Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Jedno pismo jedna priča

           

                                                  Jedno pismo – jedna priča


Ipak nismo “Hazari”, Milorada Pavića, vraćamo se pomalo svojoj kući, iako je ova priča,istrgnuta iz zbirke “Pisma bez adrese”, poprilično pesimistička.Ja nisam umro kao ti, ali osjećam da mene ipak nema u Petrovaradinu gdje boravim privremeno - kako kažu.Moj lik, kojeg si ostavila, hoda samnom, a ja sam ostao tamo. Vratio sam se u Islam Grčki da prevrćem po djetinjstvu.Pronašao sam svoje igračke zamotane u ponjave, a tu su i moja šarena stakalca.Krpenjače skroz izagnjile, nisu više za granje. Ni kolutova više nema, odjurili su negdje za djetinjstvom.U vašem dvorištvu nisam bio i ne znam šta je sa igračkama. Ne znam kamo su odlutale.Vidio sam pored puta tvoju djevojčicu od plastike, nekud se zaputila, ali nikako nije mogla koračati.Čuo sam i tebe kako plačeš za izgubljenim jaganjcima i kako dozivaš daljine da ih vrate.Trebalo je samo da ih spustiš k moru - vjerovatno su se zagubile na obali.Pokušavao sam da ih vratim i zato sam ti gradio obale u pjesku, ali more me je stalno ometalo, a i bura je dunula s Velebita i ono malo građevine razorila iznenada.Onda smo plakali oboje, sve dok se nismo probudili iz sna.Ne znam da li u tvom svijetu umiju snivati i da li se znaju vraćati u djetinjstvo po igračke,ali osjećam da je tebi lakše.Ti si ostala u svom grobu i niko ti ga ne može oduzeti.Ovdje u Petrovaradinu ja ne čujem 'Sedam tamburaša'. Sve mi je sazdano nekako od
molova i više sam sklon nježnom prelivanju tonova u strunama violine nego u trzaju žica tamburaških.
Jedan gospodin svira violinu na ulici i nikom ne kazuje svoje ime. Po svemu sudeći i on
je izbjeglica, prepoznajem mu čežnju u tonovima. Jedan drugi predstavi mi se prezirom u pogledu. On ne svira ništa, samo mi reče, kad sam tražio da mu čuvam štenad: "Izbjeglice su mi se popele na glavu". Pomalo me hvata strah, možda sam zalutao u nepoznat svijet...Osjećam da opet pišem uzalud, jer su ti oduzete sposobnosti pamćenja, a ja nikako da pronađem oblik kojim bih ti probudio snove, pa sam i danas mnogo, mnogo tužan.

 


                                                          Rat bez mržnje


Neću da budem ravnodušan. Odlučio sam da se borim. Bez borbe nikako ne mogu da te nađem.Ali kako da napravim rat?Znam da su za rat potrebni vojnici. Potrebno je imati topove. Puške obavezno. Potrebni su tenkovi i avioni. Generali i admirali. Ratopirci i mirotvorci. Potrebno je ratno pogonsko gorivo. Ratno progonstvo i mržnja.Bez mržnje ne vrijedi počinjati rat.Pokušaću napraviti rat bez mržnje u kojem neće biti plača ni usnule djece po traktorskim prikolicama. Napraviću rat u kome neće biti izbjeglica.Moji generali biće biolozi. Vojnici - baštovani. Pucaće se cvijećem iz svih kalibara. Iz aviona ćemo sijati cvjetne bombe koje će razarati krševe. Kamenjare pretapati u šarene livade. Specijalnim oružjem sadićemo široke vinograde, smokve petrovače i masline blagorodne. A oko tvoga groba pucaću iz svih kalibara, tako da gladiole neće biti same.Onda će dovesti mirotvorce. Proglasiće me za ratnog zločinca i ni riječi neće objaviti o žednim gladiolama oko tebe. Optužiće me da nisam umio praviti rat, da sam nepravedno udario embargo na mržnju.A možda je i glupo što u mom ratu nema mržnje i izbjeglica. Čemu onda Komesarijati?Kome će da dijele konzerve sa evropskom etiketom? Kome će ljudi sa ekrana pričati o humanosti? Kakvi su to mirotvorci bez izbjeglica? I ko će onda da nosi hipoteku poraženih?Zaista, u ratu su potrebni i mržnja i izbjeglice.Unaprijed sam znao da ću izgubiti ovaj rat, ali htio sam da nešto preduzmem, da kao pobjednik dođem do tvog groba, na cvjetnom konju preko šarenih livada.Pomalo uviđam da je ovo glupo. Odustaću od ratovanja sa vjetrenjačama. Možda ću i bez borbe da te nađem.
Novi Sad, decembar 1995.

 


                                                  Noćas sam sanjao čudan san


Mi, kao nismo izbjeglice. Mi smo jedno ogromno stado u ravnici. Bez pastira. Zalutalo u tuđe ispaše. Predvodnik nam olinjala suša. Nigdje nema ovna Vitoroga.Kao što vjetar povija klasje u ravnici, tako se naše stado povija od Nemila do Nedraga.Nikako da se skrasi na pitomim livadama.I nikako i nigdje ovna Vitoroga.Zato je stado bilo zabrinuto. Niko ne zna da bleji. Ovčija čeljad u crnini, kao da
razgovara srpskim jezikom, a dječica-janjci jecaju srpskim jecajima. I razgovjetno traže malo sunca i vedrine u ravnici.I onda neko obeća zemlju Nepovrat.To, ustvari, i nije zemlja i tamo nema sunca. Kažu da ni kiše ne padaju više, a izvori su izdahnuli od zeđi. Više nema ispaša ni livada. Sve su travke poubijane tenkovskim gusjenicama. Sve su ptice rasplašene u nedogled. Tamo su i duše mrtve; tamo nema žive duše. Tamo je ostao izgubljeni san.Kad krenete u potragu za njim, svi primjete da je nešto izgubljeno. Niko ne umije da vam ukaže na trag kojim ćete pocći. Tragova, zapravo, i nema. Ako i postoje, napravljeni su od magle i nemoguće je njima koračati. Vidici su posebno nevidljivi, zamagljeni do beskraja. Ako i krenete, stići ćete u Nepovrat i san nikako nećete naći.Opet vidim, ovo i nije neki san. A izbjeglice, kao, nisu ovce. Neka čeljad u crnini zabrinuta luta po ravnici. Traži smještaj - neke štale i salaše, smrzavice od čerpića. Neke stare švapske kuće oronule od bolesti.Gut'n Tag, main Herrn. Was kostet jedno prenoćište? Mi smo došli u turizam izbjeglički.Neodoljivi su salaši na sjeveru Bačke. Traži, gazda, pa šta košta da košta! Main geld ist krvav...Sad mi se čini da ovo nije san. Ponekad mislim da sam budan, a ponekad opet da duboko spavam. U oba slučaja ti si sa mnom i mi ćemo izdržati. Samo nikako ne mogu da ti vidim lice. Zato sam i noćas poprilično tužan.
Novi Sad, 1996.

 


                                                                 Dragi naši


Kostobolja, glavobolja, američka životna nevolja i još koje-što-šta, razlozi su što se ne javim često. Danas sam s vama s novom-starom pričom iz "Pisma bez adrese" s kojom vas pozdravljam iz davne '96.Danas sam se nasmijao. Sjetih se babe Mitre i njene pjesme rugalice bukovačkim djevojkama:
" Bukovico, moj debeli lade, šta u tebi lijepe cure rade?
Krše grane, od muva se brane..."
Vidim i mog ćaću u ogradi. Čuva jarad. Nešto djelja. Traži izraz u drvetu. On kujicem izrađuje čobanice u javoru. A Kuđo ga začikava, što se bavi beskorišćem.Tu se znalo oderati tuđe jare kad zaluta u avliju. A onda se poinate, posvađaju, traže pravdu kod žandara. A kad dođu da ga hapse, neko zove: "O, Stevane, kreni kući pete, traže te carski ljudi..." I tako prođe dan, prođu drugi; on izmiče. Jarići se novi kote.Moj djed je bio lovac. Znao je za svaku prepelicu, jarebicu, kamenjarku, Sa zečevima nije imao sreće, pa su mu se i smijali:
"O, Mijate, grdna rano, ode zec uprndec..." On se tada lupi po praznoj torbi i poskoči dva-tri puta. Noći su nam bile budne. Po krovovima bura svira, uljuljkuje nesanice. Neko s punom glavom vina iz sve glave nešto pjeva. Tek što zaspim, majka viče: "Goni krave na livadu."Šta ja ovo pričam? Kome su potrebna moja lutanja u sjećanje? Nije li ovo Kuđino beskorišce?Nema više moga djeda. Ni kuica, ni dipala. Nema više ni žandara ni jaradi. Nema više ni smrečica, ni grabića, ni javora. U zgarištu sve se našlo iznenada. Tu sam sliku objesio iznad glave. Buljim u nju neprestano. Vidim plamen sve do neba, osluškujem pucketanje naših snova. Nepovrat je nama blizu.Večeras sam opet tužan, smijeh mi se skamenio pa ne želim da ti pišem o kamenu.
Novi Sad, 1996.

 

                                                    Dragi moji pametni učenici

 


..drago mi je što ova elektronika za vas nije nepoznanica i što je tako pametno i znalački koristite. Zahvaljujući tome doveli ste me opet u situaciju da budem s vama, da osjetim vaš duh, da se radujem, a pomalo i da suzu pustim. Pišete mi da ste čuli, a neki i da su pročitali, "PISMA BEZ ADRESE" - moju knjižicu od 40-ak kratkih priča, koju sam napisao u izbjeglištvu. Još imam samo par primjeraka na srpskom i engleskom jeziku pa nisam u mogućnosti da vam ju poklonim. U zamjenu za knjigu svima vam poklanjam priču o Suzani. Ona je i fikcija, ali i stvarnost u kojoj smo živjeli.Voli Vas Vaš učitelj, čika Jovan.
" Danas sam u Crvenom Krstu Novog Sada dobio nešto brašna, soli, ulja, konzerve, jednu čokoladu s evropskom etiketom i obradovao se kao dijete. Čekao sam 4 sata u redu. Bilo je hladno, vraški je hladno u ravnici.Onda sam se sjetio Suzane, crvenokose djevojčice iz našeg komšiluka. Znam da je umrla iznenada snivajući čokoladu, a ja, evo, imam jednu s evropskom etiketom i želio bih je pokloniti crvenokosoj djevojčici.Dolazila je u školu pomalo povučena i redovno je sjedala u zadnju klupu gdje vjetar jače lupa o prozore.
- Zašto si tužna djevojčice? Zašto ne loviš vjetar kao tvoje drugarice? Mogla bi ga zavezati, pa po volji puštati ili voditi na uzici?
-Niko ne voli moju crvenu kosu. Nemam novaca da kupim plavu. A mama nikako neće da mi rodi drugu.Onda sam joj nacrtao mnogo crvenih djevojčica čije su kose lepršale na vjetru kao kad makovi naprave požar na oranicama. Bio sam zaokupljen crvenilom. Pravio sam crvene osmjehe, crvene lopte i šalove sve dok Suzana nije crveno zavoljela.Na pragu njene kuće u crveno predvečerje, Ljubicu -njenu baku i Petra - njenog djeda,ubili su bez razloga.Suzana je opet bila tužna i više nije voljela crveno.
Znam da je snivala čokoladu, a ja ne znam što da uradim s ovom na kojoj je evropska etiketa. Najradije bih je zgazio nogama na asfaltu Novog Sada jer nema Suzane,crvenokose djevojčice iz mog komšiluka.
U Novom Sadu, 1995.

 


 


                                                              Voda obilno lije


...po armiranom prozoru podruma u kojem stanujem. Deblja je nego napuklo staklo pa mi neda da vidim ko prolazi mojim uokvirenim svijetom. Ko god prođe, u mokrini razlije se,rastrgne se po sjećanju. Neprimjeno odšeta me u zavičaj, u djetinjstvo.Osluškujem. Opet tebe tamo nema...Kroz sloj vode javlja mi se na stolici nalakćeni dječak Jovan, nekad davno u Islamu potonuo u okean maštarija. Na ognjištu pucketanje ugaraka i treptaji petrolejke čine sliku neobičnom na prozoru naše kuće začađene od iskona. Vani kiša, zima mračna u smokvišta zapletena.Djed Mijat mi priča priče svog djetinjstva. Umotana voda mrakom i tad lije niz prozore.Svojim zvukom muzicira i kulise pravi priči. A djed priča, priča dalje. Mi zinuli i nikako da progutamo san." Išao tako ja sa igranke, bio sam đavo nad đavolima", reče on, "a noć je već i kiša lije, ne vidi se prst pred okom. Treba da prođem pored groblja u Karinu..."
I mom djedu nedade đavo mira, natenta ga te on taknu u crkvena zvona. Zvukovi su uzburkali mrak..., " i preda mnom se stvori čovjek u crnu, dugačku aljku, visok kao Gavril Lujić. Dobro veče... ", nazva mu moj djed, a on ne odgovori ni dobra veče ni pomoz Bog i tada se pored njega upali svijeća koja je progutala mrak. Toliko se vidi da bi mogao pokupiti sve kukice i špunice izgubljene... Susreo je opet takvog čovjeka i nazvao mu dobro veče i tad su se upalile dvije svijeće. Kad je treći naišao, pratile su ga tri i tako sve do mosta na rijeci Karišnici.
A onda su se naglo ugasile. Mrak je začario u očima, jedino prsti "vide" opipom prijelaz preko rijeke. Nenavikli na novu dužnost, odvedu mi djeda u talase...A kiša lije, lije, ne vidi se prst pred okom. "Ja samo što ne stadoh u dubini Karišnice...I odjednom probudim se u krevetu. Vidim majku zabrinutu, briše kapi mrtvog znoja sa mog čela. " Bolestan si, srećo moja, hoćeš mlijeka naših koza, ili smokve petrovače osušene..."Kao onda, ja i danas u ravnici osluškujem priče stare moga djeda. Dozivam ih u prozore mog podruma. Ne znam gdje su zalutale. Da li su se u koloni izgubile? Da li su ih u kristale razmrvili granatama? Ili su se raspršile kao ptice izbjeglice?Nema više onih priča, ni mog kraja, ni mog djeda, ni Jovana nalakćenog na stolici, više nema Karišnice ni Karina.Što ću sada? Kako ću ih prikupiti kad ih voda u prozoru mog podruma razlijeva i rastače po sjećanju?
Novi Sad, januar '96.



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

Nema odobrenih komentara poslatih za ovaj prilog

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 0 Ukupno glasova: 0

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH