Nazad na rubriku

Iz bilježnice Simona Saivila (II)

                                                                     Iščezavanje

Što se pak mog išcezavanja tice ljekar mi kaže da je u pitanju nešto psiho-somatsko. Kao što znaš oduvijek sam imao neku odbojnost prema zmijama. Prije nekoliko godina odlucim da odem sa nekim herpetolozima u pustinju Arizone da posmatram cegrtuše ne bi li nekako uravnotežio tu poluopsesiju-polustrah. Bili smo smješteni u gradu Ajo, (luk na španskom). Jednog petka odlucimo da odemo u Meksico na kupanje u Piedras Negras. Bilo je negdje u kasno proljece kad Meksicanci slave Cinco de Mayo.
Odem u subotu oko podne da se okupam, prije nego cemo izaci da veceramo kao što smo se
dogovorili. Što se samo sjecam jeste da sam ugazio na morskog ježa i da me je kroz pola sata
uvatila groznica i da se oko mene cula neka buka a da nikoga nisam vidio. Žurio sam da stignem u pansion ne bi li mogao leci s nadom da cu to odspavati. Nikad ne znam da li sam tamo došao ili su me donijeli. Sjecam se nekog buncanja koje se pretvorilo u duboko spavanje i jedan kristalno cist san. Sanjao sam da sam umro i da sam išao sebi na sprovod.
Sprovod je bio omanji i svi su bili visoki, obuceni u sivu odjecu. Kad su kod mjerila spustili kapsu i poceli stavljati kamenje da me izmjere uhvatio me strah i tuga i poceo sam plakati za njima. Samo toga se sjecam.
Kad sam se probudio ležao sam na krevetu u sobi s prozorom koji je gledao u more. Miris mora se mješao s oblacima koji su dolazili s jugo-istoka i podsjecali me na kišu kad sam bio u drugom razredu dok sam gledao more kojem je jesen otimalo ljeto. Pored mog kreveta bio je omanji stol na kojem je gorila voštanica sa opojnim, ali laganim mirisom. Nasuprot mom krevetu sjedila je jedna starica sasvim uspravna, budna. Gledao sam po sobi ne bi li prepoznao što i shvatio gdje sam.
'Gdje sam ja?' Upitao sam je.
'En las Piedras Negras', odgovorila je.
'Ko ste Vi?' Pitao sam je.
'Mi nombre es Mercedes Smiljanic-Hidalgo; los gentes me llaman La olvidada', odgovorila je na španskom ali je ocigledno razumjela moja pitanja.
Pokušao sam da se pridignem našto se ona diže s nevjerovatnom lakocom za svoj staracki izgled i priđe da mi podigne jastuk na kojem sam ležao. Pomogla mi je da polusjednem da bih vidio more.Između prozora i mora bio oveci vrt, skoro citava mala njiva, pun žutih tikava i lubenica koje su
okasnile. Starica, koja je shvatila šta mi je upalo u oci rece: 'Son mi calabasas!' pokazujuci na veliku pitu od tikava koja je bila na stolu u sred sobe.Koji je danas dan?' Upitah.
'Miercoles, veintitantos, ya es otuno', odgovorila je skidajuci ogledalo sa zida i dajuci mi ga. Kad
sam pogledao u ogledalo nako upalih ociju, sav zarastao u bradu, duge kaluđerske kose, blijed kao krpa piljio je u me. Oko vrata mu/mi je visio privjesak velicine žlice. U stvari bila je žlica, od srebrna filigrana, u vidu sombrera a na dršcci izvezeno ime “Laredo” i u vrhu orao koji u kandžamadrži zmiju.Gledao sam staricu i nisam znao šta da uradim: da li da se bojim ili da joj se zahvalim.
'Šta je ovo?' Pitao sam je pokazujuci žlicu.
'Algo para nunca olvidar te', mirno je odgovorila.
Gledali smo se tako skoro citav minut kad se ona okrenu prema ormanu koji je bio u cošku sobe.Otvorila ga je i miris svježine lana prože sobu. U ormanu bijaše i jedna fijoka na dnu. Ona je otvori i izvadi komad papira koji mi dade. Bio je isjecak iz novina na engleskom. Citao sam:
'Local court is in a quandry as to how to rule on the mysterious disappearance of a member of theherpetological expedition, this past May. Evidently, there is insufficient evidence as to either hisidentity or his death. The lawyers wrangling of the issue of the habeas corpus, are yet to establish whether he existed. His life appears to have been as mysterious as his vanishing.'
Dok sam ja to citao starica je izašla iz sobe svađajuci se s magarcem koji je poceo revati.

                                                                  Vilovsko kolo

Vilovsko kolo se moglo viditi izjutra rano, dok je još bila rosa po oniskom rastovom grmlju i sunce izlazilo, prije nego udari ugrija. Cesto su tako išli u Benkovac, izjutra rano, i žene bi opazile kolo i pocele govoriti "Vidite, vidite. Kolo. Vilovsko kolo." Muški bi pak to gledali i tvrdili da znaju to objasniti ali su više i od samih žena gledali u konjanika u uniformi koji je išao pred vojskom. I što su god išli bliže prema kolu i Benkovcu kolo je sve dalje odmicalo dok konacno ne bi išcezlo.Ostajao je samo kukalj sa svojim plocama i kamenjem, rastovim grmljem i nostalgijom za morem koje je, mirno kao ulje, vajalo spomenik nevidljivom mornaru cija je lađa bila negdje na sjeveru po pjesmi pokojne Mare.
L se je, kao kaluđerski postriženik, nakon rastanka sa svojom bradom, obukao u bjelu košulju i
gace, vecerao tacos al' Pastor, objesio žlicu, sto mu je dala la Olvidada, o vrat i krenuo prema uvali.Miholjsko ljeto je ustupalo obalu crnim oblacima juga koji su dolazili iz Vera Cruza.
'Esmeralda te espera en la arena', rekla mu je starica i otišla nastaviti svoj vez pored voštanice.
Dok je išao po pijesku, sav u bijelom, L je udisao more kroz nozdrve koje su se širile kao u konja.Doživljavao je svoja bosa stopala kao kopita. Bjelina njegove odjece i jos bjelije, blijedo mu tijelokao da su zaustavili noc. Vece je stala i more se zasitilo tame. Škripanje pijeska pod necijim nogama mu je potvrdilo da je došljak, što mu je dolazio u susret, stvaran a ne
fatamorgana.
'Hola!' rekla je. 'Deja me ser tu Malinche hoy.'
Stajali su jedno pred drugim i bez rijeci gledali se u oci. Po godinama života bila je puno mlađa od njega, ali po životu godina joj podmladila ga je i on se kao hipnotisan potcinio njenoj umjetnosti.Mulatta, bujne kose, obucena u bijelo kao i on, ženstvenih bedara s grudima koje su pretile da ce se prosuti kroz lanenu košulju od nabujalosti, rekla je ponovo:
'Me llaman Esmeralda, pero quiero ser tu Malinche.'
Nije odgovorio. Bili su sasvim blizu jedno drugome. Bez rijeci su se poceli skidati. Njeno tamno
tijelo - "era tam linda y morena" - kao da je upilo ostatak vecernjeg svijetla i tama se srodila sa
njenim tijelom koje je otela od Amazonke. Gledala ga je. Njegovo blijedo, iznureno tijelo kao da se borilo s njom da održi dan prije nego mu nestane svaki trag u ocima crnih riba mora koje ih jezapljuskivalo.'Caballo blanco!' rekla mu je dok ga je vukla svojim snažnim rukama u zagrljaj koji ga je vracao u stvarnost. S neobjašnjivom lakocom prepustio se njenom tijelu koje ga je obvilo kao mekani jorgan u zimskoj noci, i svojom tamnom, mulatskom toplinom nastavljalo buđenje koje je pocelo malo iza podne. Držeci ga tako u zagrljaju osjetio je žlicu pritješnjenu između svojih košcatih prsa injenih bujnih, ushicenih grudi. Mislio je o Marku Kraljevicu i suvoj drenovini poslije devet godina u tamnici. U isto vreme bio je i Marko i drenovina. Bez da je shvatio kako se to dogodilo našli su se na pijesku goli, napetih žila, uneseni jedno drugome u misli. Ležao je na leđima dok mu je muškost, u bezmjesecnoj nocci stršila prema oblacima koji su se srađali sa mulatkinjinim tijelom. Svojim snažnim, ali ženstvenim, bedrama ga je zakoracila i našla se u položaju konjanika koji ocekuje svojkraj, kao rimski legionar koji pada na svoj mac da bi ispunio sudbinu svoga postojanja.'No me jodas tanto, caballo blanco!', ponavljala je dok je tražila nacina da se pretvori u rijeku i
šumu koja se da progutati u vjecnost. L se je odupirao petama i plecima o pijesak, koji se klizao pod njim, imajuci osjecaj da nestaje u osvajanju praiskonske žene. Mulatkinja se pretvorila u grcevitu masu strasti koja ga je pokrila kao što noc pokriva more dok su oboje disali bucno i duboko a srca im tukla kao bubnjari vilovskog kola.
'Ah, so you like a big Mexican woman, he!?'rekla je kad su konacno došli k sebi.
Ležala je pored njega na pijesku i poigravala se žlicom koja mu je visila o vratu. Noc je žurila
prema zapadu. Rana jutarnja vatra lokalnih ribara je poremetila mir okolnih curležina dok se on
vracao prema staricinoj kuci. Esmeralda je odlazila obalom u pravcu iz kojeg se i pojavila.
Okrenuo se ne bi li je još jednom vidio i uvjerio se u tajnu njenog postojanja. Ali nje nije bilo.
Umjesto, po jutarnjoj rosi, prolazilo je vilovsko kolo. Na celu je bio oficir koji je jašio na bijelom
konju.
'Caballo blanco! Cabllo blanco!' ponavljao je L.

                                                          Desetar je bio iz Novog Sada

Desetar je bio iz Novog Sada, osrednjeg rasta, koštunjav, tamne boje, kratke kose, sa manirom
covjeka koji se osjecao lagodno u društvu oko njega. Pušio je. Ekonomist po obrazovanju, služio je vojsku u Benkovcu. Sjedili su u starom, u to vreme jedinom, hotelu u Benkovcu i pili popodnevne kave i pica. Sjedio sam sam za sljedecim stolom i kradom prisluškivao razgovor. U desetarovom društvu bila je mlađa generacija benkovackih intelektualaca i karijerista. Među njima je bio i L, iako po godinama starosti i karakterizaciji, koju upravo spomenuh, nije spadao u grupu. Ali dijelio je sa njima neke druge interese.
Desetar je bio gost i "master of ceremonies" tog popodneva. Dok je sjedio u niskoj polufotelji, pušio i pio kavu, recitovao je, napamet, Lorcu - na španskom. Urezalo mi se u sjecanje:
'Sucia de besos y arena / 'Prekriven poljupcima i pijeskom
yo me la lleve del rio. / Poveo sam je sa rijeke.
Con el aire se batian / Ljiljani su se macevali
las espadas de los lirios.' / Sa vjetrom.'
Svi su slušali, ne iz pristojnosti, nego sa istinskim zadovoljsvom, kao umoran prolaznik koji usred vruceg dana gasi žeđ hladnim pivom. L je bio sav oko i to popodne mu je ostalo izuzetno znacajno kao mjerilo autenticnosti osjecanja. Ustvari citava grupa je bila u nekoj vrsti malog transa. Niko od njih nije govorio španski, i samo jedan od njih je licno poznavao desetara. I pored svega toga grupa
tog popodneva je imala sva obilježja neobjašnjivosti, skoro neke metafizike, kao Portrait DorianaGray-a.Posmatrajuci njih pred ocima mi se stvorila slika španskog pejsaža, kao neka opcenita propozicija istinita u suštini bez obzira na detalje. Kad sam po prvi put posjetio Španiju, više nego tri decenije poslije tog popodneva u hotelu, predstava koju sam tada "stvorio" o konjaniku "con sombrero negro y chaqueta corta" postala je citava galerija pejsaža koji se otvarao dok sam gledao kroz prozor vagona koji je promicao kroz beskrajne maslinike. Po prvi put sam shvatio istinitost tvrdnje Oscara Wilde da "nature imitates art."
Bilo bi vredno vremena i napora pozabaviti se pitanjem: šta je to što je vezalo elemente nesumnjivo najumjetnickije kulture u Evropi i jedne - balkanske? -provincije cije su se elite ili intelektualno prokurvale, ili moralno bankrotirale pod iskušenjem burgeois pohlepe.

                                                                  Georgije Lončar

Ako gledate u sliku ugrađenu na skromni spomenik mu, od crnog mramora, pomislili bi da je
ostariji profesor gimnazije sa malom bradom, naocarima i prosjedom kosom. Kad procitate ime onda shvatite da ste na grobu covjeka za kojim niko nije ostao da ga oplace. Cak se ne zna ni odakle je. Je li on naš Dalmatinac, Banijac, od Knina ili iz Srbije?
U vrijeme kad sam prisluškivao, i topio se u deklamovanju desetara iz Novog Sada generacijska preokupacija je bila da se "rascisti sa religijom." Tu je postojala i jedna, Bogom data, efikasnost: što se brže rascišccavalo sa pamecu to se brže rascišcavalo i sa religijom. Neki od onih koji su to postigli u rekordnom vremenu su ga zvali "lauštrik". Poruga im je nekako zvucila polunjemacki a polulažnokatolicki, pa su je gledali kao okosnicu svoje intelektualne duhovnosti.Živio je u Benkovcu i radio kao cinovnik u Kožari. Nedjeljom je odlazio na parohiju u Kožlovac,Dobropoljce ili Karin. Veliki broj od onih kojima je iz oka stršila "greda" tražili su da mu izvade "trn iz oka" i znali sve o njegovom privatnom životu. Smetalo ih je što živi od onog što su davali crkvi. Smetalo ih je što su "znali da živi sa Bunjevkom." Smetalo ih je što je krštavao djecu dok su su se oni upinjali iz petnih žila da rasciste sa crkvom i religijom. Smetalo ih je što je ne samo lijepo govorio o onima koje je sahranjivao nego što je to radio i sa onima koje je sretao, sav umoran i zaprašen, dok je išao kroz selo. A skoro svakoga je zvao "brate", i velikom broju tepao kao da su mu rođena djeca, ako je Branu zvao "brate Bane."
Pred rat, prije nego je smrt mlađih odredila cijenu života starijih, bogatiji se dali u jedno macabre nadmetanje. Poceli su graditi grobove, što su mogli vece, za sebe i za potomke im. Svojom perverznom ljestvicom vrijednosti nametali su svoju volju djeci kad umru, pošto to nisu mogli uciniti za života.Poslije druge B(j)ežanije došao sam na groblje obici Lucin grob. Sve je obraslo u travu i stravicni nedovršeni grobovi, kao neukusne palace grckog "charosa", zjapili su nedovršeni i prazni sa vec upisanim imenima ljudi koji umiru i sahranjuju se po prašjavim grobljima Srema i Banata.
On nije pobjegao. Dok je rat trajao i moglo se ici dolazio je obici. A kad bi proradio telefon zvao bii pitao: "Nado, sestro 'oce li naši izdržati? A kako je brat Bane?" Onda bi spustio telefon a ona ga je gledala, kao da je pred njom, kako odsutnim pogledom gleda neodređeno mrmljajuci nešto sebi u bradu. Samo je razumjela imena mnogih koje je poznavala a kojih više nema.
Dogodilo se, eto, da je ostalo dovoljno mjesta na groblju za njegov mali grob koje je, ocigledno,
previdila gramzljivost mjesnih nadmetaca. Otišli su da se nikad ne vrate obici one koji su ih volili, osuđeni da umru kod onih koji ih podnose.
On je ostao, dostojanstven, istrajan u svom srcu koje je volilo više nego što je bilo voljeno. Kad je sahranjivan niko nije znao odakle je rodom. Rodbine nije bilo. Na spomeniku sam mu jednostavnoprocitao:
Georgie Loncar, Jeromonah, karinski paroh +1994.

                                                                             Adios

Zadnja vecera koju mu je pripremila la Olvidada bila je ceviche sa limunom.
Lagano upakovana Gladstone torba, na zemlji pored njega, dok je udisao miris mora koje je
pokušavalo da otme sunce iz zagrljaja neumoljivog zapada, bila je sve što je imao. Bez rijeci se
digao. Gledao je u staricu, držeci joj ruku na ramenu. Vrijeme je odmicalo dok su se gledali: dva stranca koji su se poznavali oduvijek, riznicari tajni jedno drugome. Onda se okrenuo i bez rijeci, uzevši torbu, krenuo prema vratima vrtla. Prije nego je stigla da mu kaže zadnje "Adios!" nestao je iza ugla gdje su raskošne boje oleandera i cactusa prodavale vjecnost zalaska sunca.Otišao je na sjever, "north of the border", obucen u sjecanje mulatkinjine pojave. Negdje iza njega ostao je Queretaro, the Hill of the Bells, koji ga je pratio toliko upornije koliko je on više odmicao prema sjeveru. Miris događaja 30. novembra 1900. u Parizu ga je prožimao prisustvom predosjecaja, više nego sjecanja, dok je polako, korak po korak, išao u neizvjesno odredište.Samo šturi detalji opisa kanjona ostali su mu u sjecanju. Sve je otjelovio u pojavi Sofije, koja je svojim dugim crnim obrvama, koketnom pojavom i oblinom izvajanih nogu i nedostupnog joj tijela,(p)ostala stvarnost prisustva nezajažene žeđi. Susreti s njom su ga progonili u samocu, jer ona nije znala o njemu. Odlazio je subotom i sjedio satima gledajuci u nepristupacne stijene i kamenje kanjona i zamišljao je obucenu u odjecu dive prerijskog jahaca. Nevjerovatnost kanjona i njegova neopisiva ljepota su mu nadomještali odsustvo njezinog izvajanog tijela. Godinama kasnije, kad je ležao na stolu, cekajuci nož, panicno je objašnjavao bolnicarki da su Grand Canyon i Monument Valley erotsko iskustvo izvjesne bolnicarke, koja je ostala vjecita svojom nedostupnošcu.
"Šta si ti, pjesnik?" pitala ga je bolnicarka.
"Ne, samo neko koga su bogovi kaznili," odgovorio je.
"You are very interesting to talk to, I enjoy it," rekla je.
Ništa drugo se ne sjeca. Pao je u duboki san.
Pred zalaz sunca zamolio je da ostavi torbu u "La Posta" restoranu i da mu zadrže stol za kasnije.Onda je laganim hodom otišao preko centralnog trga, koji je vrvio turistima, i uputio se prema autoputu. Prošao je ispod podvožnjaka i žurio prema groblju. U jugoistocnom cošku groblja bio je,skoro neoznacen, grob koji je tražio.
Nije bilo ni spomenika ni ploce. Samo cetiri betonska praga koji su bili u zemlji, u formatu
paralelograma. Sunce je vec odavno zašlo. Mjesecina i šum automobila sa autoputa su mu bili
kompas postojanja i osjecanja.
"Evo, da ti ja dovršim ono što ti je prekratio kauboj," rekao je i poceo pišati po grobu, "j...m ti mate koja te rodila!" Po mjesecini, na betonu, opranom pišakom ugledao je slova "Garrett".
Onda se cuo glas mladica: "Quien es?"
Odjeknuo je pucanj iz pištolja. Cula se lomljava namještaja i odjek cizama na plocniku nekoga koje bježao, tražeci sigurnost u okrilju noci.Vratio se u La Postu, iznuren od puta i žeđi. Uživao je u svježini hladnog piva i sjecanjima koja su navirala kao bujica vode poslije iznenadne kiše u preriji.

 

                                                                      Kazna za izdaju

"A Wyat Earp, jesi mu išao na grob?" upitao ga je mladic dok su plivali u vodi koja je bila tako
topla da gotovo nije ni nalicila na more. Sunce zalazi na donjoj obali rano pa se onda svi oni, koje
ne cekaju prešniji poslovi popodneva, "presele" na pristanište i tu, kao po dogovoru, istrajavaju
jedni druge, cekajuci da potrebe svakodnevnice prevagnu cari zalaska sunca i da se vrate u
stvarnost.
"Otkud ti znaš o njemu?"
"Ja to volim. Citam romane."
Gledao ga je s određenim divljenjem i zavišcu. Mladic je bio pitomih ociju i prijatnog osmijeha.
Plivali su u mjestu i razgovarali, to jest odgovarao je na pitanja mladica koji ga je vodio kroz
vlastito djecaštvo.
"Billy the Kid, jesi mu bio na grobu?"
"Jesam, idem sad opet kad se vratim."
"Meni se ovo sviđa. Koliko još ostaješ?"
"Jedno dvije sedmice."
"Vidicemo se još. Doviđenja."
"Zdravo. Pozdravi mate i cacu."
Velika vecina se vec predala stvarnosti. Odlazili su, uvijajuci se u peškire, majice, haljine, farmerice
i bilo šta da su imali, u grupama od po dvoje troje i pogledali za sobom da nisu šta zaboravili.
Izašao je iz vode i stajao sav mokar upijajuci zadnje zrake sunca, koje je vec upola zašlo.
Pogledavši prema kamenjima s donje strane mola shvatio je da nije sam. Sjedila je, upola izvaljena
prema suncu, kao da je u nevidljivoj fotelji, prsata, izazovnog tijela koje je, ocigledno uspješno,
podleglo i oduprlo se velikom broju onih koji su mu uzimali mjeru.
"A tu si. Još nisi otišao!?"
"Oh, hello there!" uzvratio je koliko iz navike toliko iz spontanog osjecanja da ga je stavila u ulogu
Gary Coopera, koji se našao iznenađenim.
"Je li Boga ti, 'oceš mi reci kako ti je? Nisam te dugo vidjela."
"Gdje hoceš da pocnem?"
"Pocni sutra u jedanaest ujutro, ovdje" rekla je ustajuci i otišla, ljuljajuci kukovima, obucena u
lanenu krpu, koju neki nazivaju haljinom. Pogledao je na sat. Bilo je pet minuta do osam i sunca
više nije bilo.
"Znaci još petnaest sati."
Bio je zadnji i vrijeme je bilo da i on krene. Išao je pored obale da bi izbjegao buku i prašinu pored
pošte.Probudio se u Mesilla-i i krenuo za Lincoln. Sunce oktobarskog popodneva je bilo ono isto
koje ga ju mucilo u djetinjstvu. To je doba karakteristicno po odsustvu obecanja. Svi jesenji poceci
su najnezahvalnija iskustva. (Možda su zato i brakovi tako prozaicni fenomeni, pošto ih se vecina
zapocinje u jesen!?) Pred ulazom u muzej sjedile su dvije gospođe obucene u odjecu americkih
građanki devetnaestog vijeka. Jedna je bila nešto mlađa od njega, prijatna, cutljiva i kao mnoge
Amerikanke, odebela i neprivlacna. Starija od njih, u svojim pedesetim godinama, svjesna svojih
vrlina i izgleda dala se u razgovor jer je patila od iste potištenosti oktobarskog sunca kao i on. Sve
cari njene mladosti su bile ocevidne u izobilju, s nekom potajnom, uvježbanom, izazovnošcu.
"He was a horse thief, really a hoodlum."
"Yes but the Mexican women cried when he was killed. They felt that he was possessed of the
righteous spirit."
"Your intuition serves you well. Yes, he was likeable."
"Do I have time to make it to Fort Sumner?"
"No, it's too late. The grave will be closed. Go, instead, to Galisteo and stay in the Inn. You'll like it,
I know."
Shvatila je da je ona njegova "older woman." Mlađa gospođa je shvatila prirodu razgovora i, pored
svog korpulentnog prisustva, povukla se neupadljivim nacinom svog prisustva. On je gledao "the
older woman" i ljubopitljivim pogledom pitao za cijenu iskustva. Dala mu je vizit kartu, ali on nije
telefonirao. Kad je nakon godinu dana ponovo došao u Lincoln više nije bila tamo. Preselila se u
Ruidoso, iz osvete, da ga kazni za izdaju.

                                                            "A gdje si ti sade? Kako ti je?"

Oko jedanaest sati, ujutro, u septembru ljeto je na umoru. Bezvjetrena mirnoca mora jenjava i odjeci
razgovora, koji ranim jutrom prekrivaju pucinu zaljeva, gube se u pojavi prvog daška vjetra koji se
stidljivo krade kroz lišce smokava i vinograda.
Pogledao je prema donjoj strani. Htio se vratiti da sjedne u hlad i da ga pita da mu prica o
djetinjstvu. Kao što ga je nekad nosio u krevet uvece, kad je zimska bura rušila stogove, lomila
drvece i raskrivala kuce. On je sav, privijen uz njega, držao ga svojim malim rukama oko vrata i
upijao miris tijela koji ih je sjedinjavao. I sad mu je tepao kao kad je bio mali, kao onog jutra kad je
ušao u sobu i tepao mu prije nego mu je rekao da je umrla mate. A on je, kao po nepisanom
dogovoru, gledao mu u oci i tražio nacina da ga uvjeri da nece plakati. Tog cijelog dana je bio vani
dok se narod kupio za sprovod. Prošao je putom iza kuce, prema njivama pokrivenim snijegom i,
kroz otvorena vrata vidio ih kako prave kapsu.
Kasno popodne, skoro pred sam zalazak sunca, mali sprovod je krenuo a on je, sam iza zida,
neutješno, plakao, ne toliko za sobom koliko za njima trima koji, kad ih zove, prvo što mu kažu
jeste: "Tata, hoceš doci i kupiti nam uštipaka?" Vracao se u zagrljaj malih ruku koje su mu se
uvijale oko vrata, i vracao se u djetinjstvo koje ga nikad nije napustilo. Tepao mu je, isto onako
kako je i on njemu tepao, i zvao ga "kardoula mou" - moje malo srce. A njegovo veliko srce je
htjelo puknuti od tuge. Našao se sam, gledajuci u more, kao izdajnik koji je i sam izdat. Ukus kave
u ustima i zvuk elegicne muzike, koji mu je odzvanjao u glavi, okrenuli su ga prema sjeveru.
Ona je silazila prema moru. Podosta kasnije nego što je zakazala. Ušla je u trgovinu i kupila
cigarete. Pogledala ga je i, bez rijeci mu rekla: "Znam, idi, eto mene!" Opet se okrenuo prema jugu i
krenuo, nezainteresovano, uživajuci u podnevnom suncu i predosjecaju događaja. Sjedili su,
izmedju hrastovog grma i šmreke, na šturoj, suncem opaljenoj travi.
"A gdje si ti sade? Kako ti je?" pitala je.
"Na sjeveru, u Škotskoj."
"Šta radiš tamo?"
"Studiram."
"Ima li tamo more?"
"Ima, ali je ledeno. Ne možeš se kupati."
"A ima li p.....a?"
Time je nagovjestila pocetak stvarnosti koju je zakazala za jedanaest sati. Taj izraz, upotrebljavan
među muškarcima kad govore o spoznaji žena u biblijskom smislu, odgovarao je momentu i njenom
pogledu. Muški tako objektiviziraju intimne, subjektivne, momente da bi sprecili pokušaj trajnosti
tog momenta. Kad se sve završi stvarnost se useli u prazninu osjecanja, koja nisu ni postojala, i
univerzalna (ne)istina se vrati na svoju osnovu: "just another f.ck!" Ona je upotrebila taj izraz na
nacin, svrsishodan, izravan, i instrumentalan za ostvarenje onog što im je oboma bilo na umu.
"Ima." rekao je i ispricao joj događaj u vozu na putu za York. Sjedila je preko puta njega u vagonu.
Iznenada su shvatili da su uhvatili jedno drugog kako kradu poglede: njezine namjenjene nekom ko
je cekao, i njegove koji su cekali da budu nekom namjenjeni. Njegovo odredište je stizalo i on
preživljavao stravu samoce. Upisao je broj telefona na odsjecak vozne karte. Ustao je i krenuo
prema WC-u i kradom joj stavio u ruku odsjecak. U isto vrijeme mu se našao u ruci komad papira.
Na kraju vagona ga je citao: "It was nice to make lies with you. You do it so well." Telefon mu je
zazvonio, uvece, i nikad više.
"I tako, bodeš i u vozu!?" rekla je.
Time je rekla sve. Ostatak razgovora dovršili su ispunjenjenjem uzajamne želje i raspetljavanjem
civilizacijskih petljanija kao što su traperice, kajiši, i donji veš. Ležali su na travi izbjegavajuci
sjekavac. Zapalila je cigaretu i sebi i njemu. Pušili su. Razmišljao je o lakoci slasti kojom ga je
shvatila.
"Sva sam mokra," rekla je, odlazeci s torbom o ramenu, dok je on sjedio i odupirao se normi koju
mu je htjela nametnuti.

                                             Bog stvori...sve zvijeri poljske i ptice nebeske

"...Bog stvori...sve zvijeri poljske i ptice nebeske, i dovede ih k Adamu da vidi kako ce koju nazvati
i Adam nadjede ime svakom živincetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj..." (Knjiga
Postanja, 2:19,20).
Zato životinje nemaju osjecaj golotinje i stida jer imenovane, kao objekti, nemaju povratnu formu
aktivnosti kao alternativu aktivnosti kao ljudska bica: umivati se, veseliti se, odmarati se, itd. Do
koje mjere je ime temelj identiteta a do koje mjere je ponor može se debatovati u beskraj.
Ako prođete kroz naše groblje vidjet cete da je veliki broj, onih koji su tamo sahranjeni, oni koji
nikad nisu ni živjeli - bar tako cete zakljuciti citajuci imenja po krstovima i spomenicima. Skoro
nitko od mlađih ni ne zna da je u grobu Vasilja Dmijovica sahranjen Dujo Knez ili da je u grobu
Matije Alavanje sahranjen Bare Ždrolic.Dok je Dujo Knez bio, pomalo, prek covjek koji nije volio
da se njegova porece Bare Ždrolic je bio sušta suprotnost. Visok, sijede kose, tihog glasa, stidnog
pogleda ispod crvene kape koju nikad nije skidao, grickao je donju usnu i odgovarao "E, da, da moj
dragi..." da bi se složio sa sugovornikom. Na isti nacin je izražavao, ili barem time zapocinjao,
svoje neslaganje. Tiho je dolazio i na isti nacin odlazio tako da sad, godinama poslije smrti mu,
nedostaje mi više od sviju cije je prisustvo bilo nemoguce zanemariti.
Barin sin Đurina, kako je prozvan još u Osnovnoj školi, ostao je neženja. Nadimak mu više ukazuje
na pojavu nego na narav. Visok, tih, stidan, plavo crvenkastog brka, koji se gotovo i nije vidio na
rumenom mu licu nalicio je na Baru ne samo po izgledu nego i po naravi.
Cikota se nikad nije ženio. Živio je, neženja cijelog života, i starao se o ženi i djeci brata mu koji je
stalno bio na radu i slao sve sto bi zaradio za izdržavanje familije. Cikotin najstariji sinovac je
oženio Daru, olijepu, poslušnu, i neupadljivu.A Đurina je bio još neupadljiviji, kako kažu "osim
krsta ki žensko." Stoga se, malo po cudu, pocelo pricati da je Đurina poceo "ici u štetu" kod Dare.
Prošlo je podosta vremena a pricanje je došlo do ušiju i samom Cikoti.
U proljece, u nedjelju ujutro, Bare je bio na bunaru i gasio žeđ ledenom vodom kad vrag nanese
Cikotu, koji se uputio u trgovinu. Bogom data prilika da sredi racune sa Barom, pa ce izravno, bez
okolišenja, Bari:
"Sljušaj ti Balje, ljeci de ti unom tvom malom da se un ne iglja vljaga, da ne ide kod Dalje!"
"E da, da moj dragi. 'Ajde ti vraže njemu zapovidi. Ja mu velim da ide škropiti pa nece!" Bare ce
njemu mirno grickajuci donju gubicu.

                                                                      Sestra Smilja

Sestra Smilja, jer tako su je zvali, išla je uz kolica ciji su gumeni tockovi škripali po crvenom podu
koji je Zvonko ocistio i uglancao. On je ležao mirno i gledao u plafon. Kad su ušli u operacionu
halu ona mu jer rekla "ti se ne bojiš, jel'da?"
"Ne" rekao je, više zato da je ne razocara nego što je bio hrabar.
Legli su ga na stol i onda se našao okružen citavom grupom, svi obuceni u bijelo. Imali su maske na
licima i kape tako da im je samo oci vidio. S nekim neobjašnjivim uvjerenjem da ce se sve brzo
završiti mirno je ležao i gledao u svijetlo koje je bilo nad njim, veliko, plavicasto.
"Nemoj se ništa bojati. Kad ti ja recem onda pocmi brojiti" rekla je jedna od njih sa maskom. Istog
momenta su mu gotovo svi pricali, držali su ga za noge, kukove, ruke, jedan mu se nadnio nad
glavu i držao ga za celo.
Na lice su mu stavili masku i nešto, neodoljivog mirisa koji je gušio, pocelo je da mu zaustavlja
disanje.
"Broji" rekla mu je ponovo.
"Jedan, dva, tri, cetiri.....jedanaest, dvanaest, trinaest...." pocelo je sve da se izmice ispod njega,
tonuo je u ponor otimajuci se da se istog momenta uhvati za nešto da zaustavi pad, da se otrgne iz
ruku što su ga držale, da se vrati natrag..
"Broji" cuo je kao kroz neku tamu koja je bila svijetla i mirisala etherom.
"cetrnaest, petnaest,šesnaest, sedamnaest" i sve je prestalo.
Polako se je budio i tražio da mu dadu knjigu da cita. Bol u ramenu i u kuku su ga pekli. Upinjao se
da pogleda kroz prozor prema moru. Bio je maj.
"Hoceš da ti podignem jastuk?" upitala ga je?
Dala mu je vode da pokvasi osušene, ispucale usne. On je pohlepno pio.
"Ne tako brzo, polako, pozlice ti."
Nije ni stigla da to kaže a on je povratio sve. Bio je prekriven bijelom krpom koju je ona pokupila i
bacila na pod i stavila novu, cistu.
Sjedio je u sobi i odsutno gledao kroz prozor. Sjetio se sestre Smilje i držao je za ruku. Ona ga je
gledala suznih ociju i pitala "Les tha'nai entaxi? O kaimenos, mikroulis."
"Mi fovasai kardia mou. Tha'ne entaxi. Tha perasei grigora" hrabrio je. Zagrlio je više da bi sakrio
svoje suze nego da bi je utješio. Bilo je malo iza deset ujutro. Ljekar je ušao u sjeo pored njih"
"So, how are we doing?" rekao je sasvim raspoloženo ali sa izvjesnom osjetljivošcu.
"I suppose, you are better qualified to tell us, doctor." uzvratio je dok se ona pribrala i obrisala suze.
"Everything is fine. Everything went smoothly and without complications. He ought to be out any
minute. He'll be a bit disoriented and will probably cry, but that's to be expected."
Jedna bolnicarka, Filipinka, ga je donijela u naramku. Bio je još gotovo pospan, ali brzo se budio.
"Come with me, please," rekla je noseci ga hodnikom prema sobi. Dok su stigli do sobe vec je bio
budan i plakao na sav glas.
"I want my mommy," ponavljao je.
"Why don't you madam sit in that arm-chair and take him in your arms?" rekla je Filipinka. On je
navukao zavjese i mališan je ponovo utonuo u san.
Spavao je tako gotovo dva sata.
U glavi mu je odzvanjalo ono brojanje i pod nogama mu se izmicalo tlo. Kao da se htio nastaviti
onaj pad. Srce mu je tuklo bjesomucno. Gledao ga je onako malenog privijenog uz poznatu toplinu
tijela i zagrlaj ruku iz kojih se nije dao otrgnuti dok su ga vodili u halu.
Ucinilo mu se da je negdje u izgnanstvu - kod kuce. Otimao se da se vrati u kandže sjecanja. Stajao
je pored prozora i sklopljenih ociju tražio da se vrati u stvarnost. A onda se trgao i shvatio da je to
nemoguce. Isuviše se toga nagomilalo u njegovoj glavi. A još više u srcu. Milovao ga je po kosi i
bojao se rastanka. Bojao se da nece stici da mu isprica o zimskoj noci kad je bura lomila drvece i
raskrivala kuce. Bojao se da ga nece stici uzeti u zagrljaj i ostaviti mu sve što je imao - miris svog
umornog tijela.Kad su se vracali kuci vozio je sasvim staloženo i pažljivo ali odsutan, negdje
sasvim blizu. Pokušavao je da se izgubi u kucanju jednog malog srca, kao kad se nekad gubio u
mnoštvu nepoznatog mu svijeta na ulici.
-You know daddy, they asked me if I knew how to count.
-And what did you tell them?
-I said no, but my daddy knows. Do you know how to count daddy?
-Yes, of course I do, one, two, three, for....fifteen, sixteen, seventeen.....
...pod nogama mu se pocelo izmicati tlo. Podnevno svijetlo majskog dana kao da se pretvaralo u
crnu maglu koja ga je pocela zaokupljati iznutra. Odupro se svom snagom da se uhvati za nešto da
ne padne. Našao se u zagrljaju malih ruku, koje su mu se uvile oko vrata, i toplina malog tijela
vratila ga u daleku zimsku noc kad je i sam bio tako nošen.
Odjednom je shvatio da se nicemu ne nada, da se nicega ne boji.
Našao se suocen sa istinom.
Bio je slobodan.
Jutarnje sunce mu je udaralo u oci i dušu, dok je vozio krivudavim asfaltom prema planini.
Poigravao se volanom i sjekao okuke kao da prilježe uz Veronicu koja ga je opijala svojom crvenom
kosom i neodoljivim tijelom. Pod kestenom, ispred groblja, parkirao je auto i otvorio gvozdena
vrata koja su škripala. Nakon podužeg traženja ode kod jednog Meksicanca koji je kosio travu po
groblju i upita ga za grob irske udovice. Ovaj ga odvede pravo na grob. Na grobu je bio jedan
poveci, sasvim zarđao, važ sa cvijecem i sinova joj slika koju je neko donio.
-Que es eso que tienes? upita ga Meksicanac pokazujuci na žlicu koja mu je visila o vratu.
-Es un cuchillo. Me lo davan en la Piedras Negras.
-Por la buena suerte?!
-No se, pues!
-Hasta luego, Senor! Buenas tardes.
-Buenas tardes. Gracias.
Stajao je tako pored groba i sjecao se povratka sa slave, jesenje veceri, kad je išao od groba do
groba, zobnicom o ramenu, i slovkao - bio je u drugom razredu - imena na krstovima. Nije ni znao
da je tu u blizini bio i grob sina ucitelja Jovice, koji je umro kao dijete, jedva godinu dana stariji
nego što je bio i sam. Sjetio se Boriceve price o uciteljevom ocaju kad je mališan sahranjen.
Mjesecima je poslije ojađeni ucitelj silazio u varoš i tražio svoga Miću, dok su ga muški tješili a
ženske sažaljevale. A on je ponavljao: "Bore, nema moga Miće!" Pjesme cobanica, kasnih ljetnih
noci, su ga progonile jer su mu prekidale san o Mici.
-Good bye, Mrs. MacCarthy, I shall see him later today!
rekao je i stavio malu granu Ponderosa bora, umjesto cvijeca, na grob. Krenuo je laganim korakom
prema izlazu po prašnjavoj stazi. Vozio je polako gledajuci unaokolo. Prešao je preko glavnog puta i
strmom ulicom se spustio prema centru, ako se moglo reci da je centar i postojao. Iz starog,
historijskog, hotela izišla je grupa turista. U stvari bili su, kao i on, hodocasnici. Glasno su govorili
pa su, kao otvorena knjiga, potvrdili da su na istoj misiji, iako iz drugih pobuda, kao i on. Silver
City je mali i ne uzima puno vremena da ga se vidi, osim ako ste slucajem odlucili da tu prenocite.
Polako se okrenuo na semaforu i uputio prema izlazu iz "grada" dok su ga ovi pratili ljubopitljivim
pogledima.
Na prolazu kroz Las Vegas zaustavio se, nakratko, na centralnom trgu. U Hotelu Plaza nikoga nije
bilo. Prešao je preko trga prema restoranu Don Quijote. Njih trojica su sjedili za jednim stolom i ni
rijeci nisu govorili. Bili su kao aveti, crnog izgleda, brkati, koštunjavi. Olicenje tajanstvenih
konjanika, progonjeni od sudbine, koji tragaju za sobom. Kao po dogovoru, gledali su u istu tacku
negdje nasred stola ispred njih dok je on razgovarao sa krcmaricom. Ostali su, kao tajna, da ga
progone, bezimeni. Pojavili su se njegovim dolaskom i nestali njegovim odlaskom. Kad se je, iduce
godine, vratio u Las Vegas, u potajnoj nadi da ce ih ponovo sresti, Don Quijote je bio zatvoren. Out
of business.
Na spomeniku mu je pisalo "Pals for ever" - prijatelji zauvijek. Sunce je bilo na zalazu i okasnjeli
hodocasnici ("the pilgrims") su obilazili oko groba, razgovarali, i zamolili ga da ih uslika pored
spomenika. Kroz malo je ostao sam.
Našao se u trouglu osjecanja i sjecanja. Daleko od izvora svojih osjecanja i još dalje od utocista
svojih cežnji stajao je kao okamenjen. Kao da je postao živi spomenik jedne tajne. Opsesija,
umjesto da se raziđe kao omorina ljetnog popodnevnog buđenja, poprimila je sve karakteristike
stvarnosti. Gledao je oko sebe. Tama je brzo ovladala grobljem. Uputio se prema upola odškrinutim
vratima. Na samom izlazu zastao je i okrenuo se još jednom prema željeznoj ogradi oko groba.
Onda se culo, kao prošaputano, ali sasvim glasno:
-Quien es?
Pucanj iz revolvera ga je gotovo zaglušio. Uputio se prema autu. Rana vecernja rosa je vec ovlažila
sjedišta otvorenog "Spider"-a.
Vozio je kroz noc poigravajuci se svjetlima na usamljenom putu i proracunavao koliko mu još treba
do najbližeg motela da se odmori.
Zaspao je tvrdim snom.Ujutro, prije nego je krenuo, pio je kavu i citao novine. Dva stola dalje od njega sjedila je omlađa žena bujne crne kose, zelenih ociju, i dugackih uvijenih trepavica. Ustao je i požurio prema autu. Za sobom je ostavio snove i ocekivanja, koliko svoja toliko i njezina. Vozio je u nepoznato, u neizvjesnost. Sjecao se svoje buducnosti i tepao: "Eisai kardoula mou. Eisai agapn mou."
Išao je u susret suncu, u susret neizbježnosti pracen neostavljivom prošlošcu.

 

                                                     Trčao je natrag da bi krenuo od početka

Konačno je krenuo natrag na Zapad gonjen zrakama jutarnjeg sunca kroz preriju. Vozio je
autoputom 50 kojem su dali nadimak "Najusamljeniji autoput u Americi." Pustinjska ljepota ga je
podsjecala na djetinjstvo kad je, opijen ljepotom crnooke Sofije, maštao o kanjonima i kaktusima
Zapada. Ostala su sjecanja, kao razbijena stakla prozora i želje. Budućnost je najljepša dok je to -
buducnost. Shvatio je da je njeno ostvarenje pogibeljno isto onoliko koliko je i povratak u prošlost
razocaravajuci. Susret, prošlog jutra, sa strankinjom crne kose i zelenih ociju je bio bliži ostvarenju
želja sa Sofijom nego ikad. Ali je znao da ce to voditi u nesrecu. Bio je svjestan opasnosti da
zauvjek nestane san o Sofiji i da time nestane veliki dio onoga što ga je cinilo onakvim kakav je.
Shvatio je da ona može postojati samo onako kako postoji sad na odstojanju decenija neostvarene
mašte. Mislio je o tome dok je vozio, ali je znao da je u suštini izbor bio jedan - ono što je i ucinio -
odlazak.Unapred se radovao što ce stici u prvi suton u kockarski grad gdje ce, po obicaju, otici u
"Sundowner" da prenoci. Poslije vecere vratice se i gledati Western filmove. To mu je bio ritual. To
ga je vracalo u djetinjstvo i relativiziralo samocu života mu koji je nalicio na prerijskog vuka.
Vecerao je i izgubio dvadeset dolara na kockarskom stolu a onda se uputio natrag u hotel. Silueta
umornog kauboja, koji, naslonjen na sedlo, zaklanjajuci se šeširom od zalazeceg sunca, pokušava da
se odmori na kraju dana, ispunila ga je osjecanjem stvarnosti. Kao šizofrenicar živio je po normi
jednog brutalnog društva zaoukupljenog dnevnim materijalnim obavezama, a u isto vrijeme gubio
se u mašti pejsaža iz kojih se vracao. Jednom rijecju zatvorenik svojih snova. Ali toga je bio
svjestan i odgovaralo mu je da se nikad ne probudi. Tako ga je vratio u slobodu onaj mali zagrljaj
kad je brojio...thirteen, fourteen, fifteen, sixteen, seventeen...Kao da je zarobljen u vremeplov,
sjecao se svoje buducnosti i "mladio" vinograd svoje prošlosti.Obukao se u "overall" od laganog
sviježe ispeglanog pamuka i poceo da traži po kanalima televizora da nađeWestern film. Na jednom
od kanala naiđe na film koji je vidio kao srednjoškolac u Zadru, "Neki su dotrcali" (Some Came
Running), Shirley McLean i Frank Sinatra. I sad ga se sjeca kao da ga je jucer gledao. Urezala mu
se u sjecanje scena u kojoj crvenokosa Shirley McLean cita završnu stranu rukopisa njegove novele,
i izgovara
zadnju recenicu: "Trcao je natrag da bi poceo od pocetka", tako su barem preveli ili tako se on sjeca.
Gledao je sa određenim zadovoljstvom što se sjecao detalja. Uživao je u predznanju scena. Kad po
prvi put gledate film zadovoljstvo je u ocekivanju i u pojavi neocekivanog. Kod njega se radilo o
sasvim drugom iskustvu. To je bilo preživljavanje davno minule stvarnosti. Kao muzika koja ga je
progonila, mogao
ju je slušati neprestano. Kao Bizet-ova Simfonija u C molu, ili kao melanholicno Pavane od Gabriel
Faure-a koje je mogo beskrajno slušati. Preživljavanje momenata prošlosti ne može se potciniti
ocekivanju buducnosti. Shvatio je da je u tome suština njegove slobode.
Nevezan planovima, nezarobljen ambicijom, neopijen snovima bio je slobodan.
Živio je od mašte stvarnosti koju je nosio kao torbu perja. Život mu je bio sav u prošlosti. Stoga su
ga gledali sa određenim prezirom ali i zavišcu. Nije se uklapao u kalupe. U tome se sastojala
njegova sloboda ali i njegova kletva. Kao da je svojom slobodom predstavlajo pad, praistorijski
grijeh njihovih planova.
Tonuo je u polusan dok je gledao Sinatru u uniformi podoficira koji leđima okrenut prema cošku
drži drvenu stolicu dok se tuca u krcmi odvija na esteski prihvatljiv nacin. Zaspao je dok je
mehanickih pokretom ugasio televizor. San je bio suprotnost onome što mu se pod samim imenom
podrazumjeva. Bio je stvarnost.
Oni su se vracali, i on je jedva cekao da ih vidi. Nije im bilo jasno zašto on ovog puta nije sa njima.
Svaki put kad ih zove mole ga da dođe i da im kupi one lijepe, pošecerene, krofne i da ide sa njima
na plivanje. On pokušava da ih razveseli i svrati temu na nešto drugo. Ne zna kako da im kaže
istinu. Ne može bez njih, a volio bi da se ne vrate. Osjeca se kao da ih je okrao. Podcijenio je
dubinu osjecanja njihovih malih srca i snagu njihove istrajnosti i želje da budu s njime. Probudio se
sasvim iznenada. Stajao je pred njima, neopterecen ocekivanjima. Otarasio se nametnutih mu
iluzija. Kroz glavu mu je navirala bujica sjecanja, i prica koje je htio da im isprica. Nije znao gdje
da pocne. Onda se sjeti autobusa koji je stigao rano u zoru na autobusnu stanicu i vozaca koji budi
vojnika jer mu je to bilo odredište.
Trcao je natrag da bi poceo od pocetka...

 

                                                                     Razgovor prvi

[Razgovor se dogodio nedavno, bio zabilježen i nestao. Pojavljuje se po prisjecanju, koje je pocelo
izdavati.]
Našao sam ga nakon dužeg vremena, ali bez velikog napora. Znao sam da se šunja ko avet
gradovima gdje slijedi sjenke svoje prošlosti i oplakuje svoju buducnost.
Kantina je bila malo otamna i hlađena klima uređajem da bi se izbjegla nesnošljiva žega teksaškog
ljeta. Sjedio je za stolom i pio Bohemia pivo. Volio ga je jer je podsjecalo na gorcasta evropska
piva. Prišao sam stolu i sjeo bez da pitam mogu li i bez da me ponudi da sjednem. Kao da smo to
obojica ocekivali.
-Long time no see, kao što bi to naši rekli, zapoceh ja.
-Da zadugo, a svaki dan sam te cekao i ocekivao.
-Zar ima razlika izmedju cekanja i ocekivanja?
-Ima: cekanje je ubitacno a ocekivanje je stvaralacko.
-I? Kako si? Vidim žlica ti je vjeran saputnik.
-Jeste. Sviđa ti se?
-Da interestantan filigranski rad. Malo si mi o njoj rekao.
-Pa rekao sam ti da mi je dala stara Meksikanka Smiljanic, kad sam obolio od ugaza na ježinca.
-Je'l ti rekla išta više o samoj žlici? Vidim da ima meksicki grb i Laredo upis.
-Da jeste. Žlica ima malo zapetljanu istoriju. A još je zapetljanije da se našla meni o vratu.
-Daj kaži molim te. Nego prije pocmeš: šta je bilo sa tim ježincom? Jel' to prošlo?
-I jest i nije. Prošlo je utoliko što to podnosim. Ali je neizljecivo i svako malo me muka 'vata pa
moram odlešati u znoju i temperaturi.
-Pa sta cemo? Jel' ti mogu pomoci?
-Ništa. Pomoci nema. A što se žlice tice zapetljano velim ti i podugacko.
-Pricaj! rekoh mu i nazdravih s pivom koje se u međuvremenu našlo i ispred mene.
-Ne znam gdje da zapocnem. U meni se to nekako pomiješalo. Postao sam zarobljenik svojih
interesa. Kao "Saurcerrer's apprentice."
-Teraj dalje! rekoh jer je volio da mu govorim cirilici.
-Nanio me vrag te sam, buduci preokupljen Oscarom Wilde i Divljim Zapadom zapoceo bio jedan
esej o Billy the Kid-u i Oscar-u Wilde.
-Zar imaju iša zajednicko?
-Isuviše! I na moju nesrecu meni se dio toga objesio o vrat. Doslovno.
-'Oceš reci žlica?!
-Da. Ona je došla u ruke staroj Smiljanicki od jedne Meksikanke koja je bila udovica jednog sudije,
Amerikanca.
-Kojeg? Kad?
-Na pocetku prošlog vijeka. Je si gleda' film "The Westerner"?
-Jesam, Gary Cooper i Walter Brennan.
-Tacno. Sjecaš se Walter Brennan igra sudiju Roy Bean-a.
-Da.
-E, taj sudija je stvrano postojao. A sjecaš se imena grada gdje je sudio?
-No obali Rio Grande, Vineagroon!?
-Da u filmu su tako zvali taj grad dok mu on nije dao novo ime.
-Ah, jeste, jeste, u pravu si. Langtry.
-Tacno on ga prezvao tako u cast jedne engleske estradne pjevacice Lilly Langtry.
-Zar je on stvarno bio tako zaljubljen u nju?
-Jeste. I najvjerovatnije ju je i upoznao, a ne na smrti, kao u filmu.
-A ta Lilly, j....m joj p....u materinu kurvanjsku, je bila nikakva.
-Zašto?
-Pa zato što se družila sa Oscarom Wilde dok joj je to pomagalo. Poslije se hvalila kako mu je dala
para kad je bio spao na niske grane. A lagala je. Nije.
-Je lu mu bila na sahrani?
-Ma jest k....c moj. Umro je sam u prisustvu dvojice prijatelja koji su u ocaju tražili sveštenika da ga
pricesti.
-Teška smrt, kažu!
-Kako, Oskarova ili opcenito?
-I jedna i druga.
-Dabome. To je ultimativan rastanak. Oni koji umiru ne žale za sobom, nego za onima koje
ostavljaju za sobom.
-Bojiš li se ti smrti?
-Pa jesi ti lud? Samo se ludi ne boje smrti. Ja se bojim za buducnost koji mi nece doci na sahranu.
-Nemoj o tom. Ti znaš da nisam za to stvoren. Nastavi o žlici.
-Dakle ta Lilly koja je zavodila starog sudiju i rogušila se oko Oscara Wilde je samo prisustvo
kletve u nekom zagonetnom cetverokutu tih ljudi i mojih obsesija.
-Dakle, kako?
-Pa, taj sudija je prije silaska u Teksas držao jednu trgovinu u gradicu Altos Pinos, u Novom
Meksicu, nedaleko od Silver City-a.
-Bio sam tamo.
-Da, tamo je odrastao Billy the Kid, cije je pravo ime bilo Henry McCarthy, Irac kao i Oscar Wilde.
-Je li on veza za tog sudiju, osim te slucajnosti sa tom pjevacicom?
-Da, preko ove! rece i pokaza na žlicu.
-Da?
-Billy je položio ovu žlicu kod starog sudije kao polog da kupi pištolj. A pošto nikad nije imao
novaca da otplati pištolj žlica je ostala kod sudije.
-I kako je stigla kod Smiljanicke?
-Kad je sudija umro mlada Meksikanka, udovica mu, kažu bila nešto odebela i nelijepa, pokupila
neke sitnice, ukljucujuci i tu žlicu i vratila se u Piedras Negras.
-To je gdje si stao na ježinca?
-Da. Tu se nastanila i umrla. Ostavila staroj Smiljanicki žlicu. Ja kad sam obolio ona mi je stavila o
vrat.
-Pa jel' to ima neki znacaj?
-Ne znam. Znam samo da sam neizljecivo bolestan. A tako je bio i Oscar Wilde. Kad je umro istog
momenta nepodnošljiv smrad je izišao iz svih otvora na tijelu mu. Nevjerovatno. Covjek koji je bio
olicenje estetske ideje, kao da je kažnjen takvim neprizornim prizorom.
-Kletva?
-Da znaš mozda i jeste. Živio je život portreta a umro smrt prototipa.
-'Oceš reci Doriana Gray-a?
-Da. Eto ja imam tu žlicu o vratu i bolujem kao što je i on bolovao.
Gledao sam ga sažaljivo ali bez daljih pitanja. U ocima mu se vidila suza kojoj nije dao da se oroni
niz lice.
-Pocelo mi je biti hladno, rekao je. Ajmo na sunce.
Otišli smo prašnjavom stazom prema starom, zapuštenom groblju gdje su sahranjeni vecinom rudari
i jedan revolveraš: John Fisher King. Bio je, u stvari, Englez i stolar po zanimanju. Na grobu mu je
bilo sviježe cvijece. Ko zna koliko njih tuda prođe i ne znaju mu za grob. A još više njih tu dođu
samo da bi obišli njegov grob. Idu u potragu za sobom, jer su daleko od onih za koje žive. Oplakuju
one kojima nece biti data mogucnost da njih oplacu. I on spada u takve.
Okrenuo se prema zapadu i zalasku sunca. U mislima mu je bio grob Ane Marjanovic i starog Đure
koji je topio svoju košulju suzama, a koju više nije ima ko ni okrpiti ni ispeglati.
Rastali smo se bez pozdrava, jer smo ocekivali da cemo se opet vidjeti.
U hotelu mu je zazvonio telefon u tri ujutro. Mislio je da je greška i spustio je slušalicu. Malo
potom je telefon ponovo zazvonio. Prepoznao je glas.
-Umro caca.
-Šta?
-Otiša' leci. Reka' "Nema mene" i umro.
-Zvacu te nazad, rekao je.
Spustio je slušalicu. Zaronio lice u jastuk i plakao, gorko, bez stida i bez suzdržavanja. Kao malo
dijete.
Odjednom postade svjestan svega što je htio, a nije stigao, uciniti.
Sutradan sam ga potražio. Rekao mi je da se vidimo drugi put. Nije mi rekao što se dogodilo. Malo
podalje rasla je smokva. Mislio je o tome kako su, kad su bili mali, išli izjutra u vinograd jesti
smokve i grožđe. Ali njega više nema i to je sad ostalo samo njegovo sjecanje.
Nema ga s kim podijeliti.
PS Razgovor se ponovio u novoj formi i stvarnosti. Jer po Demokritovom ucenju sve tece i ne može
se stati u istu vodu dva puta.

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1