benkovac.rs

Polako ali neumoljivo

Polako, ali neumoljivo

…pocele su da se zatvaraju trafike, prodavnice u zgradama i zadruge, koje su nekada važile za centar informisanja kraja, te ispred kojih su korjene hvatale naopako izvrnute gajbe sa svojim doživotnim podstanarima. Postali smo jedno istinsko hipermarket društvo, u kojem sve ima svoj datum proizvodnje, listu prehrambenih emulgatora (od kojih se zubi bijele, krvna slika blista i kosa sjaji), a onda i ambalažu i rok trajanja.Proizvođaci mesa, odgajanog u hladnjacama, i voca, koje sazrijeva u za to posebno odabranim skladišnim gajbicama, ulažu džingiskanske napore da nam tacno i precizno izracunaju koliko je kriški jabuke, zrna grožđa, deka mesa i grama kruva potrebno za obrok koji zadovoljava dnevnu potrebu za hranjivim materijama. Licno, sa nestrpljenjem ocekujem otvaranje kakvog pogona u kojem bi kruh zarađivali i profesionalni preživaci i žvakaci. Vjerujem da nas u “svijetloj buducnosti” i “boljem sutra” ocekuju mnogo vece preokupacije od onog sirovog, primitivnog i sasvim nepotrebnog žvakanja i usitnjavanja hrane.
- Ajde donesite od Bake malo mlijeka. Sad je vrijeme za mužu. Prije nego što se stric vrati od ovaca i one odu u ružicasti svijet snova, baka bi uzela bronzin i tronožac i krenula polako prema našoj Breni. Brena je bila jedna od onih sporih i lijenih krava, kojima je život pocinjao i završavao u kakvoj prostranoj, dvosobnoj štali uz društvo omiljenih im napasti - mušica, obicno jedne bake, cesto i djece kojima je posebnu atrakciju predstavljalo braunovo kretanje repa doticne dame, te strica, koji bi ispunjavao sve nestašne želje djecije, pa makar to znacilo i hvatati jezik kakvog vocica, pokazujuci sitnini kako je i koliko hrapav. Uz malo glasnog mrmljanja, nekoliko prijetnji tipa “ma da bi njoj tamo vrag srecu odnio manjtu kad nece da se pomjeri” i maznog trljanja Breninog stomaka unaprijed pripremljenom bakinom štapinom, naša zvijezda bi se nevoljko pomjerila za tih nekoliko spornih cenata potrebnih baki ne bi li mirno sjela kraj nje i zapocela sa mužom. Mlazevi mlijeka udarali bi o zidove bronzina, praveci tako odjek koji i sada u nekim mutnim magnovenjima negdje cujem. Brena je imala tvrdo vime, iako je u djecijoj ruci djelovalo mekano. Ali ma kako mekano ono bilo, nama ne bi uspjevalo iscjediti iz njeg ni jednu jedinu kap mlijeka, dok bi baka naše uporne ali uzaludne pokušaje prekidala pod izgovorom da je samo gnjavimo. Uskoro bi onaj recki zvuk postajao prigušeniji, što je
znacilo da se bronzin polako puni, srazmjerno rastu našeg uzbuđenja, jer smo znali da i naših pet minuta tek treba da dođe.Nakrivljena teca prijetila je da ce se prevrnuti. A onda, po međusobnom nemuštom dogovoru, Brena bi se izmakla, baka ustala, a bronzinbi se našao na kamenu ispred štale. Baka bi sa nekoliko kretnji rukom otklonila dlacice islamke djeteline ili slame sa pjenaste površine, da bi u tom uslijedilo uranjanje prvog para djecijih usta i vršaka nosa u bronzin. Upravo pomužen varenika bila je topla,mljackala se u ustima poput kakvog slatkog sirupa, pa - odavno utvrđenom trasom -nastavila svoju putanju do naših stomaka. Svega nekoliko gutljaja bilo bi sasvimdovoljno da nam utaži glad u ocima. Ostatak našeg blaga bi se procjedio, pa bi dio otišao da odraste i postane basa, a ostatak u šerpicu, da nam se nađe kada se ujutro za dorucak zamiješa pula...

Nazad na rubriku