benkovac.rs

Morlačke priče

Boćan iliti mazga

Bio je vini vincati, oli ti, pravi, pravcati Bukovcanac. Košcat, žilav, prava ljudeskara, baš
kako i prilici cojeku sa tih naših prostora. Kroz život su ga pratila dva nadimka: Bocan i
Mazga. Zbog radi cega Bocan, vavjek sam se pita, i to nikad nisam uspio prokljuviti, ali,
zašto Mazga, nije teško pogoditi.
U njegova zemana, malo je bilo tako, gromorni(snažnih) mazgilja.U kopanju i grapanju,
mutikom (a, njegova je bila ki lopar), nije mu bilo kapca (ravna sebi). Njegova penkala,
vavjek je cekala atento (spremna), potopljena ušicama na dno nekog kablica, oli ti
tambucine, u kantunu naše teze (nastrešnice). Bilo šta da se kopalo ili ti okopavalo,
vinograd il'kuruzi, moba ga zaobišla nikad nebi. U toj mobi, zazbilj je zanajviše bio
kunten(voljan) za telentu. Volio ih je sve zakalati pred sobom, pa ih ki od šale stizati i
cepati, onako golokrak, jer je najviše volio kopati u mudantama, kano, bermudama. Ne
malo puta, znao je nacepiti kad bi cio i samog vojvodu. Ogrip(s'njim se cistila mutika od
blata), ako ga je i imao, stajao bi na kraj reda, a, kad smo vec na kraj reda, tu je
džedžila(stajala) neizbježno i evala joj, al'sa svakim izagnatim redom,s ve praznija
damižana. Este da se 'elo i pilo, al'se i pobratime muj i radilo. A, šta je zube tek ima'! Da
se neko olio(hvalio), jacim i zdravijim, ja neutuvi. Nema toga,šta s'njima nije moga
pregristi, a, kad prstom povuceš preko nji', ko da si i' trojangulom(turpijom) izravna, niđe
otražja(traga), da ti zapne prst. Tražili su ga cak i u neki cirkuc, kako bi raja mugla zazbilj
vidjeti to cudo, ma ga to nije ni zere zanimalo, te je samo za jeglen(šalu), gazdi cirkuca
pregriza i za uspomenu ostavio pola stare bakrene petdinarke. Kod njega nije bilo kurelemerele(bi-ne bi), pa kad je zaškrguta zubima, iz dva puta je precvika, tako da pola
zazveketa u zubima, a pola zazvecka po avliji. Kad mu se strevi(desi), da zaboravi
klješta, a, poša bi žicu po vinogradu zatezati, zna se s'cim ce. E, kad ne bi bilo kakvog
važnijeg posla, cesto je znao i ovcine zakalati sa ostalijem seljanima, pa u kukalj, međ'
cobane i cobanke. Tako je jednog dana, ne lezi vraže, jedna cobanica, cela cerati sprdnju
s'njime, i, na racun njegovih zuba, pa ti ona izazva, i ot oklat navlanjta(nagovori) Bocana,
da ce mu eto 'dati', ako preglođe grabic, koji je bio za dvije šake debel.
'El' ako Iko', rece un?
'Ja rekla, ne porekla' uprla una i gotovo.
Da li 'una' vredi tolkog truda, ne znam vam reci zauvano(zaista), ali, un vrgnu(stavi),
aljcinu pod koljena, pa glođi i glođi, i, Boga mi, bi kapac (sposoban), pa grabic pade.
Vidi Ika, da je vrak odnjo jeglen(šalu), pa okerepi, sve stupacke niz leke. On je onako sa
klececi, mirno promatra i, gleda kako šipci(bježi) svoj put, prevrcuci babulje pod
nogama, pa, znajuci, da i sutra muraju, ovce da pasu, bez ner'oze podviknu Iki:
'Samo ti bjež' al' ot oklat si dobila kljuc za svoj kašuncic, zabrntvelati(zakljucati) cemo ga
kašnje(kasnije)!'
Jedne prilike, ovu istu pricu ispricah u Gornjim Biljanima, i, to u pozamašnom društvu,
gdje su me skoro svi gledali s' nevjericom, i, s' cuđenjem odmjerali, i da to nije muguce,
da cojek svojim zubima preglođe grabic.
'Istina je ljudi kad vam veljo, evo, ovoga mi', rekoh ja, da bi mi 'edan izmeđ' sviju nji', uz
podsmjeh, odgovorio pitanjem:
'Ma, đe ti je sat taj tvoj djed, da mi ispila 'edno, 2-3 metra drva'.
Piš, ljudi moji, nastade; taki piš u kuci, da smo se svi vatali za štumke.
'Ajde, doved' de ga mulim te', unaj ce isti.
'Nije problem', veljo, 'samo ceš za toliko drva, murati sakupiti i dovesti, svu svoju užu i
širu žensku rodbinu'
Ajme ljudi, jopet, piš, zaboliše nas štumci, a ovaj se naljuti ki žmara(cvarak), da ne
kažem ki kozija pišaka. A, Bocan, oli ti Mazga, kako ga onako kadrenog(jakog) vec
nazivaše, je svira jako ljepo u svirale, evo, i dok ovo, sada pišem, moje uši, slušaju ih.

A njegov brat Marelija

je svira' diple. Mili Bože, kad se sjetim, kako su daknule(tuknule- njemu mirisale), dok bi
i' vad'jo iz najluna đe i' je drža i cuva' ka oci u glavi. Pa, to nisi muga od ubetnog
(gadnog) mirisa stati, u kužini, đe je obicno diplijo, a, ajd još i nekako, kad bi i' vanka
iznjo. Nekako su, bar meni, manje tuknule, al', vavjek sam se zna vavjestiti (cuditi), kako
li je njemu, dok puše u unaj kuta (dio gusala, kroz koji se puvala mješina). A, sjecam se,
kako bi kukunešce, oli kukulešce, kako ga je neko zvao, odiplio, a malo je ljudi to znalo
na diplami isporaviti(reci). Al', meni najdraža je ipak bila una arija(melodija), đe bi
diplio, kako je un govorio, da znaci: 'Daj curo djetetu, daj curo djetetu!', a i este, reka bi
da iz nji baš to i divani. I ja bijaše, naucio tu ariju, al' samo dva takta, jer, ko muže duže
istrpiti, evala mu, unaj, uh, nikad ga necu išcerati iz nusa, miris ili vonj svaki cas
varenikom duperane(održavane) kozije, izbrijane mješine.
Un, Marelija, kao njegov rođeni brat, bijo, vam je cista i sušsta suprotnost Bocanu. Ne
zato što nije bio, ki un, nako jak, nega, što ti je ima skros drugu cud(narav). Taj vam se,
što se uno kaže, nije nikat vruc vode nap'jo. Sve što je radijo, uvjek bi govorio: 'Polako
lako, i sutra ce svaniti.' Bi, zapošljen u Državnom vrtlu. Mili Bože, fala ti, al' da je i muga
bolje mjesto ne bi izabra, a siguran sam, da ga ne bi ni mjenja. Ono što je najviše volio, tu
je i naša. Tu ti je un radio kao ađunto(šef) ženske radne snage, i tu ti muško kao radnik,
nije muglo ni primirisiti. Dade mu Bog, da eto radi sa unima, za koje bi i kucu
procardo(prokockao). Svaka nuva koja bi došla na posa, prolazila je njegovu obuku, đe je
između ostalog, murala jadna znati i nasaditi kotljicu(manja mutika). Obuka bi vavjek
bila u cetiri oka, podalje u cimprežima Državnog vrtla, daleko od ostalije ociju koje su tu
gledale i radile, i za živo cudo, nikad njesam cu' da mu se ijedna opirala, bila una udata,
udovica, raspuštenica ili cura. Kanda je ima nekog đavla u sebi. (Na,koga li sam ja pitam
se ?) 'Dođ' de amo, sreco!', rece 'ednoj nuvoj, 'da te naucim nasaditi kotljicu.', i povede je
u cimpreže(borice), koji su bili ugusto posađeni ka i svaki rasad. Dođoše đe treba, a una
ce: 'Njesam ti jadna, ponjela ni kotljice, a ni držalo'.
'Evo tvoje kotljice sreco muja, vidi đe si je ljepo sakrila, a za držalo ne brigaj, kod mene
je, pa š njom na gruntiju(zemlju).'Ajme, nemuj muj ađunto kad te mulim, još je nikat
nasađivala njesam'.
'Da bi se muglo okopavati, i raditi to što radiš, mura se sreco muja, mura se 'ednom, jer
bes tog kruva nema, pa ni nas đulu muj', i izvadi držalo.
'Ajme, berja, kol'ko je, kako li ce to muci u muju kotljicu, kad je tol'ko', zakmeci nuva.
'Ne boj' se ti sreco muja, al', dok ja stojim iza njega, mura uci'., rece njen ađunto, i otrese
sušanj sa sebe.
E, veljo, đe li su sat ta dobra stara vremena? A, bio je Boga mi i vrsni(pravi) bacvar. Mali
je broj ljudi, muga bi ji na prste edne ruke pobrojiti, koji su bili kadri, oli ti kapci, da
rasutu bacvu, maštel, kosletu il kacu, ponuvo sastave, a kamo li nuvu napraviti. E, dok bi
se un s tim poslom bavio i zanima, bjež od njega, jer ce biti breštime(psovke). Sjecam se
'edne zgode, kad mu je ostala zadnja duga na dižvi, i samo što je nije metnu, sve se rasu.
Bilo 'em ti boze špuricu, Savurka kurvo, ne pumpaj me, a ti mali gledaj, ne diraj!' i još
puno toga što je za vraga. Da bi malo odanu, vadio bi svoju lulu, koja mu je inaše rjetko
izlazila iz usta, pa mu je zbog toga, donja usna bila skoro duplo veca od gornje, jer se sva
bila ocunjila(objesila) od une luletine. Utrpa bi škije duvana u nju, pa zažga šibicom
'Drava-Osijek', i otpunjiva krupne bezece dimova. Mnogo kašnje, pred moju vojsku, sve
je rjeđe koristio lulu, bice se izdovoljio, i umor'jo više trpajuci duvan u nju, pa bi, vavjek
kad bih naišao, pita 'Dale, imaš li koju gotovu?', al', da bi dima u pljuca potegao, ooo,
nikat. E, ljepo li se obazreti na te dane mirne prošlosti, al', šalu na bandu(stranu), njega su
ipak svi znali po karicu, koji su ljeno vukla dva magarcica, a nikat magarice, vavjek,
muški okot.Volio i' je i gotovo, pa, kako nikat nije niđe žurio, un je svaki put, kad got i đe
doša da doša, doša vavjek na vrijeme. Uz njega je neizbježno išla i njegova, masna
vojnicka torbica, u kojoj je uvjek nosio šta za po'esti. Obišno bi krila skrišku cucke
slanine, podobar bokun kruva ispot peke, glavicu luka ili kapule, zera u kartu zamotane
soli, i neizbježnu vojnicku cuturicu punu cjelog vina. 'Ednom sam ga pita na Bašcinki, u
vinogradu, kako li samo mure 'esti tu slanincinu cucku, a un mi odgovori: 'E muj Dale, za
dobru prasicu, nema lošije spirina(pomija)', a niz bradu mu, gledam ki sat, curi, una
mašcurika iz slanine.

Tek što svanulo

Kat sa avlijski' vrata, zvoni kricavi glas: 'Bocane, o Bocane! Koj' sat tako rano surta?'
'Dobro j'tro, ja marenda.Osta Bogcemi, dobar bokun slanine otsinoc, pa sam ga bume
satra'.
' Es' ti to Gojcilo? Cekaj, u mudantami sam, sa' cu ul'ti.'
Tako je Mukri udžava, u kasne jesenje dane, kad mu vina ponestane, a Boga mi, vec kod
svakog bacve daju malicom, dok se nuvo ne uzvini.Un i njegovi su uno zera otoke,
udžali, još pod dropom potorlokati.
'Znaš Bocane, sunce ti ne 'ebem, da me još boli unaj gnjat, đe me Hitlerov vojnik
kundakom dekova, pa mi ova štapina ko treca nuga, dobro dođe'.
'Pa es' ti traž'jo ikakvu pemšiju, za tu ranu, jadance?'
'Esam, vrag joj nuvce broj'jo, al' ništa otog, kako unda, tako i sat, svaki put šupljo pod
repom, ma, 'ebu me brte partizani, a ja sam nauvano drža da ce Milorat nadjacati. Za'ebe
se ko nikat, al' boriccu se još, samo, nemam ti atornog svjedoka'.
Godine su prolazile, pasalo je puno zemana, al' kod Mukroga sve po starom, dok nije cu
da su kot Duje na stanu, dva školarca iz sela Žegara, i eto ti ga ednog dana cokeljajuci.
'Mil'ja, o Mil'ja, edal' te?'
'Evo me Gojko'.
'Ma cu sam ti, da su kot tebe dva mumka školarca iz Žegara, 'esu li mužda, tuda neđe?'
'Evo nas djede Gojko', rece edan od nji'.
'Cujdete klapci, mulim vas 'este li vi slucajno iz Žegara?'
'Slucajno 'esmo', rekoše.
'E, Bog Bogova, tacno Bogovski', a vavjek kiždri u bukaru.
'A, poznate li vi Simu Ušljebrku?'
'Poznamo, to mi je ujak', edan ce od nji'. "
'Bogovski, tacno Bogovski klapci muji, ma dodajde te mi tu bukaretinu, tacno evo, nešta
ožedni'.
Potegnu dobro, odniknu, pa ce jopet:'Velite, poznate ga, a e sat ja necu murati vako
magenjat ici gore, tacno cete me spas'ti. Nego, bi l' vi meni pumugli, i otišli kod Sime, i
priupitali ga, ima li un uno rješenje boracko?'
Ocemo ako ne zaboravimo djede Gojko'.
'Em ti Iruda, školarci pa ne mugu utuviti, nego, uzmide te vi olovku, pa zapišite'.
Pauzu je iskoristio, da se još 'ednom iz bukare dobro vina nategne. 'Mure li mali?'
'Mure Gojko'.
'Vako unda, Simo Ušljebrka, pozdravlja te Gojko Skokna iz Sela Benkovackog, 'esi li
mali?'
' Esam'.
'Da li ti Simo imaš uno rješenje boracko? Nuvi ret. Piši mi, pa cu ti znati kazati.'
E, kako vrijeme brzo prolazi, tako davno, a ko da je juce bilo. Umre mu mate Zorka, Bog
da joj dušu prosti. Stanovala je sa najmlađim sinom Milom, koji je jopet bijo u sredini,
između dva brata, ali podjeljeni velikom zidinom na obe strane, jer niko s' nikim nije
prica. Al', nesreca nekako ki po pravilu, nacera ljude, pa i ovu bracu, da se bar u tom
mumentu nađu 'edno drugom pri ruci, jer sramota je da selo kasnje pripovjeda. Zato Mile
ode najprije javiti bratu Niceti, pa undake, naposljetku, bratu Gojcilu. Gojcilo lezi u
svojoj staroj kucetini pod plocu, sav nerozan, jer nema bucvarika, pokrijo se biljcom po
glavi, i puše ispo' njega.
Ulazi Mile, pa ni pet ni šest:'Gojcilo, iša sam i kot Nikole, a evo sat i kot tebe, umrla je
mate, trebalo bi je saraniti'.
'El'de?', progovori Mukri ispod biljca, znajuci kut to vodi, pa nastavi, ne otkrivajuci se.
'Saran'te vi svuj dio, a muj nek još ceka'. Kat je Mukri u pitanju, tu ti baza bazu stiže, i
malo mucno bi vam muga, sve veceras ispricati. Mužda nekom drugom prilikom. I
Bocan, i Marel'ja, zajedno sa Gojcilom, sat su na unome s'jetu, al' Bog da im dušu prosti,
vavjek i' se ima vala Bogu ko sjetiti.

Ljetno popodne

Sjedeci na pozitku, cije su ploce, iako u ladu murve gurale vrucinu od sebe, ledjima sam
bio naslonjen na deblo i na smiraj ispracao jos jedan sparni, kasni julski dan.
Ljetno popodne, zapara pritisla, pa i jadni cvrchci, cvrciti ne prestaju.Cujem ih onako
preko uva, jer mi je koncentracija utekla, na meni uvijek zanimljive starije razgovore, kao
i ovaj put, izmedju babe i Ruzice Medakove.
"Eto t' mu vraze srecu Ruz'ce.Zar jope?!"
" Jope bume.Zna to mene, muja Pero, zapasti i po vise puta na tan."
"Pa srecu mu vrak ne utra, sto ne mucis!? Un nek' manita i vice, a ti se pravi, ki da i ne
cujes.
" Ko!? Prije bi pukla nek' muc'la.Govori un meni vaje; jezik u soshke Ruz'ca, al' sto mura
biti po njegovu, na svaku shetemanu."
"Bogami, kako os, al', rekla bi ti, sto trazis, to i dob'jes."
" Ma navikla sam ti ja muja Pero. To t' je meni, ki ta pirule pijem. Tri puta na tan, mene
muj Jovo, mura izdevetati."
"O, tamo te Bog ne ubce, ti skroz avanala! Navikla una!...Aj cuda!!!"
" A, zapare Pero, svete ti Netlje...Nego, tece l' kod vas jos?"
"Bogam' je naguz'jo muj Bogdan.Nesto slabo curi."
" Nacurte mi po bukare, Bok ti svaku srecu tava."
"Probacu Ruz'ce, al' sami c'jet."
" E, srecu mu vrak otnjo, c'jet, a niko ga ne'voli."
"A, dje s' ti drcina?"
" Klapci ocli u vinokrat, a Mala mi Ljuba, ospice je kidale, ocla vec nisprto u sikuc'ju."
"Pa kolko una vec zemana ima?"
" O Ilinjoj, ako Bok'ta, pasace joj setamna'jsta, muja Pero."
"Es' vid'jo! Prava curet'na."
" A ta sta neg' est.Pravi vrtirep.Otavna ti una vec s'njime mlati, pa me stra jatne da ne
tob'je sta potanj', a unda jope meni po vratu."
"Vrag je jaki, muja Ruz'ce.Pocne li grm'ti, ocekuj ga u sevar'cu."
" Uli te Pero."
"Kako je Dan'ca? Javlja l' se Jofan?"
" Javlja, javlja, topro su."
Samo je zid od avlije bio prepreka izmedju nas. Povisok i usuvo zidan, vec je bio
potamnijo i podosta lisaja vec navatao nase, al' je ipak djelova dosta cvrsto. Sa vr' vrce
zida u cosku do kuce, spustala se cuvarkuca, stari dobri ljek, kad trevi uvo zaboliti.
Trosna drvena vrata su bila otskrinuta.Kracun je virio svojih, reklo bi se tri prsta iza njih i
jasno se vidila kolomast kojom ga je djed juce namaza.
Njih dvije ucutase.Dok je trajala ta pauza, dvije kokosi udjose u avliju kroz uski prolaz na
dnu zida, koji je upravo i bio tu zbog peradije.Onako, uzak i mal, izgledao je kao da je
neko zaboravio staviti jedan kamen na njegovo mjesto, ali, nije bilo tako.
Sta ti je navika, pomislih. Avlijska vrata otvorena, al' za njih dvije, kao da i ne
postoje.One imaju svoju rupu, svoj prolaz, kroz koji se jedva provukose.
" Daj Pero tu bukaru, Bok ti srecu tava! Ino ga galami," prekinu me u razmisljanju
Ruzica, i sad shvatih zasto je bila ona pauza.
"Trci crna kukav'ce! Ub'ce te jope."
" Oto nama.Aj' zivla Pero.
"Ziv'la Ruz'ce."
" Al' taj ta prije pocjetim to.Aj' oto ja."
"Aj', aj, jadna'cga ti i tvoj Bok."
Vrata malo zaskripise i Ruzica prodje pored mene, ka' da i nisam bio tu, na dva metra od
nje.
Omalena, sto bi se reklo, sitna zenica, vustana spustenog skoro do zemlje, zasuri slapama
po putu, gurajuci skalj ispred sebe zureci. Jednom rukom podje prema skaseli na travezi,
a drugom zgrabi rogalj, na ramena spustene povezace, pa obrisa usta i promrmlja samo za
sebe:"Eto me, tabokta ti prisjelo."
Dugo sam jos ostao pod murvom.Onu tesku sparinu kao da je poceo rastjeravati lagani
povjetarac, igrajuci se listovima murve iznad moje glave.
Volio sam tu murvu, bas kao i moj djed.
"Evola joj sto je muska", govorio je,"da nije tako, vrag bi muga pod njom daknuti i
minute kad pocnu otpadati."
E, da mi je, pomislih, sutra skociti do Karina.Mozda ce stric ici varburgom? Oce l' me
mate pustiti?Rekla je da treba birati vinograd.
Pravo cu se morati pomiriti sa sudbinom, prodje mi kroz glavu.
Vinograd je ipak od svega preci i uvijek prvi. Materina mora biti zadnja, a iznad svega je
ipak cacina.
Sad kad o svemu tome razmisljam, znam da se i Ruz'ca pomir'la. Jovo je prvi, al' je njena
uvjek zadnja, pa ko plati.

Titan

Podsjetiše me ovi naši mladi vukovi i vucice, pricajuci o romantici pod granatama, a i
jedna iskusnija vucica, na jedan romantican događaj, koji se nije zbio direktno pod
granatama, ali indirektno, za sigurno jeste u to vreme granata i tog nesretnog našega
poslednjega rata.
Vrag ih je želio i tražio, ali, kad ih nam i' vec, svjetski i belosvjetski mocnici poslaše,
moralo se eto i sa njima opstajati. Razmišljao sam da je stavim na Humor, ali njena
tragikomicnost je postavi među Morlakove životne slicice.
Da nije tako, vjerovatno bi bile neke druge okolnosti, ali, prica ide otprilike ovako.
Nesretni rat je vec uveliko bjesnio, razarajuci nas i naš ljepi zavicaj, a borci su odlazili i
dolazili sa fronta, kako koji i kako kad.
Naš junak je ovaj put imao tu srecu, da tek nakon 15 dana obiđe djecicu, ženu i ognjište
rodne kuce.
Djeca su ga docekala igrajuci se u avliji, prekinuvši igru cim su ga ugledala i radosno
skocivši caci u krilo.
Sav znojav i prašnjav, zagrlio ih je cvrsto, ljubivši oboje uz suze radosnice.
Unio ih je u narucju u kucu, iznenadivši ženu, koja je upravo vrižila kapulu, sjarkajuci
vatru u špakeru, pripremajuci rucak koji bi se trebao zvati gulaš.
Spustivši djecicu, zagrlili su se sa onom nedogorenom željom, koja se zove dugo
išcekivanje, a od ovog momenta, sve više rastuci ka pomami.
Osjecao je koliko je želi, a i ona njega, pa nije htio cekati ni trena.
"Imaš li ti išta nuvaca u kuci," pitao je kao da neđe žuri.
„Nemam nego titana,” rece ona.
"Daj ga nama djeci, neka idu u zadrugu po cikuladu i bombone."
„Es' ti polud'jo, nemamo nego njega.”
"Neka nema, daj im ga odma, iz ovije stopa."
A, Titan je još uvijek u to vreme bio u opticaju, dok se kasnije nije pojavio i onaj drugi
šušanj koji ga je zamjenio. Naime, novcanica sa njegovim likom, al' sa koliko tacno nula,
ni sam sada ne bih znao, u to vreme je bila jedna od vrednijih.
Bilo kako bilo, titan je ovaj puta bio na iskušenju. Šta ce pobjediti, želja i strast, vođena
njegovim naumom ili nemaština i potreba da titan ostane u kuci?
“Ma, puno im je to, koji su ti vrazi?!”
"Vadi titana kad govorim i ne cekaj više ni minute, proce me!"
„Nemoj da te prođe, jer je i mene svrnilo. Evo, nama cu.”
"Tako, daj im."
„Evo vam djeco titana, pa ajte u zadrugu kupite sebi slatkiše, al' nemojte sve potrošiti.”
Uzeše djeca titana, pa sa nevjericom, ne znajuci o cemu se tu radi, polako, zagledajuci se
krenuše ka zadruzi.
Samo što prekoraciše kucni prag, ona skoci na nj', a on je zgrabi ka perušinu i đe su bili
stajali, tu su za tri sekunde vec ležali.
Zacu se žborac opasaca i prasak rasparene krpe.
Pukoše ženi gacice, suknja ode uz brdo, a pred ocima mu sjevnu runo koje nije vidio vec
dvije šetemane. Mamila ga je pomamom, koja ovoliku želju stvori.
Ne ceka ni ona puno, pa ga sebi među noge vuce i uvuce.
Želja i strast, svoje uciniše. Uciniše a ni ne trepnuše, a niti pošteno zastenjaše. Sve skupa
je trajalo, ajmo reci, ni cijela minuta.
Na starim izlizanim plocama kužinske salidži, sada na leđima leže obadvoje.
Dakcu ko dva jazavca, ali ne pušuci više jedno na drugo. Pogled neđe na gredama tavana.
Ona se prva snađe.
Skoci na noge i pogleda niz avliju. Djeca tek što izlaze na avlijska vrata.
“Djecoooo!!! Vracajte se nazad!! Vracajte titana odma!!”
Al' oš, ooo, magle djeca sa titanom ka zadruzi.
I, osta mate na prozoru, tužna pogleda niz avliju, a djeca stigoše u zadrugu.
-Strice Savela, dajde nam cikulade i bombona za cjelog titana.-
" Em ti šikuciju nebesku! Šta ovo danas? El' to i vaš caca doša sa položaja a?"
- Este strice Savela.-
" E, pa undake necemo žuriti."
Ali, žurio Savela ili ne žurio, tamo đe djeca trebaju, borba je vec okoncana.
Ostade titan u zadruzi kod Savele. Koji po redu, to samo Savela zna.
I, sjebaše djeca titana dok si reka keks.
Titan, titan. Koliko li ih je tek zbog njega sjebano.
A, more bit', da je i sa druge strane bilo isto.
Želje i pomame ne pitaju. Ednako je to svudje.
Sumnjam. Tamo je titan ranije umra. Elde?
A zašta su unda djeca tamo kupovala slatkiše?
Trampa nedjelje mi. Krzno za krzno.
Ma šta djeca znaju, jel' to titan il' kuna.
Njima su slatkiši svudje isti.
I dan danas su, samo se izgleda titani mjenjaju.
Jebiga. Slatko djeci, slatko nama.
I tamo i amo.
Slatkiši ili krzno?
Svako spram svojoj dobi.
I ja se rado sjecam slatkiša.
Cega?
Krzna, krzna, ocu reci.
Da nije njega, vrag bi djecu u doba granata sla u zadruge po slatkiše.
E djeco, djeco, 'eba vam caca krzno koje vam je prvo oko vrata bilo.

Dobro jutro moj Benkovče I

U ovoj kasnoj, i od tebe dalekoj noci, poklanjam ti bezbroj melodija. Slušaj! One caruju i
bude vjecnost.
Kod mene je 45 iza ponoci, 8 stepeni napolju. Ostavši sam uz ovu kutiju, osjecam se na
onoj divnoj liniji između nježnosti i bjesa. Cudno osjecanje. Sam sebe studiram.To je
dugotrajan i kompleksan postupak, koji potpuno promjeni mentalnu strukturu. Aktivno se
borim protiv ove vrste pitanja, jer degradira moje raspoloženje. Ipak mi je potrebna bar
jedna definicija, da bi održao harmoniju citavog aparata. Složio bih se sa samo jednim
odgovorom. Nazvacu ga "Amaro".
Smješi se logika. Izmislicu nešto. Moram dešifrovati moje stanje. Na pocetku pocetka,
"Amaro" mi se odavno dopada. Znam da se sirup pravi sa šecerom, a, kao se fabrikuje
alkohol? Amaro se nalazi između slatkog i žestokog uzbuđenja. Ne bih smio, i ne bih
trebao upotrebiti rijeci za koje znam da su istina. Naprimjer:
"Dragi" moj Benkovce. Koji nesporazum se uliva u tvoje ime, jer ipak, kod mene imaš
pravo na izvjesne privilegije. Ili, jednostavno: "Volim te". Izraz koji je u tako cestoj
upotrebi, da je vec i izgubio svoje pravo znacenje, jer se koristi pogrešno. To se zna.
Daleko smo nas dva.
Svejedno, na osnovu ovoga, mogli bismo zakljuciti da ce nam "Amaro" podjeliti karte i
kompletirati našu, nekad zajednicku, igru. Svega se sjecam. Džaba ti je. Ti si uvijek moj,
naš i niciji više. Ne vredi ti se otimati. Nama pripadaš. I ti to znaš.
Tu! Kod mene! 2 sata! Mehanizam sna. Podesiti ritam disanja i tiho ponavljati:
Tebi dobro jutro, meni laku noc. Tebi dobro jutro, meni laku noc. Tebi dobro jutro...

Dobro jutro moj Benkovče II

I evo. Pišem ti opet, nakon cetiri godine.
Šta nakon cetiri? Ma pišem ja tebi svaki dan, samo nigdje ne objavljujem, a ti, ko da si
ogluvio i obnevidio, il' si, cini mi se, samo ogugla na to. A, mislio sam da necu, ali, odnio
b' mi vrag srecu. Znaš, ja još uvjek cujem one iste melodije što kraljuju i bude vjecnost.
Jebiga, komponovalo ih je djetinjstvo moje, mladost i godine zrele provedene u tebi, pa
mi nikako ne izlaze iz glave. Bože, veljo, kako je moguce, da se od tolikog slušanja i za
tolike godine, ploce ne izlizaše, tejpovi ne iskidaše i CD-ovi ne izgrebaše? Cudno, jel'
da? Jeste tebi, al', cuo ti mene il ne, meni je isto, jer je sve vec odavno sejvano u my
documents, negdje u mojim grudima, pod naslovom: "Šta je sve protutnjalo iza mene."
Ne, ne, nisam još ni dan danas, povezao sve konce koje pokidaše, isto ko što nisam ni
zadnji put na magistraturi moje duše, pa i ne znam, ko mi potpiše doktorat na tu temu.
Ma,...znaš šta?!
Jebeš, da izvineš, diplomu. Meni je jednako, bila ona iz Osnovne, Gimnazije ili s'
postdiplomskih, životnih. To ti je, znaš kao i u onoj pjesmi, sjecas li se, kol'ko sam je
puta samo curama zapjevao: "Šta Ce tebi mala Gimnazija, kad te moja Osnovna probija."
E, jebi ga, možda sam sada malo i ja slobodniji, jer sam ko i ti ogugla na puno toga, al',
opet, ja, ko ja, ne bi bio ono što jesam da ne vjerujem u'te.
Pokušao sam ja sebi puno puta neke stvari utuviti u glavu, al' ne ide, ne ide, da ti je
nedlja! Probam ti tako, ponekad, ovu moju glavurdu, naliti rakijom il' vinom, ko i sad, al'
jope ne ide, uvjek isto. Nema zaborava, al' zato poslije buđenja, znam šta me ceka, baš ka
i tetka Anu, glava mi brte kano Velebit, a u drobu, kanda jato škakavaca.
E, dragi moj Benkovce... Eh, jel te to nazvah dragi? Neka, ti ipak imaš, rekoh ti vec i
ranije, izvjesne privilegije, pa se ni ono, "volim te," od prevelike upotrbe, nikad izlizati
nece, kad si ti u pitanju.
Šta? Šta veliš?
Raznježio sam se ka' da pišem nekoj ženi eli?
Pa šta? Šta ako i jesam? Šta ako i pišem?
A, ti bi volio znati koja je, eli? Ajde, ajde, ne pravi se lud. Znaš ti nju dobro, al' kad oš,
baš da ti kažem. Gazila je ona jednako kršem Bukovice i poljima Ravnih Kotara, kao i što
je ulicama tvojim. Vjetrovi Dalmacije, stizali su i nju i tebe, s'jugom ili burom, mrseci,
dal' kose njene, il' tvoje bajamove i starih murvi grane, jednako kao i žitna polja, livadske
trave cvjecem prošarane ili, lozu vinograda tvojih, ne svezanih.
Al', što se to sad tebe tice?
Necemo valjda ko dvije strine preko plota, il' dvije jetrve ispod mukla, sve se zna, a ništa
ne vidi, nit' cuje. Eto, ub'jo me Bog, ka' ti i danas njesi isti. Isti brte, ka i prije cetri godne,
možda i gori. Samo šuškaš, larmaš, podbadaš, podmeceš, obecavaš, ubodeš i odeš, pa
cekaš šta ce biti.
Ko se prepa? Ja?!
Nemam se ja cega prepasti, ko ni mnogi koji ce ovo procitati.
Mi smo ko suza slana, u vremenu cisti, da cistiji ne meremo biti.
A šta ti oceš s'tim reci? Da ce te ovi sadašnji, više voljeti od nas? Zajebi znaš. Proviri ti u
te puste knjige, koje su još kod tebe, pa ako ti nije teško, puni, cuni, il' obriši, kako oš, tu
prašinu sa njih, pa ceš redom naslove procitati: Izvod iz maticne knjige rođenih, Izvod iz
maticne knjige vjencanih, sta li znaci ono maticnih, izvod iz knjige umrlih, pa
katastrastkih, ma šta ja to tebi uopšte i govorim?
Šta veliš?!
Ne zovu se vise tako eli?
Ma, slušaj ti mene. Moš se ti udavati i ženiti kolko oš puta, al' uvjek ceš biti ono što jesi,
es cu'! Iz te kože nemeš i na koju god stranu svjeta se ti okrenu, guz'ca ce ti uvjek biti
pozadi. Pa, to ti je jadanci ne bio, isto ki kad si bio sa onom starom, sjecaš je se?
Da, da. Ona sa šestero ženske djece, ednako onda, ednako danas, kao i ono izmeu.
Sve se more promjeniti, al' ti ostade ono što jesi, imenom i prezimenom, htio ti to priznati
il' ne, elde?
Ne, ne, o cudi tvojoj ne govorim, svak je cudljiv na svoj nacin. A, prica sam ti vec. Znaš
ti dobro, tvog i našeg, Bog da mu dušu prosti, zubara Petra Matica. Znam da znaš, nego,
veljo, nije zgorega i više puta cuti, jer, ništa ti necu lagati.
Iša ti on tako, sa Krajiškom licnom kartom, (ma šta ne razumiješ?), aj' dobro, sa osobnom
iskaznicom (mada, bolje b' bilo da je ostalo ono prvo, jer ti se na osobnoj nece, siguran
sam, dopasti ono što je bilo na licnoj, al' kako oš) dakle, išao da posjeti cerku i ženu u
Sloveniju, znaš, onu bivšu najsjeverniju, pa kad je prelazio granicu, hm, neš ti granice i
carine; upita ga taj carinik:
"Šta je ovo?!"
“Ma kojo?!”
"Pa ovo, kakvi su ovo orlovi na vašoj licnoj karti?"
“Ma slušaj ti mladicu, bili to orlovi ili tukci, ja sam uvjek Petar Matic!”
Eto, mislim da znaš šta ti cedoh reci. I, ajde da se dogovorimo ja i ti.
Ne preti mi brate više s' tim izmišljotinama, ne obecavaj i ne laži. Nikad taki njesi bio.
Kako ti misliš sutra pred Svetog Petra i Pavla, jadanci'ga ne budi, izaci.
Uostalom, radi kako ti je lakše, al' znaj, da se u našim selima, njesi valjda jucešnji pa da
si zaboravio, kod starijih ljudi uvjek govorilo:"Ej, ne plaši babu s' debelim kurcom, es
cu."
U prilog svemu, evo ti pa poslušaj jednu pjesmu, a ti je prevedi kako god oš. Meni ne
smeta, ja sam je preveo Benkovce moj.
www.youtube.com/watch?v=fm4XQfl5gDA
Ajd' onda, tebi dobro jutro, meni laku noc. Tebi dobro jutro...