, ja to, poljupca se bojim?
Skupih snagu, od stra želja jača, pa polako ka poljupcu, u životu prvom, na te nježne usne, sa svojima krenuh.
Kad dotaknuh, sočne usne njene i osjetih tu vrelinu nepoznatu, a kroz mene, neka vatra grunu, proključa u jednom sekundu.
Zatvorene oči, čarolija, drhtavicom vlada, možda sve je trajalo baš minut, jer, tako se drkće, kad je prvi put...

 

 

Jedna priča

( Mimicinka )

U to vrijeme simpatija je bila jedno čudnovato i potpuno novo osjećanje.

Sviđam ti se. Sviđaš mi se. Ona + On. Pa neko srce koje u sebi veže ta dva imena. I, češće, inicijale.

***

Ona bješe tih i miran djevojčurak. Krupnim očima je upijala svijet oko sebe, spremajući svoja saznanja, opažanja i prve oblike stavova pažljivo i u posebne i za to uređene - ladice. Iz područne škole stigla kao novi đak u odjeljenje gdje je bilo tridesetak njenih vršnjaka. Mnogo novih lica, frizura, glava velikih i manjih za njene analize, a svi ispod skoro sasvim istih plavih školskih kuta. Za vrijeme velikog odmora, taj broj se vrtoglavo povećavao, čineći tako pamćenje novina otežanim.

***

On je bio neko ko je uhvatio šetnju njenih krupnih očiju. I sviđala mu se. Kako to znati? Pa, kako drugačije objasniti nekontrolisano blesavo izvijanje usana pri pogledu u njenom pravcu? Ili uvrtanje nogu i stopala u spiralu u kakvu se ni najstrožijom naredbom nikad same umotale ne bi?

- Kako joj reći?
- Patnja, eto to je bilo to!
- Treba joj reći, pa da prestane ova nervoza u stomaku, ovo nekontrolisano ponašanje, ovi tikovi koji svoju volju imaju i prave me budalom pred svima!
- Ali kako?

Tajna je povjerena Njemu, drugu za kojeg se zna da se sviđa 'svima', pa sigurno zna oko tih stvari. Iako se ne zna da li je nekoj od njih ikada 'Rekao'.. I on je rekao - Reci joj! I ni dan nije prošao, a cijela škola je već brujala - On će Njoj Reći!!!
Ljut, ma bijesan, taj dan je proveo pokušavajući uhvatiti nasamo svog 'druga'. Ali onda se desilo i ono što nikako nije očekivao - nekoliko drugova iz razreda prišlo mu je i potapšalo ga po ramenu! Primjetio je i zadivljene poglede i šapate djevojčica u svom okruženju!! Postao je - heroj! On će Njoj Reći i to sad znaju već svi! Na velikom odmoru učinilo mu se da mu svi koraci na hodniku i pogledi njegovih drugova i drugarica daju još više snage, da i oni osjećaju da će se desiti nešto ogromno, nešto silno!!!

***

- Svi mi se danas smijulje.
- Gledaju me.
- Šta se dešava!?
- Nisam se obukla drugačije.
- Kosa mi ne striješi.
- Moja kuta je čista.

Ona je jedna Ona skočila pred nju, savila se preko klupe i šapnula joj nekoliko riječi na uvo.

- On će mi reći?
- On će mi Reći?!

Oči su joj se napunile suzama, ali je znala da ne smije plakati. Stisnula je šake u pesnicu toliko jako da su joj zglobovi pobijelili.

- Kako smije?
- Otkud mu pravo?
- Ma ko je on da se ja NJEMU sviđam?!

Na velikom odmoru je izašla iz učionice i pogledom premjerila hodnik, zadajući sebi koordinate najkraće moguće udaljenosti između vrata svog razreda i vrha stepeništa, niz koje je htjela strčati i nestati do početka 3. sata.
Negdje na pola koraka od tog prvog stepenika, ispred nje su se posadila dva stopala, a na njima neko ko nije imao namjeru da se pomjera.

- E.. - izusti on.
- PLJAS! - uzvrati ona nenježno dlanom po njegovom lijevom obrazu, a umjesto odgovora.

On je bio sasvim zatečen. A ona je, preskačući po dva i tri stepenika, već bila u školskom dvorištu. I jurila dalje..

***

Samo dva para modro crvenih obraza, pri svakom slučajnom susretu Nje i Njega, bili su svjedoci da se nešto desilo. I možda dva srca, jednako povrijeđena..

Išli su u 4. razred...

 

Samo simpatija

( Bety )

...dugo se, dugo, pamti...

Čitam vas ,cure i uživam...
Poseban pozdrav Gb koja se odvažila da gukne koju...Šta ti je kritika kad je uputi prava osoba...
Poppy i tebi pozdrav...Ugledala sam te prošle nedelje na guvnu i brže - bolje pozdravila na topicu 'brojke i slova',ali je to ostalo neprimećeno...

Evo da i ja reknem koju o simpatiji...
Išla sam sedmi razred i već godinu dana krišom posmatrala dečaka iz susednog razreda...
Visok, crna, kovrdžava, kosa a oči zelene kao gorsko jezero...
Da mi se dopada, znala je samo moja najbolja drugarica i tu je tajnu dobro čuvala...
Kada bih ga ugledala , srce mi je ubrzano lupalo...činilo mi se da šeta mojim telom i na kraju u obliku velike knedle zaustavi se negde kod grla...pa kada me neko nešto upita , ostanem bez reči i lebdim negde među javom i međ' snom...

Dešavalo se da se nađemo u istom društvu...
Jer drugovi sa kojima se družio , bili su moji drugovi iz komšiluka sa kojima sam često igrala basket...
Bila sam im 'drug' na kojeg mogu da se oslone i nikada me nisu doživljavali kao curicu koja bi mogla imati simpatiju iz njihovih redova...
Nema školskog tima za koji nisam igrala(košarka, odbojka,rukomet,atletika),ali na prvom mestu mi je bio rukomet...
Nastavnik me je često ostavljao da igram sa dečacima... To me je posebno radovalo jer je moja simpatija bio golman ...
nekako se uvek potrefilo da , kada nastavnik sastavi tim, ja upadnem u istu ekipu sa 'malim zelenookim'...
Jednoga dana desilo se da smo bili suprotni timovi...
Krećemo u napad... lopta leti iz ruke u ruku...
Stojim na liniji 6 metara, drug mi vešto dobacuje...trznem na levo, pa se munjevito okrenuh na desnu stranu...
nalazim se lice u lice sa (za mene tada) najlepšim zelenim očima...pucam...
On skuplja noge u kolenima a lopta prolazi ,ispod ,tačno u onaj mali trougao između njegovih , nesretno skupljenih nogu...
Na terenu se prolama smeh svih prisutnih..
Nastavnik dovikuje:
-Idi kući kod mame da ti da kecelju! Bravo mala, ovo je bilo odlično!
Osećam ponos zbog nastavnikove pohvale (ipak sam ja jedino žensko u timu) a onda...
...onda mi pogled susreće zelene oči koje sevaju ispod gustih, crnih, trepavica...
Istog trenutka sam shvatila da moja osećanja nikada neće biti uzvaćena...
Uradila sam najgoru moguću stvar...ponizila sam dečaka koji mi se sviđao...
Još dugo je bio u mojim mislima...do prvog srednje...ali...
ništa od uzvraćenih osećanja...
Milion puta sam u tri godine( koliko je bio moja simpatija) u glavi premotavala film i smišljala scenario kako će mi ipak prići...
Nije došlo do toga....dok...nije prošlo nekoliko godina....

.

.

.

.... prođe nekoliko godina...
Nisam devojčica , već devojka...i dalje se najbolje osećam u trenerci i patikama ali ....
...krenulo se sa izlascima u grad pa je pre toga sledila uobičajena procedura...
...prevrtanje po ormaru, oblačenje ...pa svlačenje jer kombinacija odabarana za izlazak nije nekako 'legla'...
Neizbežne , tipične, ženske konstatacije da se nema šta obući ...
da bi na kraju obukla ono što sam prvo odabrala...
Kraj leta je...
Grad vrvi od omladine...
To veče izlazim sa dve drugarice.... najpre dva- tri kruga pored posećenijih kafića da vidimo i da budemo viđene;
a onda novootvorena diskoteka u parku...
Prostor u kome se pušta muzika je krcat...jedva se provlačimo do kraja podijuma za igru...
Zlatne osamdesete ... Đuskamo, opuštene i nasmejane...
Neko me tapše po ramenu...
Okrećem se... zelene oči !
-"Hej , (oslovi me po imenu) nisam te sreo 100 godina...zamisli kaže mi drug (pa pokazuje u pravcu druga) vidi onu 'mačku' u belim pantalonama...ja se okrenem i vidim tebe!"
( aaaaaa, došla maca na vratanca, mislim se ja...)
Pozdravila sam ga prilično hladno i nastavila da igram...Ostao je pored nas i nastavio sa pričom...Muzika, prilično glasna, čujem svaku treću reč, pa s' vremena na vreme tražim da mi ponovi šta je rekao...
A onda sledi čuvena rečenica :" Hajde da izađemo napolje, da prošetamo..."
Kažem drugaricama da ne mrdaju s' mesta i da se ubrzo vraćam...izlazim...
Pored parka u kome je bila diskoteka se nalazi stadion...
U parku je osvetljen samo glavni put koji vodi do stadiona...krećem ka njemu iako je On pokušao da skrene ka tamnijem delu...
Hodamo uporedo...
Oči mu sjaje...priča bez prestanka...ređaju se komplimenti ...smeškam se , onako , ženski... kratko odgovaram na njegova pitanja...
Stigli smo do stadiona...
Skrećemo desno betonskim tribinama i dolazimo do žice u kojoj je prolaz na teren...
Iza gola su dve klupe...prilazimo jednoj i sedamo...
Opkoračili smo je oboje i nalazimo se oči u oči...jedno naspram drugog...
Približava mi se... ja se povlačim unazad...
Pitam ga, direktno, šta želi od mene?
"Poljubac"-odgovorio mi je.
"Neće moći"- kažem mu oholo.
"Zašto?"
"Zato što me tri godine nisi primećivao."
Tu nastaje ubeđivanje... pravdanje da je bio klinac itd...Pita me šta treba da uradi samo da mu dozvolim da me poljubi...
Rekoh mu da klekne tu na stadionu i da me lepo zamoli...rečeno....učinjeno...
On kleči...gledam ga sa visine... moli me...
"NE!"-rekoh mu-" To ti je za one tri godine!"
Počinjem da trčim koliko me noge nose...Čujem još kako je viknuo:"Bože, koja sam ja budala!"
Da li je potrčao zamnom, ne znam...
Uletela sam u diskoteku, rekla drugaricama da idem kući i pobegla glavom bez obzira...
U neko doba, iznemogla od jurnjave i boreći se za dah zastanem...
U meni se razmenjivao osećaj zadovoljstva što sam se , na neki način osvetila za to što me nije primećivao; a
sa druge strane žalila sam što ne osetih slast njegovog poljupca...
U stvari... nemam pojma da li bi njegov poljubac imao slast?

Kad imaš koga...

( Mrgud )

...i zbog čega, uvijek se ljepo sjećati.
Badnja veče, toga davnog januara, ostade mi u sjećanje urezana do današnjih dana.
Te vedre noći, prosu se svjetlost srebrom po mom zavičaju, a ja ni slutio nisam, da ću ove večeri, mladost svoju, dati ženskom zagrljaju.
A, taj vječiti putnik što noćas srebrom moj zavičaj kupa, ozgo ukiždrio i sa burom šuruje, koja mi na prsi kidiše i resko po licu me sječe sa sjevernih strana. Ali, mladost moja, po ko zna koji put, 'vata se u koštac s njom i sto jače tuče, ja sam veseliji, jer se pjesma kola, pjesma moga sela, sve više i više čuje.
Čujem kolo i znam gdje se svilo, pod boriće naše, od bure se skrilo.
Švikni lolo kad pođes u kolo...donese mi bura riječi, pa kao da ono što sljedi, odnese nekom drugom da čuje, al'  ja nastavak znam i iljade bura mi ga ne mogu sakriti...janje medno, pa ćemo zajedno!
I onda opet, odjednom, s burom pjesma dođe...desna tuđa, ljeva moja nije...al'  iako mi ukrade prvi dio, ja znadoh šta je otpjevano..."Ja u kolu, među jele dvije...
Sve sam bliže kolu i badnjaku, a pjesma ne prestaje....Šta ne prestaje?! Pa tek je počelo, a ja već razumijem svaku otpjevanu pjesmu.
...Džaba jele, kad mi nema bora, doće i on, zapjevati mora!
...Samo moja, pjesma sa mnom tu je, i za tobom moj bore boluje!
Zaigralo mi nekako srce u grudima od neke miline i kao da je znalo tajnu koju mi skriva badnja veče, pa se nekako raširilo, na laganim koracima kao da letim, kolu me približilo.
A, kolo se već nazire, badnjaci gore i svojim plamenom ga obasjavaju i miluju, dok iskre nebu lete kao da će svaka od njih zvjezdica na nebu postati i tako kroz sve želje iz badnjaka što ih djeca sjarkaju i podjaruju, tamo ostati.
Čujem ljepi ženski glas, čisto i resko, a kolo ga prihvata...Sjaj mjeseče, ja vjerujem u te, mome dragom ti obasjaj pute!
...Dođi dragi, srce mi se para, svaka svoga uhvatila para!
Igra se igra, zvana čet'ri puta i evo me, tu sam i čim zavrsi zadnja otpjevana pjesma, uskačem u ritam kola i pjevam...
...Pjesmo moja, mojoj dragoj kaži, da mi niko od nje nema draži!
A uigranost naše pjesme i kola odmah ženskim glasom odgovara...A ni meni niko draži nije, ti si moje zlato najmilije!..pa odmah odgovaram...
...Ako'j tako, ko što pjesma veli, dođi pa mi srce razveseli!
Odmah kolo življe krenu, a ni pjesma ne posustaje...
...Poskočite moje noge bose, ko i one što cipele nose!
...Šlape, Šlape, nosiću kod Nane, a kod lole, cipele lagane!
............................................................................................
...Da bi znali, ko je kome mio, u biračko, ja b' se uvatio!
Sve još u ritmu čet'ri puta, onda se polako kolo umiruje i kreće u šetnju, gdje jedna od cura počinje...
...Na traveži sitni konci, ajmo de se birat momci!...pa pripjev...
...Birajmo se birajmo, odje nema laži, svaki momak za sebe neka curu traži!
I, pošto uvjek jedan par, prvi mora ući u kolo, mene samo neko lagano gurnu ka sredini kola, uze mi ruke u svoje, a ja osjetivši poznat miris i još ne pogledavsi ko je s'desne moje strane, sav zadrhtah nako na uzgoru. Pogledah desno i sretoh dva oka krupna sjajna, ko žerave badnjaka iskre i sjaje u mojima, obrazi mi buknuše, a noge stoje ni makac dalje.
Gledam i ne vjerujem, trebala je na ljeto stići, šta je sad ovo? " Otkud ti, " šapnuh?
*Šuti i šetaj, vidiš da već pjevaju,* tiho mi reče.
A pjesma kola poručuje...Zagrli je poljubi je i iz kola odvedi je!
...Zeleni se zim'zelen, ja ga neću da berem, ja mu neću lomit' grane, bez tebe dragane!
Običaj je kad se, onima koji su u kolu, pjesma završi, da se momak i cura rukuju i jedno ostane da bira drugoga partnera za šetanje, a ovaj put je bio njen red, pošto smo bili prvi par, ali, ja samo viknu mome kolu, "Ispoštovaću pjesmu, uskačite dvoje, tako želi srce moje."
Izvedoh je iz razigranog kola. Ko moze dočekati poljubac njen, i za čas se nađosmo u mračnim al' mjesečevom svjetlošcu prošaranim, sjenkama naših borića. Usne nam se u poljubac stopiše, ni jedno ne diše. Samo se uzdasi čuju i pomamom odišu.
Uzeh joj glavu nježno među dlanove svoje, kao da joj dušu držim, pa ljubeći čelo, oči krupne, vesele, nos, obraze, usne njene, u dahu upitah: "Ej, šta mi radiš, otkud ti, da si tu? Kako? Zašto mi nisi rekla da dolaziš, žbire jedan, oceš da me ubiješ?"
*Božicni poklon ljubavi moja. Oću milo moje, da ovu badnje veče pamtimo oboje...dugo...dugo...dugo...* i usne nam se opet u poljubac spoje.
Ajmeeeeeeee, čujem buru iznad naših glava fijuče, kolo i dalje pjeva, a ona me sve dublje u boriće vuče, a meni svašta kroz glavu prolazi.
"Šta li joj je na umu Bože mili? Nije vljda? Ajme..."
Dva koraka tri, pa poljupci nježni, stajemo mazimo se, stiskamo jedno uz drugo, pa ponovo tako, dok ne odmakosmo skroz duboko borića naših.
A ni kolo više ne čujem, dal' sam ogluvio ka tetrijeb, il to bura sve odnese ka jugu, ka Benkovcu, do sela dragih na jugu mome.
Spustišmo se na zemljicu meku na tepih od iglica suvih. Skinuh jaknu, da pod nama bude. Džaba buri što se kostruši, jer ljubav me grije.
Ovo ce, siguran sam, potrajati duže.
Treperim i strepim, kao list na vjetru, imal išta ljepse na svjetu?
..............................................................................................
Šta vi mislite?
Jel' se vredi sjeĆati?
Vredi bome jer sjeĆanja još uvjek traju...
Ufff...misli svako da je meni lako...
...poželio ipak, svima vam ovako...

Ponekad mu dođe...

( Mali )

...kad je onako daleko i kad one vražije kapi kiše svojim kotrljanjem niz staklo u njemu probude prokletu sjetu . Probude ranjenu dušu što ne moze prestati skupljati ugarke sa zgarišta.

Dođe mu da sve ostavi i da joj ode.

Da je vidi onako zelenu, onako plavu i prozirnu, onako ženstvenu.Tako podatnu a tako hladnu.

Da se naježi dok je vjetar miluje zaljubljen u njene mlinice i vitke obale. Onako umilno a odsječeno da zabride usne.

Otišao bi joj da se preda ljepoti i sjećanju.

Ponesen stihijom prolaznosti trenutka i vremena. Udišuci je slatku i slanu istodobno.

Njemu je život promjenio tok a riječi duše onih oko nje, pa sad tako osakaćena u vjernosti teče možda u nepovrat .

Otišao bi joj i svojom sjenom u njenom lijenom punačnom pokretu upitao………….Da li se sjećaš?

Sjećaš li se one mladosti, onog mirisa tajne, one zakletve i suza?

One noći?

Dok joj je tkao haljinu od uzdaha, sričući slogove njenog imena. U očima joj je tražio nedokučivu tamu beskraja.

Volio je .

Veče, laka sedefasta veče kasnog proljeća. Još čuje cvrkut sitog kosavca i daleke glasove prvih noćnih kupača. Jos samo linija krvavog treperećeg sunca i sramežljivog mjeseca .Ona i on, dvije bronzane siluete.

Nevješt, uztreptao i krhak. Zanesen nepoznatim. Ponesen željom koja se nije više dala vezati.

Upijao ju je poru po poru u svom neznanju i bahatoj mladosti.

Prvo stidljivo i posramljeno, a onda sve dublje, sve bezumnije.

Grč. Bol. Krik. Uzdah. Blaženstvo.

Nestali su na trenutak u vječnosti dubina svih mora, u tirkiznim vodama svih rijeka.

Duboko povezani a tako slobodni .

Krošnje su samo još opijeno šaptale.

U daljini su se čule tuđe molitve i zvona. U njima uslišena molitva i upoznata tajna..

O Bože , molim te nikad im ne operi tu noć sa usana.

Sjećaš li se Karišnice?

Želio je opet osjetiti pod rukom onu crnu kosu i vidjeti bljesak njenih očiju.

Želio je čuti zapljuskivanje rijeke od obalu. Osjetiti treptanje noćnog neba.

Osjetiti onu usplahirenost u očekivanju željenog .

Želio je opet tako voljeti.

Sjećaš se ti sjećaš!!!?

U svim sljedećima je tražio to vrijeme. Nekada bio sasvim blizu, nekad dalje no ikad.

 

Karišnica je i dalje tekla moru, onako duboko njegova a onako svačija.

Kiša je i dalje rominjala i tražila sebi put niz okvir prozora.

Ponovo

( dalmatix )

Travanjsko sunce je pržilo visoko na nebu. Sve oko nje je blistalo. Ljudi, automobili. Stabla su se visoko kočoperila, zelena, u svoj svojoj bujnoj ljepoti. Uz trotoar je i cvijeće već cvjetalo. Šarenilo boja. Proljeće se osjećalo u zraku. Sve je mirisalo na njega.

 

Ništa nije primjećivala. Hodala je polako, teškim korakom. A htjela je letjeti. Kao ptica. Raširiti krila, letjeti visoko i brzo. Slobodno.

Ugledala ga je. Stajao je sam, s rukama u džepovima. Ponosan, kao i uvijek. Onakav kakvog ga je pamtila. Život ga i nije baš puno promijenio, mada, znala je da ga nije baš ni mazio.

 

Lagano prilazeći, promatrala ga je. Nije je još bio primjetio. Ispitivala je svaki pokret, kojeg zapravo nije ni bilo. Stajao je miran, lica kao maska. Upijala je to lice, oči u kojima bi se najradije utopila, uvijek i zauvijek.

Nervoza  je bila strasna. Napetost u njoj sve veća, jača. Svaki živac je plesao svoj neki ples.

Nije znala preznojava li se od vrućine ili napetosti.

-„Pakao!“ – mislila je, - „Samo mi to još treba!“

 

Voljela je tog momka. Već dugo, valjda cijeli život. I gledajući ga, samo je potvrdila ono što je oduvijek znala.

Neka toplina joj se provlačila tijelom, širila se svakom porom, svakim novim udisajem.

Od vrućine?

-„Ma kakva vrućina! O Bože kako ga volim! Kako ga dugo čekam!“

 

Napokon mu je prišla. S osmijehom na licu. Bio je toliko zamišljen da je nije ni primjetio.

-"Možda gospodin mene čeka?" - upitala je šaleći se. Pokušavajući svu nervozu pretvoriti u šalu. Sakriti osjećaje. Mjesecima ih je već pokušavala sakriti.

 Plave oči su je prodorno pogledale, odmjerile kao da je na brzinu žele upiti. Kao da žele zapamtiti sve odjedanput.

" Valjda izgledam dobro, potrudila sam se." - mislila je u sebi. 
-"Prošlo je tako puno. Nisam više kao nekad. Ni tako mlada, a ni lijepa."

Samo se osmjehnuo. Onim dječačkim osmijehom. Činilo se da je sretan što je napokon vidi.

Pružila mu je ruku. Kao starom prijatelju.

Svih tih dana, mjeseci, godina, zamišljala je taj susret puno drugačije. Ali, bila je ovo stvarnost, ne mašta u kojoj je živjela. Ne snovi koje je vječno sanjala.

Poljubili su se, onako prijateljski. U obraze. Ipak, dotakao joj je i usne. Lagan, kao pahulja poljubac. I to je bilo dovoljno da ga poželi, kao nekada. Ništa se promijenilo nije. Kao da nikad ni otišao nije. Vrijeme je jednostavno stalo.

-„Kako li sam ga samo željna! Njegove topline, snage, nježnosti.“ – mislila je ono što nije smjela reći na glas, nikako.

Nije mu smjela pokazati koliko ga je čekala. Ni onaj osjećaj olakšanja što je napokon tu.

Na mjestu na kojem je oduvijek i trebao biti. Pored nje. Njegove.

 

Htjela ga je zagrliti. Željela se utopiti u tom čvrstom zagrljaju koji joj je toliko falio.

Dugo ga nije bilo. I predugo.

 

 

Na terasi kafića, udobno zavaljena u svoju stolicu, praveći se da je sve u najboljem redu, promatrala ga je. Dok je razgovarao s konobaricom. Dok je pokušavao započeti razgovor s njom. Tu, pored mora, na mjestu djetinjstva, na mjestu otete mladosti.

Oči, nos, čelo, usne. One koje su je nekad ljubile. Strasno. Kao da nikad prestati ne bi mogle.

Još je na svojima noslila te poljupce.

 

Odjednom joj je kroz glavu prošlo sve ono što se događalo. Svaka izgovorena ili neizgovorena riječ. Svaka svađa. Sve. Bila je ljuta.

 Tako često  je odbacivao, tražio neki bolji život u kojem za nju nije bilo mjesta. 
- "Otiđi. Otiđi dok još imaš vremena." - upozoravao ju je neki unutarnji glas, -
"Bježi glavom bez obzira. Opet će te odbaciti. Opet ćeš ostati sama."

-  "Molim te skini te naoćale. Želim ti vidjeti oči. Želim vidjeti tebe." - trgnuo ju je njegov glas iz sumornih misli.

I sva njena razmišljanja, kao baloni od sapunice su se rasplinula i otišla u nepovrat. 
Nikad ona neće otići. To je bila nepobitna činjenica.
Postala je svjesna, nakon svih tih godina, da je izgubljena. Izgubila je bitku koju je dugo vodila. Sa sobom. I s njim. Sa životom s kojim već dugo nije upravljala.

Iz kafića je svirala tiha muzika. More je pjevalo svoju pjesmu. Valovi su istim ritmom udarali u kraj.

A ona je bez riječi promatrala to drago lice.
Htjela ja pomaknuti ruku. Dotaknuti ga. Udariti svom snagom. Različiti osjećaji su se ispreplitali u njoj. 
Sva nakupljena patnja, sav bijes, sva ljepota i sva bol.
Sve je moglo stati u trenutak. Cijeli život....  

 

Noć

( Mali )

 

Jedan grad

Lagana hladna kiša lijeno pravi linije po sjajnom plocniku. Žućkasto svjetlo noćnih lampi daje ulici onu sablasnu veličanstvenu tišinu.

Prazan i teških kapaka pružajući nogu pred nogu dovuka se do parkirališta.

Neizostavna cigara od maduro duvana ni ovaj put nije zaboravljena.

" hvala lijepa gospodine, izgledate očajno kao i uvijek kad puno radite"

Smješak mu na trenutak ozari onu masku od umora.

Volio je ovog starog Jermena.

Ono dostojanstvo i urođeni ponos.Onu samosvjesnost i kultiviranu grubost.

Ono njegovo.

Što je i sam materinjim mlijekom sa balkana ponio.

Klizio je niz mokre bulevare. Uz ulicu promrzle prodavačice ljubavi, svodnici kasiraju pazar,glasna muzika, svjetla punih bistroa. Upijao je pulsirajući asvalt. Sve bistrijeg pogleda .

Trgnu ga par tonova Indeksove klasike. Telefon.

" eeeeeeee Mali. Ja sam. Tek dođe iz Srbije. Ma neka auta.Imam stol kod irca. Pa znaš da zate ima."

Ulaskom u Pub zapljusnu ga gomila glasova, žamora, piva i dima.

Crnoput momak mahao je iz ćoška.

On dotaknu putem jedno rame. " ej čula sam da ćeš doći, sjedi, bar minut" Molila je pogledom.

" lijepa ko i uvjek" . Podsvijest je govorila nešto drugo a on je ipak pružio korak.

Tvrdi muški zagrljaj dva čovjeka sličnog smješka i pokreta.

"Buraz ti tek s posla? opet puno radiš, ona se još pali na tebe. Da naručim kao i uvjek? "

Dvije jake ruke spustiše Kilkenny na rustikalni tamni stol. Široka ramena i kratka crvenkasta kosa pomoliše se iz polutame.

" hej, ima li te igdje?". Prekorne riječi bez truna prekora.

Prvo sramežljivo a onda sve glasnije čuo se saksofon. Novi, nepoznati muzičari svirali su Sinead i Nothing Compares.

Kao i sve veliko zvučalo je nepromjenjeno a uvjek novo i različito.

Odjedom, dogodi se nesto još veće, još upečatljivije. Nešto od čega staje dah.Ledi i prži u isti mah.

Čuo je gitaru,poznate tonove, čuo je riječi, čuo je svoj jezik

ne znam,
što da radim sa sobom
na šta misli da bacim

 Toliko sreće i toliko tuge, ushićenosti  a i spoznaje koliko nam malo treba.
Lagano celebriranje trenutka.Opuštanje. Svakim tonom postajao je laganiji i svjetu nedostupniji.

pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me

 

Umor se razplinjavao. Nije želio više misliti.

" momci, hvala do neba"

" buraz!"

"Ovo je od nje."

Samo još komadić bolnog osmjeha i suzu uspio je sresti prije nego je nestala.

 

 

Sjećanje na jednu kišnu noć

( dalmatix )

Muzika je tiho svirala. Santana i njegova gitara. Ah, "Bella"..Bila je to jedna od njenih omiljenih pjesama.  Zatvorenih očiju, uživala je. Ne razmišljajući ni o čemu. Prepustila se muzici.A onda, onako iz čista mira, kao da ga netko uopće traži, u misli joj je došao on.Prokletnik. Zaboravljala ga je godinama, a zaboraviti ga nikako nije uspijevala.

-„Prokletnik. Zašto mi u misli uopće dolazi. Ne želim ga više čak niti tu!“ Ali ne! Kad joj jednom zaposjedne glavu, teško ga je bilo izbaciti! Nemoguće!

I opet nemir, opet ona čežnja koja srcu ne da mira. Koja joj dušu para. Raspara do kraja.

Opet oni sretni dani.

Opet prekrasne noći. 

Opet bijes!

Opet strah! 

Nemir!

Patnja! 

Bol!

Ljubav!

Ona koja ubija. Prokleta ljubav. Prokletih dvoje. Nesretnici. Oduvijek i zauvijek.

 Još, kao za inat, i kiša je vani pljuštala. Plesala onim istim, dosadnim ritmom.

-„Lijepa noć za teške, crne misli. Baš lijepa. Kao izmišljena. Za plakanje.“ – mislila je u sebi.

Grmljavina se proparala nebom. Trgnula je. Prenula. Bojala se grmljavine. Oduvijek.Još do nedavno se znala roditeljima uvući u krevet kad je grmilo. Ona, žena jaka, hrabra.Čvrsta kao stijena, kao Velebit. Nisu ni obraćali pažnju.-„Čudno dijete, čudnih strahova.“ – vjerovatno su mislili. Nikad joj prigovarali nisu. Nikad je ni pokušali izbaciti.

-„Ah, grozne li večeri! Svašta mi i na pamet pada. On, taj čudak. I roditeljska ljubav. Savršena kombinacija.“ - već je i sama sa sobom pričala.On, opet on. Onaj koji se nije uklapao nigdje, u nikakve priče, ni kombinacije.Usamljenik s dušom pjesnika. Onaj, kojeg je toliko voljela.Kojem je mogla uvijek i u svakom trenutku reći sve.S kojim je mogla podijeliti svako veselje i svaku tugu.Onaj, koji je ponekad nije razumio. -"Ti si previše za mene." - znao joj je ponekad reći. - "Preintenzivna za jednog malog, običnog čovjeka."Onaj koji više nije tu. Za nju. I nikada više neće biti. Osjećala je to. 

Ponekad se nadala da će se vratiti.Vraćao se često. Kao ni ona sama, nije se znao boriti protiv tog  osjećaja.Ali ovaj put, zadnji put, bilo je drugačije.Kao da je zauvijek želio prekinuti sve veze. Sve što ih je vezivalo.Sve što im je ikada bilo zajedničko. Želio je zaboraviti sve ono lijepo, svaku riječ koju joj je ikada uputio. Jednostavno je otišao. Bez riječi, bez nade, da će se ikada više vratiti. A nadala se, čekala ga spremna. Čekala, da ga primi u svoj topli zagrljaj. Kao dijete, malu nezaštićenu životinjicu, napuštenu od ljudi i svijeta.

Voljela ga je. Cijelom svojom ranjenom dušom.  -„O, Bože, hoću li ikad više ikom moći reći –„Volim te! Ti si moja ljubav!“ -"Hoću li ikad više pronaći nekog tko će me tako voljeti.“ – nije mogla da se i sad ne upita. Polako, ne htijući, misli su joj se ponovo pretvarale u pakao. Pakao života koji je živjela. Iz kojeg nije pronalazila izlaz.  Možda,... zapravo nije ni željela.

Ona noć.....Ona prekrasna noć. Zadnja koju su proveli zajedno. Kao jedno. Ništa osim njih nije postojalo. Na obali mora, na kamenoj plaži. Mjesec, pun i poneka zvijezda. Oni i njihova ljubav. Čudna. Lijepa. Nesretna. Prokleta.Ljubio je na rastanku, kao da je nikada više ljubiti neće.Grlio, stiskao uz sebe, kao da je nikada više u zagrljaj uzeti neće.Kao da je zadnji put.I bio je zadnji put.  Vjerovatno se nikada više vratiti neće.Tako čudan, tako poseban, tako njen, a tako daleko od nje.

Kiša je i dalje padala istim ritmom. Plesala onaj svoj dosadni ples.Samo poneka munja je prekidala ritam.Ali ona više ništa čula nije. Samo otkucaje svoga srca.Kucalo je s nadom da će se jednom ipak vratiti.

-„Hej, djevojko, ja sam došao. Tu sam!“

 

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 4