benkovac.rs

Njeva ili naša

(Dalmatix)

Pastorak joj je dojurio, vičući da brzo bježe.Vojska je već bila negdje blizu Benkovca. Nisu se ni presvukli, ni uzeli hranu, ni vodu…ni ništa. Strah od smrti je bio velik, trebalo je život spašavati. Trebalo je bježati…Krenuli su u koloni sa svojim susjedima, prijateljima, rodbinom, na put u nepoznato. Njih dvoje staraca, obučeni u one krpe u kojima su otišli za ovcama. Bez ikakve prtljage.Neće daleko. Samo do Mokrog polja da se sklone dok ne prođe pucnjava.Otići će k njezinom bratu na nekoliko dana i onda se vratiti kući.Ali, neće život uvijek onako kako smo zamislili. Neće nego po svome. Negdje na putu ih uhvatiše. Tri vojnika, tri mlada momka. Sa šahovnicom na kapama.Strah! Panika! Srce staje! Ljeto je, vrućina, a njima hladno! Mislili su da su gotovi! Da ih više nema! Dvoje staraca, samih na svijetu.Stisnuli su se jedno uz drugo, priljubili umorna tijela i čekali svoju sudbinu.- "Ne bojte se!!! Nećemo vam ništa!!!" - prišapnuo im je jedan vojnik.Doveli su ih onako uplašene do prvih kuća, tu ih posjeli i naredili im da miruju. Promatrala ih je svu trojicu. Djeca! Bili su još djeca. Ali djeca s puškama…djeca opasna!!!Naročito je zainteresirao onaj koji je s njom i progovorio. Lijep, zlaćane kose, milog i nježnog lica. Rekoše da su negdje od Sinja.Bili su gladni, kao što su i oni sami bili, a hrane nije bilo. Malo kruha što je bila ponijela da prezalogaji kod ovaca. To je bila sva hrana. Sve što je imala. Mislila je da će brzo stići do Mokrog polja, da će ih brat nahraniti.Vojnici su ušli u jednu od kuća. Pretražili sve u potrazi za hranom. Nije bilo ničega. Osim kave. Skuhali su je, onako bez šećera, jer ni njega nije bilo. Njoj i djedu dali svakom svoju šalicu, a njih trojica iz jedne, onako zajednički.-"Zašto li su nama dali svakom svoju šolju, a oni piju svi iz jedne?" - nije babi nikako bilo jasno. Ni onda, ni dan danas! Još uvijek je tražila odgovor.Onaj zlatne kose je od nekud izvadio čokoladu, otkinuo polovicu i pružio joj. Njoj…a djedu ništa.Podijelili su ono malo kruha i polako jeli.Odjednom se pojavilo još nekoliko vojnika, sa istim oznakama na kapama. Nešto su razgovarali, potiho. Opet se uplašila. Opet je uhvatila panika. Opet je čekala smrt. Djeda, od straha, nije mogla ni pogledati.-"Odlazimo!" - rekao je jedan od novo pridošlih, - "Ovdje nemamo što pošteno ni poje****!!!"Duboko je uzdahnula, stisnula oči i usne, umorna starica sijede kose. Dah u grlu je zastajao. Disala je isprekidano!I sve teže i teže.Doveli su ih u Benkovac, ostavili sa još nekima koji, eto, nisu uspjeli ili možda nisu željeli napustiti svoje domove, svoja ognjišta. Neke koji su htjeli ostati na svojoj zemlji i na zemlji svojih djedova.

Srela sam je danas…

Sjela je na klupu, pokraj mene, sa željom da mi ispriča svoju priču.I nije da je nisam zapitkivala. Zanimalo me, htjela sam znati!!!

-"Eh da mi je sresti tog mladića, zlaćane kose!!! Podijelila bih s njim zadnji zalogaj koji imam! I nikad, baš nikad ga zaboraviti neću!, - rekla mi je kad sam se na odlasku pozdravljala s njom.Otišla sam, sjela u auto, krenula, ali sam se još jednom okrenula da vidim tu umornu, usamljenu staricu. Nije je nitko posjećivao. Udala se za udovca s petoro djece u već poodmaklim godinama. Čovjek joj već odavno napustio ovaj svijet. Svoju djecu nikad nije imala, posjećivati je nije imao tko…

I još nešto....cijelog razgovora ne bi bilo, valjda, da me prije ne upita ono nešto što u zadnje vrijeme rijetko čujem, ono nekad valjda neizbježno u svih naših baba....

-"El' srećo...rec'de ti meni nešto… Es' ti naša il' njeva?"

Eh, baba, baba.....a čija bi bila????.........