benkovac.rs

Iz bilježnice Simona Saivila (III)

Talijanki je bilo ime

Talijanki je bilo ime Bevilaqua Marina što znači "Pij morsku vodu." Trcao je po plićaku ušća rijeke
Perth u tri ujutro. Bila je velika oseka. Njene naočare, crnog koštanog okvira, su se sijale na
mjesečini škotske ljetne noći. "The northern lights of Edinburgh" nisu davala noći da se spusti, a njegova radost u samoj činjenici da je živ nije mu dala mira. Skinuo je cipele, zasukao traperice i počeo trčati po vodi. Kroz malo je bio sav mokar i mirisao morem.
Sjetio se jutara kojih je odlazio na Pržine, prije nego iko dođe, i prije nego plima pokrije klizavo
kamenje u koje je gledao i upijao miris jutra koje je nicalo iz mora.
Vratili su se natrag u studentski dom i pili ponoćnu kavu, s uživanjem koje im je davalo prisustvo jedno drugog. Slušali su grčku muziku a on nije mogao da se smiri od ushićenja. Govorio je,
brbljao, nevezano, sav srećan što je ona s njime. Ništa ga nije razumjela.
"Tute queste cosa qua?" pitala ga je.
"What does that mean?" pitao ju je.
"What does that mean?" odgovorila je.
Gledao joj je dugu, crvenu kosu. Onda je počeo pjevušiti:
-Bela Belinda inamorata
Parla da sola con gli salata
Non guarda piato ma la finestra
Sent una lacrima nela minestra......
Oboje su prasnuli u smijeh. "Que carogna!" rekla je i objesila mu se oko vrata. Noć je tek počinjala
a dan je vec bio na pomolu. Škotski "policijski čas" ce potrajati još nekih četiri - pet sati, sunce je
skoro na pomolu i on se spremao da legne.
-Not before you wash that filth off yourself! rekla je la pelliroja.
-Why?
-You smell like a fishmarket!
Smijao se glasno i s uživanjem, dok je otvarao tuš. Malo potom zaspao je u zagrljaju kojeg više
nikad neće doživjeti. Svjež miris tijela koje se pripijalo uz njega zavodio ga je u opojno sjećanje na
budućnost o kojoj je maštao. Zaspao je dok ga je ona gledala i milovala po kosi.
-Ti amo e ti voglio tanto bene.
Znala je njegov strah. Nije joj trebalo objašnjenje. Ma koliko da nije mogla bez njega odlucila je
otici, u nepovrat - jer je znala da je voli. Bojala se sebe više nego iceg drugog. Sjetila se popodneva
na klupi kad su išli u kino i kad joj nije vjerovao da je ponijela kišobran.
-Where is it? pitao ju je u nevjerici.
-Te lo tiro in testa e vedrai! odgovorila je uz smijeh koji mu je bio draži od svega.
-Te lo tiro in testa e vedrai!, šaputala je dok je izvlačla ruku na kojoj je spavao. Tiho se obukla,
išuljala se iz sobe i iščezla u pustim ulicama edinburške noći koja je u stvari već bila jutro.
Nikad je više nije vidio.

Januarsko jutro u Montereyu

Januarsko jutro u Montereyu je bilo prohladno i maglovito. Ustao je rano, upalio grijanje u hladnoj
motelskoj sobi i počeo se brijati. Istuširao se i na brzinu popakovao prtljag. Nikad nije imao
strpljenja za pakovanje. Krenuo je na jug obalom Pacifika, čuvenim putem broj 1, koji je naličio na
jadransku magistralu. Bio je pun oštrih okuka koje su visile nad okeanom. Jutarnja magla je polako
počela da se uzdiže i njegovo raspoloženje je postajalo vedrije. Kad je prošao Morro Bay miris
mora je postao neodoljiv. Sjetio se ljetne noći na Firth of Forth. Vratio se natrag u zagrljaj koji ga je uspavao. Probudio se sam. Nje više nije bilo. Nije se mogao skrasiti. To je bio kraj svijeta. Tražio je da se dogodi nešto neočekivano. Da ga neko otisne u prostranstvo životne pučine. Da mu povratak ne bude beznađe.
-Pa zar ja mogu bez nje? pitao se sam.
-Ti nisi bez nje. Ona je s tobom, zauvijek. Ti si ono što si bio i ona je dio tebe, nepovratno,
neotuđivo.
-Ali kako? Pokaži mi!
-Te lo tiro in testa e vedrai!
Budućnost je izgledala blijeda i bez obećanja. Klopka je bila bezizlazna. Još uvijek je bilo rano,
zimsko jutro, ali sunce je već bilo povisoko. Spustio se u San Simeon i udisao miris eukaliptusa.
Parkirao je pored pošte i krenuo prema molu da bi se osvježio jutarnjim vjetrom i mirisao more prije nego plima dođe. U maloj trgovini porucio je kavu da bi nekako živnuo. Volio je jaku gorku kavu, koju je naučio piti odavno, ali posebno od kad je sreo nju. Sutra će biti 9 godina od tada. Ostala je sama sa njima trima i razmišljala o njemu. Volila ga je zato što je bio tako neusiljen, nježan.Spontan. Nije mu smetalo da plače kad mu bude teško. Da im tepa svako jutro i veče.
Osjećao se kao da ih je iznevjerio.
-Yati les tetia pragmata kardia mou? korila ga je.
-Afou aisthanoumai san sas eho prodosei.
-Mi les tetia pragmata kardia mou.
-Alla einai aleithia.
-Pros Thew, pws mporeis na peis kati tetio?
-Mono dyskolies sas fernw agapn mou.
-Mas eferes olla pou exoumev.
-Ti kallo sas efera 'av mporeis va mou dixeis?
-Te lo tiro in testa e vedrai! rekla je i zagrlila ga.
Platio je kavu i vratio se u auto. Sunce je sijalo i vjetar pomalo jenjavao. Nastavio je prema jugu.
Kava ga je otoplila i podigla mu raspoloženje. Vozio je i pjevao:
-Ftoxoloya, ya sena grafw to tragoudi....
-Sta xeria sou megalosan, kai ponesan kai malosan,
-Oi andres m'ollo kathari kardia.....
Zazvonio mu je telefon.
-Halo!
-Exw kapion pou thelei na sou milisei.
-Nai!
-Daddy!
-Yes?
-Where are you?
-I'm in California.
-You mean where the sea-lions are?
-Yes!
-Daddy, you know what!?
-What?
-I miss you!
-I miss you too!
-Will you bring me a surprise?
-Of course!
-Bye daddy!
-Bye....
Linija je vec bila prekinuta.
Uživao je u ocekivanju povratka, kad ce pasti u beskrajne zagrljaje njihovih malih ruku. Tražio je
poklone kojima da ih iznenadi.
-----
Na platformi dolaska na aerodromu su ga čekali u autu i piljili svijetlim očima očekujući ga. Tek što
je izišao mahali su mu. Ušao je u auto i prije nego je uspio da im kaže "Hi guys!" Sva tri su prasnuli
u glas: "did you bring us a surprise?" "Of course!" odgovorio je. "Where is it?"
-Te lo tiro in testa e vedrai!
Bio je sasvim miran. U zagrljaju koji ga nikad nije napustio.

Na vratima kuće, gdje je pozvonio

Na vratima kuće, gdje je pozvonio nisu ga prepoznali. Mislio se šta da učini. Da im kaže ko je da ga
se sjete, ili da ode tajanstveno kao što se i pojavio. Bilo koje da odluči nije bila njegova odluka. Oko njega se sve okretalo i sve je činio mehanički. Čudio se da je vozio bez udesa budući da se i ne sjeća ni kad je otišao ni kad je stigao.
Na način koji je neobjašnjiv mislio je o njima kako sjede sami i tužni. I da ih pita nikad mu ne bi
rekli da im nedostaje. Ne zato što im ne nedostaje nego zato što ga žale. Ostao je sam i oni su
pokušavali da se odupru toj istini čija je stvarnost bila okrutnija od smrti koja je došla, nenajavljena,poslije jutarnje kave.
Otišao je bez da su se vrata otvorila. Sišao je na obalu gdje su se talasi Pacifika bukom razbijali omekane stijene od tufe. Krečanje galebova jedva se čulo od buke mora. Sjedio je na pijesku i besciljno gledao u pučinu nesvjestan svega osim momenta koji ga je vraćao u djetinjstvo. Zamišljao ga je kako leži sklopljenih očiju, potihog osmijeha na licu, gornja usna malo povučena koja je uvijek otkrivala onaj prednji, zlatni zub. Taj zub mu je prebila rašlja kad je bio jedva 14godina. Rušili su avlijski, djeljenički, zid. On je bacio kamen koji je pao na dršku rašlje, koja se, obočena na oveći prag, kao poluga silom ljuljnula i njega ravno u licu. Tako je nestalo pola prednjeg zuba.Pod lijevim mu okom onaj isti ožiljak koji je nosio od kad mu je bilo jedanaest godina. Bio je mali i biciklu je jašio nogom ispod "kvadranta", jedva je provirivao iznad "timuna." Išao je na poštu, niz Gaj, i lanac mu pa'ne. Udario je u komulu šodera a timun, bez gumene ručice ga udaripod oko. Došao je kući, ali nije plakao.
Donjom ulicom su išli za plugom i svađali se. Samo što jedan drugome mate nisu psovali. Susrio ih Glišo, poštar, pa upita Borića:
-Odoste vi na oranje?
-Oranje? ovaj će njemu kovitlajući ocima od ljutine.
-Na robiju. Ali je u sebi znao da mu ni jedna sloboda nije bila slađa od robije s njim. Nekima je dat dar da pjevaju, nekima da slikaju, a nekima da pišu. A njemu je bio dat dar da izvuče iz najobičnijih okolnosti najneobičnije momente i događaje. Oslobađao je time mnoge bremena kojeg nisu znali kako da se otarase. Često su se ljutili na sebe, jer mu nisu mogli odoliti, vikali i psovali a potajno su bili zahvalni što ga imaju. On ih je čnio piscima, slikarima, pjesnicima. Činio ih je sretnima da su ono što jesu.
Kad mu je sape' žicu preko reda u vinogradu i ovaj pa' pod punom pumpom od škropila koja mu se izlila za vrat, vrućog junskog dana, Boric je, u sred polja i gluve podnevne vrućine, vikao:
-Znam ko je!
Kao do je to mogao biti iko drugi nego on. Ali on isti ga je odapinja' na kosami kasne jesenje večeri kad se Borić u'vatio u Vujičin ošac i pa' potrbus, s preklopljenom nabijačom u gaćami.
Luce je dolazio grabljicami donjom ulicom i cistio kamenje znajuci da ce mu plata biti cigarete kad dođe na odredište. U životu nije pušio, ali je uživao u zadovljostvu gledajući radosnu opuštenost Luce koji je bio sav razgaljen Dravom. (Oš, oš batica!).
U crkvi ga niko nikad niko nije vidio, osim na pogrebima. Ali otac Georgije nikad nije prošao
nedjeljom ujutro služiti Liturgiju a da nije stao i s njim popričao.
Ostali su sami i vratili se kući, svi u crnini. Nikom se nije odlazilo. Teško im je bilo vjerovati. Zar
on koji nikog nije nikad "ostavljao u miru" da će sad biti ostavljen od sviju? Šta će sad bez njegovih podvala i podmetanja?
Kao da se još jednom htio okrenuti i reci im:
-Ajte vi sad ću ja doći!, ali ga neki prekratiše.
Mladolik, ćelav, u poderanoj kapi, onižog rasta, zelenih očiju stajao je covjek i govorio mu glasom, koji se nije čuo, ali njemu prepoznatljivim:
-Melodijo, ajde dođi dunjo sam ti bunica!
-Ajde, B....e brate dođi da mi pročitaš imena na proskomidiji jer sam obnevidio, čuo je glas po
kojem je prepoznavao nedjeljna jutra.
-Sad tek znam šta je robija rekao mu je ovelik čovjek, "ljevarina." Tutekarce i šogolice muraš mi
kazati u tetalje sve Vujičine ošce.
Otišao je i orobio one što su ostali. Borić mu je stavio ruku na rame i kao po dogovoru su zaorzili, anđelskim glasovima koji su odjekivali u Kušnici i u Bjeloj.Trgao se iz razmišljanja kad je nenajavljen, dotrčao oveći pas. Mlađa žena u plavoj wind-jakni pozva psa koji otrca prema njoj i dvojici malih, očigledno, sinova joj. Prošli su bez pozdrava i polako odmicali po pijesku prema jugu. Mislio je o njima, gdje sami, čekajuci da im donese iznenađenja, obuvaju cipele i spremaju se za školu.
Nije znao šta da učini. Da li da im kaže ili da čeka da porastu? Onda mu je odjednom postalo jasno.Nije im trebalo ništa reći. Oni su sve to vec shvatili. Njegovo odsustvo je bilo kao otvorena knjiga iz koje su vrvila osjecanja čežnje i usamljenosti. Sjetio se kad je bio mali kako ga je spopadala tuga i strah od takvih osjećanja. Onda bi zaboravivši na sve žurio kući, nadajući se da ce zateci ćaću kod kuće koji će mu vratiti samopouzdanje i osloboditi ga straha. On čak ni to ne može za njih napraviti. Predaleko je da im ispriča priču.
Iznad njega je preletio galeb i graktao, kao iz navike. Njemu pak ništa više nije bila navika. Sve mu se činilo planiranim i namjernim. Osjećao se zarobljenim, osuđenim na samoću. Najviše stoga što je možda odbijao da shvati da oni njemu više trebaju nego on njima. Zatvorio je oči na momenat prije nego je ustao. Prizor ljetnog jutra, bleka ovaca, i Jovinove svirale su dopirale do njega, dok su Meštrovine na momenat zamjenile okean. Okrenuo se uljevo očekujući da će vidjeti more i rijeku onakve kakve ih je ostavio onog nezaboravnog ljeta.
Otvorio je oči zaprepašćen prizorom stvarnosti. Onda se sjetio citata: "Panta rei". Sve teče.
Žurio je da se vrati k njima. Ne da povrati ono što je prošlo, nego da ne propusti ono što je pred
njim - pa makar to bilo i dalje pisanje za samog sebe.

Mi nombre es Vera

Sam i usamljen, sjedio je u sobi sa otvorenim prozorom.
Vrucina junskog dana je bila nepodnošljiva. Proveo je dan u jurnjavi za poslovima o kojima je
unapred znao da su osuđeni na neuspijeh. Osjetio se progonjenim, kao divlja zvijer. Samoća koja mu je nekad bila najbolji drug sad mu je postala mučitelj. One koji ga traže u svom snu nije mogao potisnusti u podsvijest i njihove slike su mu bile pred zatvorenim mu očima. Htio je utonuti u san sa nadom da ce se probuditi pred njima riješen neizvjesnosti koja ga je opsjedala kao čopor hijena koje su opkolile lava. Ali znao je da se to neće dogoditi. A Bog kao da je zauzet žetvom šture bukovačke pšenice prestao da mu vraća telefonske pozive i na poštu ne odgovara. Sjetio se julskog popodneva kad je satima sjedio na grobu i plakao. Bili su sami. Nedostajala su mu njegova pisma i dječje tepanje kojim mu je govorio do zadnjeg dana. Razmišljao je: "da se vratim tamo, i da počmem od početka." Ali početak je sa njim. Kud god se okrene bio je na ivici nemoguceg i sve je bilo početak,
osuđeno na neuspjeh. Mislio je o njima i pokušavao da artikuliše objašnjenje koje bi im mogao dati za svoj pad. Ali oni to nisu tražili. Objašnjenje im nije trebalo. Oni su ga stvorili i poznavali gabolje nego što je i sam sebe poznavao. Polako je tonuo u san za koji je mislio da nikad nece doći i iz kojeg se bojao probuditi.
Mlada žena plave kose se pojavila uvijena u bijelo prozirno platno od lana koje joj se lijepilo uz
mokro joj tijelo. Izišla je iz vode, iz mora, pored kojeg je bio suvi zid. "Kako to?" pitao se sam.
More ne podnosi zidove. Ruši ih noću kao Skadar na Bojani. Bila je potpuno gola, nevidljivog lica, vitka. "Mi nombre es Vera," rekla je. Otišla je u kužinu i podigla uvis košulju da bi pokazala grudi koje su bile izvajane, opojne svojom ženstvenošću i neuvredljive svojom golotinjom.
Vratio se u Terlingua-u da bi prošetao ulicama avet-grada. Pjevušio je potiho, u stvari bezglasno, i nikako nije mogao da se sjeti gdje je čuo tu pjesmu. Kao onaj zidni sat sa utezima u vidu klipova kukuruza koji mu je izazivao asocijaciju na jelo čijeg se ukusa nikako nije mogao sjetiti. Godinama već pokušava da se sjeti sobe, razgovora, kiše i jela vezanih za taj sat. Ali uvijek ostaju na samom početku: detalji koji odbijaju da se uklope u mozaik događaja koji mu se vrzma po glavi.
Na povratku u hotel našao sam njegovu poruku da se vidimo u kantini za hladno pivo. Sjedio je za stolom i gledao neodređeno u pravcu prozora ali sa prisustvom duha i zapažanja tako da je ustao dok sam ušao. Na stolu su bile slike koje je gledao. Ništa nije rekao. Naličili su na njega.
-To što si zadnji put napisao istina je, rekao je.
-Koje?
-O pisanju za samog sebe.
-Da, to je dosta nerješiv problem.
-Jean-Paul Sartre je teoretizirao da je literatura, do neke mjere, komunikativna alatka i da svi koji
pišu, pišu za svoje generacije.
-Da, sa sociološke tacke gledišta to je donekle tačno.
-Ali po meni, rekao je, svaki onaj koji piše, piše najprije za sebe pa tek onda za ostale.
-Drugim riječima da se uđe u ogledalo i poistovjeti sa prizorom koji je odraz stvarnosti!?
-Da baš tako. Toliko toga se piše što nije vrijedno pisanja da je došlo Bogu plakati. Ne samo da nije vredno pisati o određenim stvarima nego je čak i to što je napisano, napisano tako loše da nije vrijedno čitanja.
-Uvukla se u nas neka utilitarno trgovačka kletva pa sve gledamo kao da vodi ka nekom cilju. Ništa ne postoji sebe radi, nego za neku višu svrhu.
-Da u p.....u materinu. Nevjerovatna glupost. Sjećaš se kad smo bili u Srednjoj školi kako su nam profesori srpsko-hrvatskog uvijek govorili: "Šta je pjesnik time htio da kaže?" Uvijek su tražili neke metafore, neko skriveno značenje u onom što smo čitali. Ali nije ga bilo. Pjesnik je pisao ono što nije mogao a da ne napiše, a naša je tragedija što to ne možemo čitati za ono što jeste. U momentu kad čitamo postajemo on, pjesnik, i poezija je umjetnost samo u tom smislu. Poistovjećuje se sa čitaocem, ili bolje reći čitalac sa njom, isto kao što je poezija bila pjesnik dok ju je ovaj pisao. U tom je smisao otklanjanja "distance", razmaka, otuđenja. U tom je prisustvo stvarnosti.
-Da malo ih je koji više tako misle i čitaju.
-Poznavao sam jednu mladu Grkinju koja je čitala Novi Zavjet kao poeziju. Sva bi bila u suzama
kad bi čitala. Ne zato što je patila zbog Hristovih stradanja, nego zato što se poistovjećivala sa
tekstom. Iskustvo je postajala stvarnost bez distance i uslova. Stvarnost je bila ono što jeste: njeno postojanje u kontekstu izraza koji joj je prethodio i sadržao je kao što more sadrži pojam pučine u sebi, neotuđivo. More je izvor bića pučine, a pučina je granica beskrajnosti mora. Jedno bez drugog su nepojmljivi.
-I šta je pjesnik time htio da kaže, upitah ja šaljivo ali i ozbiljno jer mu je to očevidno postala
preokupacija tog popodneva.
-Da, vidiš. Eto sama činjenica da moraš da pitaš i da razumijem da je pitanje umjesno znači da sam promašio. Ono što se kaže trebalo bi biti razumljivo samo po sebi slušaocu isto kao i govorniku. Činjenica da postoje pitanja je optužba protiv govornika a ne slušaoca.
-Jest, upravo zbog toga ta nezahvalna profesija muzičkih, likovnih i literarnih kritičara. Sami kao
takvi ne stvaraju, a oni pak koji stvaraju, - ali moda ne baš, nego im se to čini! - podvrgavaju se tom jalovom mlaćenju prazne slame.-Stvarno. Pomisli samo na značenje rijeci "kritičar" - onaj koji donosi sud o necemu. Drugim riječima rulja i nije dostojna da shvati ono što cita, posmatra, ili sluša, nego im treba neko treći da im kaže znacenje te neposrednosti.Tog događaja i momenta koji bi trebao da im je neotuđiv - i neponovljiv. Pa stoga i ono buržujsko: "Šta je pjesnik htio time da kaže?" Ma htio je da kaže k.....c moj. Ili si razumio ili nisi.
Složili smo se ne zato što smo htjeli izbjeći uzrujanu diskusiju nego što je bio u pravu i što bi dalje diskutovanje oporeklo vjerodostojnost logike njegovog samog argumenta. Svaki momenat je neponovljiva stvarnost. Oni koji žive za budućnost ne žive. Varaju sami sebe. Onaj ko je nesvjestan sebe u momentu svog postojanja nece nasljediti raj, jer je raj produžetak njegove stvarnosti u vremenu i prostoru kad uglavnom oporičemo da raj postoji. Drugim riječima oporicanje raja je moguće samo zato što nam je sadašnjost određena manifestacija pakla. Sve dotle dok oporičemo raj osuđujemo sebe na otuđenje koje se ispoljava u odsustvu stvarnosti. To je ono što je pjesnik htio da kaže kad je opisao Adamovo izgnanstvo iz raja gdje mu je oduzeta privilegija i radost da bude uprisustvu lica Božijeg. Otuda i ta večernja stihira: "Ne otvrati lica tvoego ot otroka tvoego...."
Avion je sletio i on je prestao pisati. Zatvorio je pero i bilježnicu i uskoro se našao među ostalim putnicima koji su žurili prema izlazima, izdizali su glave i pogledima tražili one koji su ih čekali. Njega niko nije čekao.
Taksisti je dao adresu i zamolio ga da ne priča. Gledao je kroz prozor.
Pozvonio je na vratima i čuo piskutavi glas unutra:
"Mommy, somebody is at the door."
Malo potom vrata su se otvorila i on se našao u raju.

Gora Atonska

Popločanim ulicam grada Efesa Turci su se vozili na motoru Jawa, uvezenom iz Češke. Išao je
sredinom ulice izmedju klasičnih grčkih kolona gledajući na ruševine grada gdje apostol Pavle
odležao neko vrijeme u zatvoru.
U to vrijeme mlad, ćutljiv kaluđer, sa naočarima nevjerovatno debelih leća pripijen uz tekst pisao je o Svetom Marku Efeskom. Nije ga vidio ima vec 3 godine.
Povratak u Konstantinopolj je bio kraj puta. Odpratio je Engleze na aerodrom i vratio se u hotel.
Mlada Njemica koja mu je pristupila je tražila društvo, ali je on to naivno i nezgrapno izbjegao. Ona se našla uvređenom, popila kavu i otišla. I dan danas se toga sjeća.
U sredu ujutro je otišao sa grupom carigradskih Grka koji su išli za Grčku obici rodbinu. Sjedio je na zadnjem sjedištu omanjeg autobusa, čija su vrata jedva bila zatvorena. U Solunu (tursko ime koje su i Srbi preuzeli za Thessaloniku) je padala kiša. Uzeo je dozvolu iz arhiepiskopije i otišao za Ouranoupolis (što znaci Nebeski Grad) i ukrcao se na mali brod koji ga je odvezao na Goru Atonsku. Bila je Velika Sedmica. Ustajao je svako jutro sa kaluđerima i prestajao čitavu službu. Na povratku iz crkve su sjedili u trpezariji gdje je Angelos, kuvar, spremao posnu hranu. A onda bi se svako malo, kad bi podjario vatru na pročelju, okrenuo se i pričao mu o Kassiani, tragičnoj Vizantijki. Stari kuvar je recitovao stihove, a lice mu se sjalo od radosti. On je slušao i topio se od miline.
Na Veliki četvrtak uveče se ispovjedio. Stari kaluđer koji ga je ispovjedio je plakao kao malo dijete.U tami starčeve ćelije pored svijetla voštanice stajao je mlad, bezazlen, teškog srca. Starac je plakao neusiljeno, spontano, slatkog rumenog lica, i duge potpuno bijele brade. Nije on jedini za kojim je starac plakao, ali taj plac je bio njegov, više nego starčev. Prolaze toliki kroz Goru i kroz manastir.Toliki broj njih iz radoznalosti, neki kao turisti, neki iz istorijskih pobuda, neki iz potrebe da zajaze duševnu žeđ. On nije spadao ni u jednu od tih grupa.
Sjetio se večernje molitve u katolickom manastiru u Ampleforthu. Sa njim je bio i otac Metodije.
Poslije vecernje prišao mu je jedan od benediktinskih kaluđera:
-May I ask you for a favour?
-Yes, of course , Father!
-Can you, please, tell Father Methodius how we all envy him?
-Of course, but why?
-Because of the spontaneity and ease with which he enters the church.
Preveo je to ocu Metodiju koji je bio malo zbunjen tom opaskom. Kao da se Boga može prevariti i pred njim biti išta drugo nego ono što i jesi!?
Starac je živio tako svoj čitav život. Bio je pred Bogom ono što jeste. Kad je plakao nad svojim
ispovjednicima to je cinio otpuštajuci njihova "pregrešenija voljnaja i nevoljnaja." I ovog puta je
razrješavao pregrešenija ali mu je plac bio pomiješana tuga i radost. Kao otac Metodije mladić se ispovjedao znajući da ne može ništa sakriti. Bio je usamljen i u rjetkim momentima je uspijevao to prevazići. Cale je bio daleko i nije mu pisao. Zaljubio se u Grkinju, ali ga ona nije obadivala, jer su se i drugi u nju zaljubljivali. Osjećao se nelagodno budući među svojim kolegama koji su tako jednostavno poistovjećivali "poziv" i "zanimanje". On to nije mogao. Starac mu je držao epitrahilj na glavi i citao molitvu dok su mu suze tekle niz lice kao mala bujica proljetnog potoka na južnim strminama Athonske Gore.
Kyr Angelos, je ujutro, poslije pričesti, dao mu topli kruv posni ratatouille, iako je bilo tek rano
rano jutro. Poljubio se sa monasima i Kyr Angelom. Uzeo je prtljag. Okrenuo se po zadnji put na avlijskim vratima i pogledao u avliju sa visokim cimprežom. Put ga je vodio ka moru, natrag u usamljenost.
Vladika mu nije odgovorio na pismo. Ima tome više od trideset godina da ga nije vidio. Ostao mu je u sjećanju mlad, bobuljičavog lica, stidnog pogleda, kako opuštenih ramena ide sa ocem Jovanom, neumorno, beogradskim ulicama. Često misli o njemu i vraća mu se u sjećanje melodicni glas oca Jovana cije mu je pojanje na večernji, "Gospodi vozvah," prvog glasa izazivalo iste one suze kojima je starac natapao epitrahilj dok ga je ispovijedao.
Julskog popodneva oni su otišli spavati, a on je ostao, skoro sam, sjedeci na pijesku gledajući preko pučine. U daljini je nazirao vrhove Gore Atonske. Razmišljao je o tome kako će jednog dana, kad oni odrastu, otići sa njima na Goru i zamoliti Kyr Angela da im priča o Kasiani i da im napravi ratatouille.
Uvece su izišli u šetnju. Korzo je bio pun svijeta koji je izišao da vidi i da bude viđen. Gradić se
zvao Nova Smyrna. Razmišljao je o Smyrni koju nije vidio vec 30 godina. Na licima ljudi ogledala se stvarnost koja mu je ležala na srcu kao mlinski kamen. Oni su izbjeglice iz Smyrne pred pokoljom Turaka. On je izbjeglica pred stvarnošću koja pokušava da mu oduzme radost koja ga obuzima kad čuje njihove male glasove.
Onda se trgne i shvati da je to samo strah. Oni su tu, s njim, i niko ga ne može ucijeniti da se
odrekne te radosti. Prošao je kroz vrata svog očekivanja i uselio se u njihove misli. Iskušenje da planira i obećava ga nagoni u ocaj. Onda zastade i zamisli se. Sve najgore čega se bojao i što je mrzio u životu, mu se je dogodilo. Odlučio je da o gorim stvarima više ne misli i da ih se ne boji.Ta sama misao kao da je početak ostvarenja tog straha.

Kod kuće Tadije Bogatića

U sjećanje mu se urezalo ono "...ležao je na borovim... ...iglicama...." iz Hemingvejevog 'Za kim
zvono zvoni?' Nevezano uz to, svaki put kad se sjeti te rečenice sjeti se i odlomka, ali nije siguranda je iz iste knjige, gdje Hemingway piše o uživanju pejsaža kroz koji je junak prolazio, doživio ženu i konačno, privatno zadovoljstvo koje su naši Bukovčani i Kotarani uvijek doživljavali u šumi, ogradama, iza plotova, iza avlijskih zidova, pod rustinama i kud sve ne, dok nisu stigli zahodi i uveli ih u civilizaciju.
Mi se obično protivimo civilizaciji, jer prihvacamo nepisano pravilo da je ono što je civilizovano eo ipso i neprirodno. To ne mora da je tačno. Pokojni Drago, osobenjak prije naših dana, je
prokomentarisao neke pojave kao "kulturne ali ne i civilizovane." Možda je tim njegovim stavom, i jedino time, objašnjiv njegov odgovor na šamar koji je dobio u Ćirkovoj krčmi. Kad mu je ovaj opalio ljosku Drago se brzo digao sa banka i ustupio mu sjedište govoreći: "Još sam lagan poskočiti." On je imao svoju viziju o stvarnosti i o tome kako se on u nju uklapa. Mišljenja drugih su mu, izgleda, bila manje važna. Mladena, obućara iz Kule, je zamolio: "Šjor Mlađo, napravite mi jedne škarpe sa cvrčkovom glavom, ali samo neka budu cipe!" U tim istim škarpama je odbio da ide kuci prečicom, uzbrdo, nego je išao dodatna tri kilometra "državnom cestom," kako je to rekao.Borove iglice su bile izobilne na stazi kojom je Drago odbio da ide. On ih je prešao "uzduž i popreko" da je možda pojmljivo da nije postojala ni jedna iglica na koju nije stao. Na Zadušnice je puvala bura i grijalo sunce. On se ogrnuo aljkom i krenuo prema rijeci. Prošao je pored krda magaradi koja su mirno pokušavala brstiti, skoro nepostojeću, grabovinu. Uživao je u jutarnjem suncu sav sretan što postoji. Imao je predosjećaj da ce mu se nešto ugodno dogoditi. Vraćajući se, uzbrdo, sa rijeke, bura, koja mu je puvala sa leđa, kao da ga je nosila. Aljak mu je bio kao jedro.
Gledajući ispred sebe, u škrilje kroz koje je pronicala sitna martovska trava, odjednom je stao. Kao u snu, ne vjerujući sebi, gledao je bakrenu kovanicu vizantijskog novca. Bila je skoro sasvim zelena, od vremena, ali tako dobro čitljiva. Na licu je bila Imperatorova glava a na naličju jednostavno veliko slovo "K", što je označavalo vrednost kovanice, to jest 20. Bilo mu je dvadeset godina.Još se nije trgalo i kasne ljetne kiše su već bile pocele. Amerikanka je bila bujne crne kose.
Kad se razvedrilo krenuli su stazom pokrivenom borovim iglicama prema rijeci. Popodnevno sunce je sijalo po morskoj bonaci kao da je rano jutro. Iznad mora se uzdizala Osojnica preko koje je prešao, kad mu je bilo samo 10 godina, po nemiloj ugriji majskog podneva. Da bi skratili put, zarazliku od pokojnog Drage, sišli su sa ceste kod Tumbina, gdje su Markač i Kuzmarin "popili kavu." Ponovo su izašli na "državnu cestu" kod kuće Tadije Bogatića, otprilike tamo gdje je Markac konačno i ovjekovječio svoj susret sa Medićevim hajducima. Gledao je prema Osojnici dok ga je Amerikanka vukla za ruku, da siđu sa staze u borovu šumu kojom je vladala gluva tišina ljetnog popodneva. Krdo magaradi koje je ladovalo na samoj granici šume i nazovi ledine nije im ni obraćalo pažnju.
-Are those the donkeys you told me about? pitala ga je.
-Yes, that is them. May be not the same ones but donkeys. There is no difference when it comes to
that. odgovorio je.
-Will they f....k? pitala je dok joj je iz očiju sijala radoznalost i poziv da se i sami pretvore u njih.
-I don't know. They might, but this is not the season when they are in heat, objasnio je.
Oh, please make them do it! molila ga je.
-Wait a minute, odgovorio je sav u smijehu. What do you think I am? A magician? I can't make
them do it if they don't want it. I just told you how, as children, we used to watch them do it.
Ona se prisjećala kako mu se potčinjavala sva u strasti nagona, bez stida, govoreći: "F....k me, f....k me, you incredible beast, you beautiful donkey."
Zastali su kod litice. Gledali su prema ledini i magaradima. Jedva su ih nazirali kroz borove.
Shvatili su da su sami i da ih niko, ni sama magarad, ne vidi. Pripila se uz njega, gledajući ga
okruglim, zelenim, ocima iz kojih se čula omiljena joj molba prikrivene nimfomanke "F...k me
now!"
Pokušao je raspustiti kajiš na gaćami, ali mu je ona jednim pokretom to prekratila. Preuzela je sve na sebe. Otkopčavala mu je gaće dok joj je odjeća, tajanstveno, napuštala bujno tijelo kao da je napravljena od magle koja odbija da sakrije strasti njene mladosti. Vukla ga je prema sebi i vještim pokretom, bez riječi, komandovala mu da joj bude gospodar kao što je to običavao, pod grmom iza kuće u Peytonu. Rukama je vajao oblinu mladih joj ramena. Oduprla se o stijenu dok mu je lijeva ruka polako sišla sa ramena i njegovala gole joj grudi koje su nabrekle od ushićenja. Strmina na kojoj su stajali i voštana klizavost borovih iglica kao da su bile u zavjeri da im pokvare zadovoljstvo doživljaja. Ona se uhvatila za granu divlje smokve koja je rasla iz litice. Uhvativši seza njene gole bokove pretvorio se u najezdu strasti koja je žurila da je poplavi i pretvori u tvrđavu koja dragovoljno pada pred ocekivanim osvajacem.
-You bastard! You son of a bitch! vrištala je.
Gubila se u neponovljivosti momenta.
-Bray! You donkey! You f.....r! You bastard!
-Nji-ha! Nji-ha! revao je.
-Louder, you son of a bitch! naređivala mu je.
Napeo se iz petnih žila.
-Nji-ha! Nji-ha! Odupro se o borovim iglicama pokrivenu strminu. Silovito je zgrabio za ramena i
vukao prema sebi.
Nji-ha! Nji-ha! revao je kao magarac. Pogrčio je leđa i poplavio je strašću svršetka čina kojem se predala gola, u prirodi, a kojem su jedini svjedoci bila magarad iz njezine mašte.
Opušteni oboje, polako su se našli u zagrljaju goli u borovoj ladovini ljetnog popodneva. Ležali su opušteni, jedno pored drugog, na borovim iglicama. Bili su u zadovoljstvu polusna koji je potrajao nekih petnaestak minuta. Obukli su se, izišli na čistinu i krenuli prema moru. Gledao je prema Osojnici a onda ga spopade jedan neodoljiv, njoj tajanstven smijeh. Nije znala čemu se smije.
-What!? What's so funny? pitala ga je.
Sjetio se price o Pridražancu koji se ponudio kao tumač Njemcima koji su se uselili u Božidarovu
kuću četrdeset treće. Napali Partizani Ustaše, koji su bili u kuci Tadije Bogatića, i ovi, ne mogavši odoliti napadu, zatraže pomoć od Švaba. Kad su zovnuli telefonom, Švabo, ne razumijevši ništa,dade telefon Pridražancu. Ovaj, saslusavši Ustašu, okrenu se prema Njemcu i objasni:-Schissen Partizan! Pravac Sekina Lokva. Dva prsta niže kuca Tadije Bogatića.
Po ovim uputstvima je Njemačka artiljerija trebala dejstvovati i osloboditi Ustaše od najezde
Partizana.
Godinama se vraćao na stazu pokrivenu borovim iglicama. Rano ujutro je odlazio na Bijelu i gledao kako sunce granjiva po mirnom moru dok je pio hladnu vodu iz Pećine.
Odlasci su mu pričinjavali isto zadovoljstvo kao i dolasci jer je, neobjašnjivo, vjerovao da im neće biti kraja. Sad to više ne izgleda tako. Godinama nije bio na stazi koja je sva obrasla u korov, draču i grmlje jer magaradi više nema da ih obrste. Ko zna da li iko sad prolazi i "civilizuje" pustoš kraja koju je nosio u mašti i njome opijao zavodljivu Amerikanku.
Sjedio je na borovim iglicama, gledajući preko jezera na visokim Sierra planinama. Oni su se vratili i trgli ga iz razmišljanja.
-Daddy, when is it, you said that we'll be at the El Morro? pitali su.
-Oh, very soon! Day after tomorrow!
-And what did you say they chiselled in the rock as they went by?
-Passo pr aqui! Which in Spanish means "Here passed...." and then they would add their name and
date.
-Can we put our names and date when we get there?
-We'll see! We'll try!
Razmišljao je o stijenama Bijele, Osojnice i borovim iglicama koje su mu se neizbrisivo uklesale u
sjecćanje.

Sjećanje na Katy Jurado

Obrijao se i istuširao, pogledao novosti, a onda se spustio sa maglovitog brda u grad da popije kavu
i pročita novine. Na stranici umrlica stade kao ukopan. Umrla je Katy Jurado. U Meksiku, gdje se i
rodila. Bilo joj je 78 godina. Pravo ime joj je bilo María Cristina Jurado García. Svi se je sjećaju u
ulozi Helene Ramirez iz filma "High Noon" (Tačno u Podne)? Bila je u mnogim drugim, značajnim
filmovima. Jedan od njegovih najdražih "Oneyed Jacks" (Jednooki Džekovi) gdje igra ulogu žene
udane za lupeža-šerifa kojeg igra niko drugi nego glavom jedan Srbin (Mladen Sekulović) svima
poznat kao Karl Malden.
Spopala ga žalost, koju je malo teško shvatiti, za jednom starom ženom, glumicom, za koju većina i
ne zna. Ali u tome i jeste to što ga čini onim što je. Ne ide za, ili sa, većinom. Iznalazi sam svoje
junake, principe, osjećanja, tugu, radost i nostalgiju.
Odavno se nosi mišlju da izartikuliše svoje ubjeđenje da osobe, ljudi ili žene, cine pejsaž i okolinu
onim što jeste umjesto uopce prihvaćenog vjerovanja da okolina utiče na formiranje ljudi i da ih čini
onim što jesu. Poznata je činjenica, ili to bar tvrde svi oni koji tome daju neku pažnju, da su
najljepše žene Meksica iz Guadalajare - odakle je i Katy Jurado. Dovoljno je pogledati joj sliku da
se shvati logika ove tvrdnje.
Gotovo je nezamisliv Western film bez centralne figure (ne glavne uloge) la femme fatale. La
femme fatale, na Zapadu, uglavnom je shvaćena kao sudbonosan karakter za junaka. Sama femme
fatale potčinjena je ciklusu puritanske etike gdje u najvećem broju uloga, po površnom klišeu,
moralno pada, čini jedno zadnje herojsko djelo, time se iskupljuje i uglavnom plaća životom.
Svojom smrću ustupa mjesto junakinji koja je uglavnom oličenje protestantskih vrlina, priprosta, i
prihvatljiva mediokritetima.
Katy Jurado u filmu High Noon, kao bivša ljubavnica Will Kane-a (Gary Cooper), igra ulogu koja
prevazilazi taj kliše. Svojom crnom kosom, španskim očima, nezaboravnim naglaskom materinjeg
joj španskog jezika, je oličenje tragicnog elementa u filmu, i u viziju američkog Jugo-Zapada, od
kada je otet njenim sunarodnjacima od strane Anglosaksonaca. Čitav gradić, gdje je ova
Meksikanka sumnjivog morala srela Will Kane-a, je gleda kao palu ženu. Ona je u stvari osuđena na
pad time što je, kao i on, (ne Will Kane, nego naš junak) ono što jeste - dosljedna sebi. Otvorila je
salun koji je postao centar socijalnog života u gradiću i katalizator morala, ili bolje reci nemorala,
uglednih familija i muškaraca koji redovno odlaze u crkvu svake nedjelje. To vidimo iz detalja
kad ona odlučuje da ode i da proda salun partneru koji je uložio pare u njenu preduzetnu ideju. On,
Protestant, nije sebi mogao dozvoliti da bude viđen kao vlasnik "nemoralnog" mjesta, ali je bio
spreman da zaradi ulaganjem u takav posao. Podmetnuto je ženi, po njima paloj ženi, da bude
fasada i instrument dvoličnosti socijalnog konteksta. Svojom pojavom, izgledom, naglaskom,
tajansteenošću, svim atributima na koje možemo pomisliti, ona je stranac kojeg podnose ali ne
prihvaćaju u novoj sredini. Usred buke saluna, socijalne trke i vrvljenja ona je sama i usamljena. To
se vidi tek onog momenta kad se Gary Cooper vraća, da joj kaže da se njen novi ljubavnik (Frank
Miller, ubica koji je pušten iz zatvora), vraća u grad i da će vjerovatno biti najgore što se može
očekivati. Ona pokušava da prikrije istinu o sebi i hladno i strogo ga pita:
-What do you want? (Šta hoćeš?).
Ali ne prolazi ni jedan minut a njezina fasada, lažni zid, i umjetna hladnoća padaju. Gleda ga u oči i
kaže mu:
-Un ano sin ver te! (Ima godina dana kako te nisam vidjela!)
-Lo se. (Znam) on odgovara hladno ali sav iznebušen kao srednjoškolac koji po prvi put priznaje
djevojci da mu se sviđa.
To je bila godina možda najduža u njenom životu. Scenu je teško zamislisti boljom nego što jeste.
Ako je pogledate odmah shvaćate zašto je nemoguće i suvišno dati joj bilo kakav komentar i/ili
objašnjenje.
Nakon obračuna šerifova novovjenčana žena (Grace Kelly), shvativši da su Frank Miller i njegovi
revolveraši pobijeni, pada u zagrljaj, skoro onesvješćena, mužu joj Will Kane-u. Pištaljka naglašava
odlazak voza i kamera usmjerava fokus na kestenaste oči le femme fatale, koja gleda kroz prozor
vagona koji polako odmiče. Voz odlazi i sa njime jedna stvarnost tragičnog života žene koja je
ustupila svoje mjesto nekom drugome.
[Interesantan kratak razgovor se odvija izmedju Willove novovjenčane žene i Mrs. Ramirez koja ga
u stvari voli (i moguće je jedini čovjek kojeg je ikad voljela i jedina žena koja ga voli.) Grace Kelly
nalazi izgovor da je pacifista jer da su joj braća poginula od revolvera. Mrs. Ramirez joj ipak
prigovara:
-What kind of woman are you? Leaving your man alone at time like this? (Kakva si ti žena?
Ostavljaš svog čovjeka samog u ovakvom momentu?)]
Jean Paul Sartre teoretizira da su sva zanimanja samo igranje određenih uloga. Njegov prethodnik,
egzistencijalista Nietzsche, tvrdio je da su filosofske postavke i teorije uglavnom biografskog
karaktera, što je donekle i razumljivo. Teško bi bilo zamisliti mislioca koji bi se dao u duboko
razmišljanje i formulisanje određenih ideja, a da prema tim istim idejama bude isto tako
indiferentan kao što bi bio prema tome da li ce, recimo, gradski autobus u Novom Sadu na glavnoj
liniji biti četvorka ili sedmica. Ideje su neodjeljive od svojih izvora kao što im i samo ime (od
grčkog eidein što znači "vidjeti, gledati") govori. Ideja ne postoji ako nema onog ko je "idejiše" -
da ne kažemo idealizira, jer to znači nesto drugo. Tako je i uloga koju je igrala Katy Jurado u "High
Noon" u stvari manifestacija jedne stvarnosti - njenog ličnog života. Slučajnost da je ona
Meksikanka igrala ulogu Meksikanke u filmu
samo još više potvrđuje njenu nenadomjestivost u ulozi femme fatale. Gubitak ljubavi, rastanak sa
Willom je njena tragedija. To je u stvari i fundamentalna tragedija malograđanske vizije "sređenog
života." Ona odlazi dok staklo prozora na vagonu polako skriva njen očaj. Voz nestaje u daljini i
njena svrha života - ljubav prema jed(i)nom čovjeku - postaje prošlost. Sadašnjost je ustupljena
stvarnosti građanskog poretka familijarnih ljudi. Njena strast je izgubila svoj objekt i njen život svoj
smisao.
Često je razmišljao o toj ženi, toj ulozi i toj sceni. Njen odlazak mu se uvijek činio prototipom
njegovog života. Nekad se radovao putovanjima jer su bila pojmljiva - imala su svoje odlaske i
odredišta. Rastanci su mu uvijek teško padali ali se snagom volje i bujicom suza odupirao očaju i
nalazio novu snagu u dolascima. Sad više dolazaka nema. Kao što je njen Will Kane ostao na
prašnjavoj ulici u zagrljaju žene a ona odlazi u neizvjesnost tako i on sve više osjeća samoću kao
breme svoga postojanja.
Klasicni Grci su rekli "o anthropos estin i moira tou" (svaki čovjek je svoja vlastita sudbina.)
Možda zato i vidi sav život kao ispunjenje određenih prototipicnih uloga. Ne misli na imitaciju
nego na određene forme života u kojima se suština i forma ne mogu razdvojiti. Istovjetne su.
Zatvorio je novine, platio kavu i vratio se u auto. Krenuo je prema obali. Vozio je besciljno, ali sa
određenim zadovoljstvom. Bio je pomiren sa sobom onakvim kakav je. Svrabež u nozi, tamo gdje
ga je ubo ježinac, počeo ga je iritirati. Pokušavao je da se skoncentriše i da vidi koliko će se sjetiti
puteva kojima je tako često vozio, ali ne u zadnjih devet godina. Bez razočaranja je ustanovio da
stari. Mnogo toga se nije sjećao. To je još više osmislilo tu vožnju kao putovanje bez odredišta.
Vraćao se, ali ne kući. Vraćao se u stvarnost od koje je bio otuđen, kao i Will Kane koji je ušao u
pristojan, bračni, život - a cijena je bila gubitak stvarnosti, Mrs. Ramirez.
Zastao je nad obalom Pacifika i išao po vrletnoj strmini i gledao dolje, duboko u talase koji su se
razbijali o oštro kamenje. U daljini tiha buka okeana, fijuk vjetra i toplina sunca su mu zasićivali
uši, zasljepljivali oči i mrsili kratko podšišanu kosu. Vozio je kroz mjesta koja je nekad znao
napamet i koja je znao, prije nego ih je vidio, kao Bodega Bay (gdje je snimljen film "Ptice", i San
Juan Bautista gdje je snimljen "Vertigo" (Vrtoglavica).) Konačno se našao pred gradom i, prije nego
je prešao preko mosta, popeo se strmim putom i gledao na zaljev kojim je duvao vjetar. Prema
otvorenom Pacifiku plovio je veliki brod. Natovaren svojim teretom polako je zauzimao kurs prema
svome odredištu. Ko zna gdje, iduće nedjelje, čekala ga je luka pod drugim zvijezdama.
On je razmišljao o mornarima koji su znali za luku ali u čijim je srcima, kao i u njegovom, postojao
samo odlazak.

Snovi stvarniji od života

Nikad mu nije bilo jasno kako neki mogu tvrditi da spavaju a da ne sanjaju. Sudeci po sebi to mora
biti neka urođena bolest ne sanjati. Njegove noci traju dulje nego dani i snovi su mu stvarniji od
života. Austrijancu Grillparzer-u pripisuju djelo "Ein Leben ist ein Traum" (Život je san) a Špancu
Calderon-u "El ensueno es la vida" (San je život). Sasvim je moguce da ovi to nisu pisali, ali ako nisu trebalo bi ih natjerati da to napišu. Inace cemu život!? Sjetio se price kad mu je cale ispricao kako je, kao mali, spavajuci ujutro rano sanjao da ide u školu - zvao ju je Stara škola - preko njiva i da je pripišao u zid kod Podica. Kad se probudio bio je sav mokar. Bilo je proljece. Skocio se sav ocajan i u suzama rekao:

-Majo kako cu sad u školu?
-Nemoj se kriviti, sa'cu ja to oprati, rekla je mate mu, nagnula vuciju i oprala gace.
Stavio ih je pored ognjišta na kojem je lulila neka mokra loza da se osuše. U ocaju da se nece na vrijeme osušiti, jer plamena nije bilo on ih stavi izravno na lozu i sjede pored vrata i pocme pisati domaci - jer je bio vrijedan i dobar ucenik. I bio je dobar. Šesti razred nije ni morao ici. Nakon petog razreda dobio je svjedodžbu za šest razreda i time je završilo njegovo školovanje. Kad seokrenuo prema procelju loza se rasplamsala i gace otišle u pepeo. Tog dana nije vidio škole, jer to su bile jedine gace koje je imao.
Cesto se sjeca te price i svako jutro kad ustane sjeca se onog jesenjeg sna kad se probudio sav prestravljen u tami jesenje noci. Trgalo se i aljci su mirisali na mast jer su ih nosili oni što su mastili grožđe i pokrivali se aljcima kad bi padala kiša.Nekakav, njemu nepoznat covjek, u sivoj kapi, napravljenoj od krpe, masne i izlizane, gurao je volovska, ocu reci volunjska, kola bez tockova, po gnili ispod Marickinje i uz to govorio, kao da doziva vole, ili neku drugu marvu: Vuje, vuje, vuje vuje! Bio je strašnog pogleda i sva okolina je bila siva, bez boje. Probudio se prestrašen i zvao:
Majo, majo. Onda je prije nego što je dobio odgovor, shvatio da je to bio san, okrenuo se pod
biljcom i ponovo zaspao. I dan danas se sjeca tog sna. U stvari živi taj san.
U zadnje vrijeme svi su mu sni sive boje u zgradama koje nalice na tvornicke hale koje su
napuštene, postrojenja odnesena, i morska voda, ali neslana, ih zapljuskuje. One koje sreta u tim halama su bez osmijeha i neljubazni. Mrzovolja vlada njegovim snima i stvarnošcu.
Samo jedan od nedavnih snova bio mu je lakši. Na daskama koje su bile polu mermerne, polu od ploce, a nalicile su na pozorišnu binu ili blijedi crkveni amvon, stajalo je troje civila kojima nije mogao odrediti starost ili pol. Najverovatnije su bile dvije žene i jedan muškarac. Ulijevo od carskih dveri oltara iziđoše dva omlađa kaluđera sa grckim kamilavkama na glavi a treci, nešto niži od njih iziđe s druge strane i dođe prema centru. Pokušavali su da usaglase ton i da poju, stojeci, okrenuti prema crkvi, ali im nije išlo za rukom. Ovaj treci kaluđer zapoce pojanje:
-Piju, piju, piro, tujo.....
Slegao je ramenima i ostidnim osmijehom dade do znanja da im nije poslo za rukom. Kamilavke im se pretvorile u skufije i on, onako mlad i stidan pomilova smeđi mu brk i pokaza malo požutjele mu zube, kao da ce reci:
-Šta da se radi? Ne ide.
Postade mu jasno da su oni Jermeni a ne Grci. Sad piše poruke i javlja se prijateljima preko telefona govoreci:
-Piju, piju, piro tujo.....
Grabovi plot više škole je bio siv, jer pupovi još nisu poceli. Nikola je bio u suvezu sa Milivojinim
cacom kojeg su - jer je bio mirnjacina - zvali Šiljeg. Orali su do popaska i vratili se kuci jesti kiseli kupus i slaninu koju je svarila Nikolina žena Joka. Za vrijeme uine naišli su i žandari i pridružili im se. Rat je još trajao ali za Nikolu, kojem je pala "tonistra" na nogu "im Serbische Rogacica", bio je završen. Žandari su zapoceli razgovor o ratu i svi su se bojali pada Austrije. Šiljeg je sjedio na stocui slušao razgovor. Vojsku nije služio, u ratu nije bio i njegove primjedbe bi bile neumjesne. Znao je svoje mjesto za stolicom i potvrđivao mišljenja žandara. Podbocen o lakat, dok se pomjerao na tronošcu, omakne mu se i, da prostite, pr'ne. Svi se malo iznenanđeni, nelagodno, pogledaše, ali Šiljeg brzo dođe k sebi i rece:
-Istom, eno unima što su protiv nas!
Niko nije bio obavezan da se izjasni za koga je i pobjeda je pripala svima.
Masline na Marickinji i na Gnilovaci su rađale i gnjecili su ih bosonogi polijevajuci varenom
vodom. Nikad ih nisu solili ili stavljali u kvasinu. Suve i iz kvasine masline je jeo na Gori Atonskoj sa mladim kaluđerima koji nisu Jermeni, jer su Jermeni monofiziti, a to je jeres po pravoslavnom ucenju. Pane i stari Jovica su išli brate na Gnilovaci. Pod Jovicom se odlomi maslinov ogranak, pade i ljuljnu gizicom o ledinu, diže se pa veli "Vako cu ja," pope se na maslinu i nastavi brati.
Malo potom Pane se omaknu, ali ne pade jer se uvatio za granu pa viknu:
-Berija Jovica! Pade ja!
-Pani Boga ti j....m, pa' sam i ja!, ovaj ce njemu. Sad su bili "poednako."
Sanjao je citavog života o tome kako ce se jednog dana vratiti i natjerati Milivoja da mu sve to
ponovo isprica, jer je bio najstariji, a ostali su svi pomrli.
Umro je i Milivoje - mudrac.
Ostao je samo san.

Stara Škola

Stara Škola, covjek bi pomislio, je pojam pod kojim se podrazumijeva nacin obrazovanja, licnog
vaspitanja i razmišljanja. U njegovom životu stara Škola je nešto puno prozaicnije, konkretno,
neotuđivo i sad više nedostupno.
Njiva se zvala Više Škole, jer je bila na sjever od Škol(etin)e, kako su je zvali. Pored same njive
prolazi ulica, zvana Donja, kojom su išli sprovodi i žaljka žena, kao teška proljetna magla, koja
nikako da napusti prašinu njegovih sjecanja kojima je izgradio djetinjstvo i gledao u popovu
mantiju.
Lazo je bio Stan(er)in muž. To vam nešto govori. Zvali su je Stanera,a ne Stana a za njega su
govorili da joj je muž a ne da je ona njemu žena. Živili su pod poljom, koje ih je dijelilo od škole.
Pored škole je bila i popovska kuca. Tu su živili i stari pop Niko, kojeg je Nikola zvao da ucini
znamenje ne bi li se zemlja u cupu, koji su našli kad su rapali, pretvorila u zlato, a potom i pop Rus kojem je pozlilo kad je rucao pulu i luk i pio vino. Govorio je: "To je meni lukac pula dala!" jer nije lijepo reci da je pop prepijo.
Popova sluškinja je kasno u noc izašla kupiti pranje sa žice gdje se sušilo, kad je stari Rus, ne pop,nego naš Rus, Lakic, cuveni lupež došao u krađu. Iz puške je pogodio sluškinju. Na mjestu je ostala mrtva. Rus, lupež je pobjegao, a Rus, pop, po zvjezdanoj noci, je trcao preko njiva pucajuci iz kubure i zovuci na sav glas: "Mico, Ciro, Nikola, Jovo, ubi mi neko sluškinju." Mico i Ciro je izgovarao onim tvrdim "c" kao kad kažemo cizme, jer je bio Rus.
Uciteljeve kokoši su odlazile u Stanerin vinograd i jele grožđe. Tome se je stalo na kraj time što je jedne noci škola zapaljena. Izgorila je one noci kad je novi ucitelj stigao iz Srbije. Prenocio je tu istu noc u Obrovcu, i kad je sutradan došao na novu dužnost, našao je samo paljevinu koja se još dimila. Psovao je cistom cirilicom i govorio kako mu je žao što nije stigao ranije da pokaže onom ko je to ucinio kako se pale škole.
Tri nove škole su podignute po jedno pet, šet kilometara jedna od druge, a zidovi Stare Škole su sravnjeni sa zemljom. Ostala je samo gusterna sa cemerom koja je držala vodu po cijelu godinu.
Popovska kuca više nikad i nije napravljena i pop se preselio u Benkovac. Za vrijeme službe dok je pojao i lagano mahao kadilom vatra se raspirila, i tamjan miriše, donesen sa Gore Atonske, kad stari Mico, ne onaj što ga je pop Rus dozivao kad su ubili sluškinju, nego Stegnjaja, skoci i poce tuci po mantiji: "špope šje....m šti šnedjeljne šdanove, šižgore ti šmantija." Malo je šuškao kad je govorio.S gornju stranu zida, koji dijeli Školetinu od njive i ulice rasle su magrive i stari Bogdan ih je navrnu, to u Srbiji kažu nakalemio, na trešnje. Po tom se sjeca Juna kojem se vraca kad god se nađe usamljenim: svršetak škole i Bogdanove trešnje. "Jesi li se dragi nazob'o?" Stari Bogdan, sa psovkom "O ti sunce Bogovo" je bio solunski dobrovoljac. I on i Mile kovac, zvani Prncin. Tako su ga prozvali jer mu jedne godine o Božicu ili odumida barut, ili kubura nije sastavila, pa kad je opalio ocekivani prašak se pretvorio u nešto što se culo kao "prn...cin...duiiij!" Od tada pa do onog dana kad je odnesen Donjom ulicom zvali su ga Prncin. Na grobu je sam sebi napisao: "Sveto Pismo kaže da ce svi vaši biti naši." Cirilici, naravno!
Grkinja je išla s njim u vinograd pod Školom. Bio je zanesen njome. A ona još više njime. Rastali su se iduce godine. Udala se njemu iz osvete. Vracao se na proljece kad nije mogao biti bez nje.
Živio je za nju. Ljubomora ga je razdirala a u isto vreme bio je potiho ponosan što su joj se toliki
drugi udvarali. A ona je izabrala njega. Odgovarala joj je njegova nesigurnost u sebe. Znala je da luduje za njom, i da ne obaduje Dimitru i Adalbertu koje su se otimale koja ce da ga zadobije.Povratak u Veneciju je promjenio sve. Stara Škola je ostala iza njih i oni su se vracali u Edinburgh.
Ona je pocinila kardinalnu grešku. Rekla mu je: "You are the only man I could ever marry. You are the only one I could ever love." Odjedamput se osjetio, kao Jovin, kad je, sav pregladnio, skocio iza stolice, opsovao " 'em ti bogove" i otišao bez da je i dotak'o narezani pršut. Bilo ga je previše i bioj e izrezan na debele vete. Pršut se tako ne reže.
Grkinja se vratila, nocas, u snu ista onakva kakva je bila onog proljeca kad su, držeci se za ruke,šetali po Meadows travi iza biblioteke, opojeni prisustvom jedno drugoga, znajuci da su oboje voljeni. Našli su se malo u sjever od stare autobusne stanice u Zadru u sivoj zgradi do pola poplavljenoj morem izloženi pogledima grupe srednjovjecnih muškaraca koji su likovali u propasti njihovog sna. Na svu srecu malo potom se probudio.
Alpha Iota, kako ga je zvao po incijalima imena mu, je rekao: "Daddy, today I want to walk to
school." "That's OK," složio se. Išao je za njim jer je znao da je nepažljiv kad prelazi ulicu, ali
Alpha Iota je trcao i na svim prelazima stao, pogledao na obe strane, i onda nastavio trcati. Zamako je iza ugla i nestao. Upitao je ucitelja na vratima da li je Alpha Iota stigao. "Yes sir. He just ran in a couple of minutes ago. Said 'Good morning' and ran in. - The old school."
"Oh, thank you very much. Yes the Old School."
Ali vinograda nije bilo. Ostala je samo Donja ulica zarasla u kupinu koja je rodila kasnim jesenjim jagodama. Žaljka pokojne Mare, koja je bila Stanerina unuka, prekrila je ulicu kao sto septembarska rosa prekriva pogled prema istoku. Mara i Grkinja su se vidile u septembru. A septembar je bio i kad je Grkinja pobjegla iz Alexandrije u Atinu.
U septembru je zapaljena i Stara Škola.