Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Vodarskom ulicom...(I)

( vodarska )

 

Kad je život nekom...

Prvi jesenji suton sve jače je pritiskao autobuski kolodvor na "Žabici".
Tek upaljene ulične sijalice razbijale su olovno sivilo oko mladića koji je čekao autobus iz Zadra.
S rukama duboko u džepovima i podignutom kragnom jakne do pola lica,
cupkao je na prohladnom peronu i posmatrao gradske golubove kako kljucaju mrvice sa crnog asfalta.
Dolazak autobusa je za trenutak rastjerao gladne ptice, a njega trgnuo iz razmišljanja
o večernjem sivilu što svakim trenutkom postaje sve crnji mrak.

- Đe si netijače,..'esi l' se načeka?
-Evo me ujače...
Čvrst stisak ruku i pogledi u kojima se vidjela radost susreta.
-Ajmo najprije popiti neđe kavu,..i da se malo ugrijemo.
Ušli su u jedan od obližnjih kafića na Korzu i sjeli do prozora kroz koji se vidjela velika ulična ura.
Kazaljke su ih opominjale da nemaju vremena za guštanjem u toplom makijatu.
-Eto, vidiš netijače moj,..dvije godine ga nisam vidio,..mate' mu i ne pomišlja da ga nekad dovede k nama.
-Ja sam ga vidio još davnije od tebe,..vjerovatno ga ne bi ni prepoznao,..tad je bio tek mali dječačić.
Izbrazdani dlanovi i hrapavi prsti nezgrapno su stiskali šoljicu, dok mu je u grlu igrala jabučica.
-E,.. siroto moje,..ćaće se jedva i sjeća, a mate' mu,..ne znam što bi reka'...
-Zna li da dolaziš?
-Ne zna,..idem 'vako, pa kud puklo da puklo,..nek me izbaci...

Ćutke su pošli, licima okrenutim ka sjeveru i pogledima prema dimnjaku tvornice papira
što se propeo visoko iznad oronulih baraka koje su bile dom za nekoliko familija.
Vani je ćavolila burica koja je hvatala sve jači zalet kroz kanal kojim Rječina žuri na kraj svog puta,
utapajući se u morsku beskraj...
-Ko je taj čovjek za koga se udala,..imaju li još djece...
-Ja ga ne znam,..priča' mi je o njemu komšija,..radi s njim u "Luci",.. kaže da je neka pijandura
gadne naravi,.. ima s njim još dvije curice.

Konačno su došli ispred vrata jedne od onih nekoliko baraka.
Bila su odškrinuta, a u unutrašnjosti se nazirala žmirkava svjetlost.
Do njih je dopirala dječja graja, pomiješana sa glasnim tonom s televizora.
-Gazde,..gazde,.. ujakov glas je podrhtavao i gubio se niz hodnik.
Nakon nekoliko sekundi pred njima se pojavio čovjek grubih crta lica,
sa upečatljivim brkovima i ledenim očima,..
Bez riječi ih je odmjeravao...
-Dobra veče,.. ja sam stric od malog, a ovo je,..došli smo viditi,..
Prekinuo ga je drskim i pretećim pokretom ruke.
-Ko vas je zva',.. meni je žena bolesna,.. neću da je iko uznemirava!
Svaka njegova izgovorena riječ je sjekla kao sablja...
-Molim vas,.. ne želimo nikog uznemiravati,.. samo da vidimo,..
Gruba ruka je već dohvatila kvaku, a pogled davao do znanja da tu nema mjesta nikakvom daljem razgovoru.
Odjednom se iz hodnika začuo tihi ženski glas...
-Ko je to,.. čekaj,.. jesi l' ti,.. ajde pusti ih,.. neka uđu...
Oči su joj bile ispunjene strahom očekujući muževu reakciju.
Iz njegovih ledenih očiju sijevale su munje, a u zraku je tinjala napetost koja je pretila
da se pretvori u buktinju...
Odjednom je pustio kvaku, bijesno se okrenuo i ušao u drugu prostoriju, uz tresak vrata za sobom.

Vreme provedeno u kući u kojoj nisi poželjan mjerilo se čudnovatom mješavinom strepnje i bola,
nijemih pogleda i progutanih suza, gdje je svaka izgovorena riječ postajala ponižavajuće jeftina...
Crne oči dječaka koji je sjedio na samom kraju kauča zbunjeno su gledale...
Nije se pomjerao sa svog mjesta, a kada su čeznutljive ruke krenule da mu pomiluju kosicu,
ramena su mu poletjela gore, uvlačeći glavu u svoj maleni oklop,
iskovan na vreloj žeravi tek započetog života.
Što reći dok se prolazi kroz vrata koja se treskom zatvaraju...
-Nemojte više dolaziti ovdje,.. prebiće i mene i malog...

Bez riječi su se vraćali prema centru grada...
Šum bure i vode nadjačala su zvona sa obližnje katoličke crkve...
Mladić je uhvatio krajičkom oka ujakov pogled koji se digao prema zvoniku
i vidio snebivanje na njegovom licu,.. htio je nešto reći.
-Ne znam,.. nisam ti ni reka',.. krstila ga je u ovoj crkvi,.. pa zar nije mogla isčeprkati
iz svoje duše makar mrvu poštovanja prema prezimenu svog djeteta...

Noć je uveliko zagospodarila gradom, a bura je moru nosila riječi prepune gorčine i muke...
-E,.. živote, živote,.. jebem ti,.. kako samo znaš nekom biti...

 

Septembar

Nikad nije došao bez svog starog štafelaja.
I svake godine ga nosi na drugačiji način.
Ove ga je nosio nehajno prebačenog preko ramena.
Lijevog, čini mi se...
Oduvijek sam s nestrpljenjem čekao da ga spusti i umoči prste u svoje piture...
Gospodin Septembar...
Strpljivo, s iskustvom prekaljenog meštra, čekao je da se istrče onih osam ispred njega...

Dok mu se prsti lijepe miješajući zlatnu, misli lete a slike se nižu...
I uvijek je prva ona koju nisi vidio, ona za koju ti ispričaju kakva je bila.
A kažu da je kišilo tog jutra...
I da je južina miješala slane i slatke suze, lijepeći ih na zamahljena okna
iza kojih je počinjao još jedan novi put...
I to kušanje svoje prve mrve života odredi ti valjda i one ostale, koje moraš pažljivo čuvati
da ih kakva beštija ne pozoblje.
Pa,.. kad protrčiš kroz sva ta polja ljeta gospodnjih, kad ti ni trčanje po strništu
ne pričini bol na bosim tabanima...

I uvijek je septembar tu da te prigrli i podsjeti na svu ljepotu broja u nizu koji je samo njegov.
Devet...
Baš kao onih devet mjeseci ispod majčinog srca,..
Baš kao ona devetka na crveno-bijelom dresu, koju si makar jedanput sanjao,.. dok trčiš ka sjeveru...

U tom mjesecu devetom, i uši bi se jako crvenile,..
što zbog želja da porasteš veeeliki, što zbog onog para najljepših očiju
koje si krišom gledao preko druge klupe...
Eh, što nisam lav,.. a ne...
Zvijezde su se tako posložile...

Volim ga i zbog one paučine što ti se uplete u kosu dok za vreme jutarnje rose
koračaš između redova vinograda...
I zbog onih zrna, crvenih i bijelih,.. cijelih ili zgnječenih...
I zbog...
I zbog nekih gospa...
Male, koja te nikad ne iznevjeri i uvijek dođe tačno na vreme...
Za razliku od one,.. eh...

I zbog svih tih sjećanja što naviru,.. dok negdje,..
tamo daleko, daleko od mora,..
E,.. tu se već uveliko osjeća miris dunja, dok plaha košuta treperi osluškujući riku jelena...

Septembre, moj septembre,.. rujan li si!

Pozdrav Narode,.. pozdrav septembarska djeco!!!

 

 Rasušena bačva

Osjećao se kao rasušena bačva,.. propušta br'te na sve strane, kako bi on to reka'.
-Znaš d'jete kakva je rasušena bačva, il' kad uzmeš suvu prž'nu u šaku, sve ode kroz prste.

Zdravlje mu je bilo narušeno, a nagnati ga da ide doktoru,.. jedino ko'com.
Kad ga je svrn'lo da više nije mogao trpiti bolove,..
-Eto vidiš, odeš dokturu,..un te odma' šalje od sebe,.. veli da muram kod spec'jalista.
Do specijaliste je morao putovati u "veliki grad".
-A što'š kad se mura,.. svrn'lo nemilo,..

Spremio se, obukao ono što ima, od komšije pozajmio jaketu,.. pa na autobus.
Usput mu je žena prikrič'la da nikako ne zaboravi kup'ti neke stvari,..kad već ide u grad.
Po dolasku u grad odmah je provjerio kad ima autobus za povratak,.. pa polako kod specijaliste.
U čekaonici gužva,..bolesnog sv'jeta kol'ko 'oćeš,.. kako iščekati,..
Ćio, ne ćio,..započinje priča sa sapatnicima u čekaonici,..
Sa čovjekom pored sebe sit se on ispriča,.. i odakle je prognan, i đe sad živi, s kim je, đe mu rade sinovi,..
-Eto vidiš prika muj,.. vražje su ove vojvođanske zime,..nekidan me uvat'jo unaj pusti šijun,..
prelad'jo se,..pa me ,da prostiš,dolje boli,.. bi reka' ka' u zjen'cu.

Dok je on pričao sa "prikom",..sve je to pažljivo slušao mlađi čovjek u njihovoj blizini.
Odjednom se i on uključio u razgovor.
-Ma jeste li vi to komšija?
Naš ga čovjek pogleda,..nešto mu nije poznat,..
-Kako me ne znate, pa ja radim sa vašim sinom,..dolazio sam ja kod vas,.. živite tamo pored,..
Ispriča on toliko "snimljenih detalja", da je zvučao potpuno uvjerljivo.
-Možete sa mnom kući, ja sam tu s kolima, ne morate ići na autobus, sačekaću ja vas.
-Ako je tako,..evola ti sinovče!

Završio pregled,.."komšije" idu polako prema parkingu.
Odjednom, "komšiji" pozvoni mobilni telefon,..
-Evo, žena me zvala,.. setila se da joj nešto kupim,.. a nisam poneo dovoljno para,..
imate li vi komšija,..odmah ću vam vratiti, čim stignemo kući.
-Evo sinovče, ovo je sve što imam,.. pa ako je dovoljno,..
-Jeste, jeste,.. biće dovoljno,.. evo ovo su moja kola, sačekajte vi mene tu, eto me za 15 minuta.
-Dobro sinovče, sačekaću ja ako treba i više,.. ne muraš ti tol'ko žur'ti.
U čekanju prodje više od pola sata,..nema još "komšije",..
Odjednom, "komšijinim" kolima priđe nepoznat čovjek, izvadi ključeve iz džepa,..
-Ej, čekaj zemljače,..nije to tvoj auto!
-Molim deda,.. nešto nije u redu?
-Pa to je auto mug kumšije,..maloprije mi reka',..
Vidi vlasnik kola u što je igra,.. pokušava da objasni,..
-Žao mi je deda,.. neko se sa vama našalio.
-Kakva šala milijun ti bogova!

Đe će,.. što će,.. izbezumljen je lutao parkingom dok nije naišao policajac kome je ispričao svoju muku.
U svoj toj svojoj muci, imao je sreću da je naišao na strpljivog "organa",
koji ga je na kraju i odvezao na autobus i sredio da se može vratiti,..

Ali,.. kako se vratiti svojima,.. kako priznati da ga je neko namagarčio,..
Kako popuštiti menđule što ga stiskaju,..
-Udar'lo br'te tamo đe ne kisne,..
Stiskajući staračke šake dok mu zglobovi nisu pobijelili, nije mogao doći sebi,..
Još na sve to,.. kad mu je žena počela,..
-Mate' mu lupešku,.. ma da m' ga je uvat'ti,..
Gleda ga žena mu, pa procijedi,..
-Ma,.. taj te se boji ka 'una stvar kiše.
-Što veliš!!!
-Boji te se ka' pizda kiše,.. eto ti na!

A kiša,.. samo što nije,..

Pozdrav Narode,.. i,.. da nam sunce sine

 

Ružno pače

Tek što je preskočila onu famoznu skalinu životne skalinade, kad se kao dobija ulaznica
za nekakve ozbiljnije predstave na životnoj pozornici,..desila joj se glavna uloga,
S osmjehom koji joj nije silazio sa lica, puna mladalačke energije i zaljubljenog srca,
mislila je da je čitav svijet njen,.. zapravo njihov.
Ali,..
On nije bio spreman za glavnu ulogu,..
Pobjegao je s pozornice kad je bilo najvažnije,.. nije želio čuti aplauz.
Nije ni mogao,.. aplauz se zaslužuje.
Ostavio je ranjeno srce,.. i još jedno koje je tek počelo kucati,.. pored tog ranjenog.

Nekoliko mjeseci kasnije, s bebom u naručju i bez sjaja u očima, prišla mi je
i jedva čujno progovorila...
- Evo mog ružnog pačeta...
Tek nekoliko godina stariji od nje, nisam u momentu znao što joj reći,..
Nevješto sam pokušao zvučati optimistično.
- Nemoj tako molim te,.. zapravo,.. pa znaš u što je izraslo ružno pače...
Teško je bilo uliti malo vedrine i optimizma,.. bila je neshvaćena i prezirana od mnogih,..
i bližih,.. i daljih.
A bila je samo zaljubljena,.. samo,..
- Kako sam bila naivna,.. potpuno sludjena,..ne znam kako ću ovo preživiti,..

Preživila je, naravno,.. i postala puno jača nego što je mogla zamisliti.
Samo ona zna koliko je bila skliska ona njena skalinada,.. po kojoj se i penje i pada...
Nakon dvije decenije svih njenih padanja i penjanja,.. uspravno stoji,.. a njeno "ružno pače"...
Izraslo je u predivnog labuda,.. punog života i nade.
- Sjećaš li se što sam ti rekao,.. što će biti od tog ružnog pačeta...
Smijala se i klimala glavom.
- Samo se bojim da i ona svoje srce,..

Ostao je taj strah u njoj da je stalno podsjeća i opominje,..
i kao da nikako ne može zaboraviti nekakvu svoju krivicu...
- Ma, odbaci već jednom taj teret,.. što si ti to kriva,..
ko se još sa devetnaest zaljubljivao u nečije vrline?

Pozdrav Narode,.. i,.. hrabro koračajte svojim škalinama

 

Kiša

 

Uz dalmatinsku lozu...

Pokisla sijeda kosa lijepila mu se po vratu,.. i doimala se još dužom.
Nekoliko kapi kiše orosilo mu je i uredno štucovanu bradicu.
Za razliku od brade, kosa mu je često, zapravo uvijek bila razbarušena i nemirna,.. puna vjetra.
Boem, buntovnik, s razlogom ili bez,.. i velika duša, nemirna, a otvorena i topla,..
pred kojom su stajala odškrinuta vrata jeseni života.
Teško je u potpunosti proniknuti u takvu lepršavu, boemsku dušu.
U svakom novom razgovoru otkrivao bi ponešto novo,..
Znao sam da živi sam,.. da ga život baš i nije mazio,..

Tog jutra ga je uhvatila proljetna kiša i primorala da se skloni pod najbliži krov,..
Skidajući mokru jaknu sa sebe, sočno je opsovao smrknute oblake,..
Uzimajući pruženi peškir, upita me:
- Čujem da si bio u rodnom kraju,..
- Jesam,.. odgovorih mu.
- Pa,..kako je dole,..jesi li prošao kroz Liku?
Kad je spomenuo Liku, oči mu dobiše neki čudan sjaj.
Dok sam mu u čašicu sipao dalmatinsku lozu, nastavio je da priča,..
- A,.. i Dalmaciju sam voleo,..eh,.. znaš da sam i kuću imao na Viru,.. ustvari, vikendicu.
Sa sjetom je pričao o Viru i danima na moru, poznanstvima,prijateljstvima,..
- Obilazio sam ja taj tvoj zavičaj,.. i u onom vašem Benkovcu sam bio,..kupovao jagnjad, pršute,..
Zanimljivo je bilo slušati s kakvom emocijom priča o mom rodnom kraju,
onako kako ga njegove oči pamte,..

Lika mu je bila posebno draga,.. majka mu je tamo rodjena.
Često je, kaže,..i on gazio travu na sjevernoj strani Velebita,..
I otac mu je bio brdjanin,.. s druge strane Une.
- Ja sam mislio da ste Vi Lala,.. našalio sam se malo na njegov račun,..
- Da,.. izgleda da me je dobro ispeglalo,.. k'o ovu bačku ravnicu,..
  Ma,.. svi smo mi "prečani",.. ovde su lale samo komarci i žabe,..

Njegovo peglo je bilo baš vruće,..puno žerave,..
Kao malo dijete ostao je bez oca,.. tuga,.. neimaština,..
Da bi ga otrgao od te neimaštine, ujak ga nakon osnovne škole dovodi k sebi,.. da nastavi školovanje.
A ujak,.. kršni Ličanin, borac 6. Ličke,.. nakon onog rata ( koliko li smo ih samo imali ),
ostao u vojnoj službi,.. doveo netijaka u srce Šumadije.
- E,.. ujak mi je bio sve,.. i otac i majka,..ljudina, ali zadrt do zla boga,.. kad se on zainati,..

Imali smo dovoljno vremena da mi ispriča i o zadrtosti svoga ujaka.
Ujaka mu je srce vodilo kroz život,..
Ponašao se po onoj "u ljubavi je sve dozvoljeno".
Zaljubio se ujak i hoće da se ženi,.. ali,..
"Pogrešno" se zaljubio u udovicu nekog četnika iz tog kraja,..s troje djece.
Za ujaka mu nije bilo dileme,.. ona i nijedna druga!
Bio je izložen najvećim pritiscima, pretili mu otpuštanjem iz vojske,.. na kraju je bio i degradiran.
Sve je to bilo uzalud, zaljubljeno srce je bilo jače,..
Oženio je ljubav svog života,.. prihvatio i zaštitio u svakom smislu njenu djecu,..
sve ih isškolovao do fakultetskih diploma.
Svoje djece, nažalost, nije imao.
- Eto,.. imao je mene,.. gledao me k'o svoje dete,..

Nekoliko trenutaka smo ćutali,..
Dobroćudno se na kraju našalio,..
- Nemoj više da me zoveš Lalom,.. i,.. dobra ti ova loza,.. dalmatinska,.. eh,..

 

 

Tamo,..gdje svoje snove dodiruješ...

U ono doba dana, kad sunce dremljivo diže svoje čelo, pogledom preko zidina i kamenica Liškovca,
uz stara tri jablana, požurih da uhvatim mrvu svojih snova.
Kapci odjednom postaše olovni, a duša puna bure koja nosi i prevrće stare kalendare,..
Prelistava ih tako unazad, mjesec po mjesec, godinu po godinu,
dok ne vrati svoje dijete u one prohladne lancune, najtoplije postelje pod kapom nebeskom.
Ispod tih lancuna,.. nakon toliko noći u nekim dalekim i hladnim posteljama,
ponovo spavam i,.. ne sanjam, već živim svoje snove, dodirujem ih, grlim,..
I svi su tu oko mene, u ruci, u oku,..
I ne mogu im odoliti, predajem se,..
Zarobljen u lancima vlastitih snova, osjećam beskonačnu slobodu.

I sve je drugačije,.. zapravo, ono drugo je drugačije,..
Drugačije hodam, nisu mi takvi koraci tamo, drugačije dišem, ni srce ne kuca isto,..
Halapljivo gutam te snove svoje, baš kao janje mlijeko kad ga puste majci,..

Šapat vjetra u granama jablanova nadjačaše zvona Svete Trojice.
Uskrs je!
Zovu k sebi.
Zvuk s kampanela i sveštenikov glas medju kamenim zidovima,..
Odzvanjaju i uskrsavaju i one snove koji su još nedodirljivi.
Ali nisu nevidljivi,..
Bolje i bistrije se vide kroz bužvu u suvozidu nego sa najvišeg vrha Fruške,..

 

Krugovi

More je bilo neobično mirno.
Sunce u zalasku mu je poklanjalo svoju čudesnu zlatnu boju, pretvarajući ga
u čarobno ogledalo iznad koga se šepurio gizdavi Velebit,..
I on je ostao bez daha od ljepote iz koje izranja i u kojoj se ogleda.

U tom divnom i neraskidivom zagrljaju vode i kamena
uživali su i malobrojni putnici, koji su tog dana krenuli put juga,..
Svako je na svoj način koristio tih petnaestak minuta pauze do nastavka putovanja,..

Ona je sjedila na izglačanom kamenu,.. tik uz vodu.
Na njoj vijetnamka, izlizane levisice i duboke starke,.. i neizbježna cigareta u prstima.
Uvijek u svom prepoznatljivom điru,.. nekako buntovna,.. prkosna,..
Visoko dignute glave, zagledana ka pučini,.. prelijepa,.. mistična,..
Sagnula se i uzela nekoliko kamenčića.
Bacala ih je u more,.. polako,..
Savršeni krugovi su se širili,.. i nestajali,..
Posmatrao ju je,.. divio se njenoj ljepoti,.. i u isto vrijeme plašio,..
Poznavao ju je dugo,.. a ustvari tako malo o njoj znao.
Uzeo je nekoliko kamenčića i krenuo prema njoj.
Stao je pored nje i ispružio otvorenu šaku,..
- Vidim da ti je ponestalo,..
Od predivnog osmijeha na njenom licu nije vidio ni more,.. ni Velebit,..
- Što ih ti ne baciš?
- More bi se na mene naljutilo,.. tebi će dopustiti,.. tebi je sve dozvoljeno.

Svaka nova riječ bi gubila smisao,.. mogao je samo pogledom moliti Velebit,
da bar malo on progovori,.. da makar svojim šapatom razbaruši tu dugu kosu,.. i,..
Bacili su zajedno još nekoliko kamenčića,..
Krugovi u vodi su išli jedan drugome u susret,..
U tom svom susretu gubili su svoje savršene oblike, oblikujući novu geometriju,..
taman onakvu kakvu život crta,.. nesavršenu,..

Autobus je prilazio gradu,.. svjetla na bulevaru su već bila upaljena,..
Ostalo je taman toliko vremena da ga pita,..
- Jesam li ti još uvijek mistična?
- Jesi,..baš kao i oni krugovi,..
- Kad ćemo ih ponovo crtati?
- Ja ću ti samo dodavati kamenčiće,..žao mi je kvariti tvoje savršene krugove,..
- Ne boj se kvariti savršenstvo,.. uživaj u trenutku,..

 

Koraci

Sanjivo sam žmirkao ispod čupavog biljca i tražio pogledom kazaljke sata.
Kroz škure je stidljivo škiljila prva nebeska šterika,.. a malu kazaljku ne vidim.
Zajašila na nju ona veća i brža.
Cager na cageru,..jel' to nečije misli lutaju okolo il' je ura za dizanje?
Biljac me zaškaklja po licu i raspurli maštu, a probudi neke trnce ispod pleća,..
one koje nikako ne volim,.. koji me uvijek i iznova dave kad trebam prekoračiti
avlijski prag,.. u onom pravcu,.. kad te vuče za ledja i čupa zatjevak,.. a u cipelama olovo...

Iz kužine se miješaju mirisi vrućeg kruva i prve jutarnje kave,..
-Evo, ja već skuvala kavu,.. taman da je na miru pop'jemo,
a i kruv će se razlad'ti, da se mure zamutati,.. dok ne kreneš.
Dok pijem materinu kavu,.. slušam njena s'jetovanja i guštam u dodiru usana
s onom njenom ćikaricom,.. bez pijatića.
-Eto tako,.. sve sam ti sprem'la,.. ovo ispeglano odma' kad dodješ stavi na vješal'cu,..
ma, izgužvaće se to u toj tvojoj torbi, al' jope velim,..
Na kraju svakog razgovora dodje na red i ono što je ćaća reka',
jer , eto, on to zbog nečeg nikako nije stiga'.
-Ćaća ti je reka...
I one "teže" ćaćine riječi, kad ih mate' kaže nisu tako bremenite,..
-I nemuj što zaborav'ti,.. ne valja se vraćati,..

Pozdravljamo se,.. uzimam torbu, već dobrano izlizanu po autobuskim prtljažnicima,
prebacujem je preko ramena,.. i polako krećem,..
Krajičkom oka vidim zdjelicu punu vode na staroj katrigi ispred kuće,..
Taman sam došao do murve kod avlijskih vrata, kad me zapljusnu zvuk prosute vode,..
 iz one zdjelice,..
Nisam se morao okrećati,.. ionako je već utrčala u kuću,..
Zastao sam,.. ona šaka vode napravi nezadrživu poplavu,..
Grlo se stiska,..džaba truda,..
Mokri kapci i trepavice,.. i prsti što ih pokušavaju obrisati,..

Ne okrećem se nazad,.. još jedan pogled desno, prema bajamima,..
I onaj najteži korak,..
I još desetak tavih, teških, šuljajućih,.. da što više prašine pokupe,.. dok ne nagaze crni asfalt,..

A prosutu vodu prašina ne popi,..još uvijek zapljuskuje tragove stopa,..
dok koraci daleki ne budu opet joj blizu,..
Neće svi izvori presušiti, neće se svi koraci iskoračati,.. biće vode za nove korake,..

 

Gdje nam duša spava...

Hladan sjeverac je zviždao bačkom ravnicom i neumoljivo širio miris nadolazeće zime.
Poigravao se lišćem starih kestenova i raznosio ih na sve strane.
Gledajući rasuto lišće, i moje se misli razigraše i poletiše u susret starim prijateljima,
koje su neki drugi vjetrovi rasuli,..
Hladnoća je bivala sve jača,.. zavlačila se pod kožu i ledila kosti,..
Srcu nije mogla ništa,.. toplina oko njega je bila jača od svake zime,..
Kako i ne bi,.. išao sam u susret jednom takvom rasutom listu, dragom biću,.. mojoj prijateljici.
Razmišljao sam usput i preračunavao, koliko je vremena prošlo od kad se nismo vidjeli.
Kako smo samo srećni i radosni bili prilikom tog posljednjeg zajedničkog susreta...
Veseli i vedri, kakva samo mladost može biti, zamišljali smo kako će to izgledati
kad ona obuče vjenčanicu,.. a ja,.. kome ću biti kum, njoj ili njemu,.. mom cimeru.
Do tog kumstva, nažalost, nikad nije došlo,..
Eh,.."sve prave ljubavi su tužne", doro reče panonski mornar...

U tih, dugih i olovnih pet-šest godina, kad je sve bilo skuplje od golog života, beskrajnu radost
mi je izazvalo saznanje da ćemo se opet vidjeti.
Išli smo jedno drugom u susret,..pored nje meni nepoznat muškarac i curica od godinu i po-dvije.
U tih nekoliko sekundi srdačnog i snažnog zagrljaja, gušila nas je plima proteklog vremena.
- Ovo je moj muž,.. i naša princezica.
- Drago mi je,..
Stajali smo tako nekoliko trenutaka u nekoj čudnoj tišini, ne znajući odakle početi.
Tišinu je prekinuo njen muž,..
- Ajmo negdje sjesti, nećemo valjda na ovoj hladnoći provesti ostatak dana.

Sjedili smo tako, u toplom restoranu i započeli priču od kraja,
o nekim običnim, svakodnevnim stvarima,..
Njihova princezica je postala nestrpljiva i nestašna, pa je tata morao da je zabavlja
i šeta sa njom podalje od našeg stola.
Ostali smo sami, ja i moja prijateljica, i bez riječi se gledali,..
Nije morala ništa da me pita,..pitanje se vidjelo u njenim očima.
- Dobro je, živ je,.. i on i njegova porodica,.. čujemo se povremeno.
- Je li,..
- Nije,.. nije se oženio,..
- Ja sam,.. kao što vidiš,..
Slušao sam je pažljivo,..
- Je si li srećna?
- ...jesam,.. rekla je tiho,.. spuštajući pogled prema stolu.

Čuo sam njene riječi,.. želio sam vjerovati u njih,.. ali mi nisu zvučale uvjerljivo.
Prvi put da joj nisam nešto povjerovao,..
Ćutao sam i razmišljao,..ipak je žensko srce kao more,.. preduboko i prepuno tajni,..
...
"Kada bi svoje želje mogla pretvoriti u poklon,.. poklonila bih ti sreću!"

Ovo mi je napisala za moj, tamo neki davni rodjendan,
dok smo jeli groždje iz mog vinograda,.. koje je tako voljela,..

Njen rodjendan je sutra,.. nadam se da je srećna.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ubrzanim korakom grabio je Korzom prema autobuskom stajalištu.
"Valjda nije otišao zadnji", mislio je u sebi dok su prve kapi rane ljetne kiše
počele svoj ples, a munje parale nebo po svim šavovima,..
Držao se streha i tendi ispod kojih je u tu kasnu uru mogao naletiti samo još
na ljubitelje maligana ili poneku damu sumnjivog morala,..
Ispod limenog kišobrana gdje staje "sedmica" nije bilo žive duše.
Jedino se mogao nadati da šofer još nije zamijenio svoju staru "raketu" za "darwil" ili "doxu",..

Nakon nekoliko minuta, nazirala su se "četiri svjetla",..
Dva velika i ona dva mala,iznad.
Desni žmigavac je zatreperio i "sedmica" se zaustavila uz nekakvu čudnu škripu i drndanje.
Utrčao je na zadnja vrata i ostao u tom prostoru za stajanje, okružen masnim rukohvatima
i zamagljenim staklima kroz koja se jedva što moglo viditi.
Nije ni obraćao pažnju na tek nekolicinu putnika koji su sjedili napred.
Drndanje autobusa nadjačavao je šofer svojim "nazdravljanjem" mehaničarima i šefovima,
dok je mjenjačem bijesno kračunao, rizikujući da mu ne ostane u ruci.

Nakon desetak minuta, autobus je stao da bi izašao jedan putnik,..zapravo putnica.
Dok su se otvarala prednja vrata, krajičkom oka je pogledao,..
ma nije moguće,.. odkud bi ona mogla biti ovdje,..ma,..
Ne vjerujući još uvijek da je to ona, prišao je prozoru i ubrzano dlanovima brisao zamagljeno staklo.
Autobus je već krenuo dalje i počeo se mučiti savladavajući blagu uzbrdicu.
U dva koraka je došao do šofera,..
- Meštre,.. molim vas,.. možete li mi stati,..
- Ma kakvo stajanje,.. što spavaš, stanem li na ovoj uzbrdici svi ćemo dalje pješke,..
ionako ti je sljedeća stanica za dva minuta,..
Mogao je samo da i on "nazdravi" meštrovim mehaničarima i šefu,..

U ta dva minuta pretvarali su se u njemu svi oni stidljivi trenuci nikad skupljene hrabrosti
u bujicu neopisive želje,..
Izletio je kroz "dva minuta" na kišu i potrčao nizbrdo,.. misleći i nadajući se,..
Kišu više nije ni primjećivao,.. mokar do kostiju sjećao se zadnjeg susreta,..
tamo iza "Ive Lole...", na rukometnom,.. do "Velebitovog" stadiona.

Na sat više nije ni gledao,.. više ne voze ni najnervozniji šoferi,..
Laganim korakom išao je prema "Ivanu Goranu...", dok su se niz Podmurvice slivali potoci nebeskih suza,..
Gledajući u prorijedjena svjetla na višim katovima,.. otelo mu se:
"E moj Ivane,.. upade i ja u svoju jamu,.."

Poslije više kiša i bura,.. na bonaci ponovnog susreta, gledajući ga u oči, prošaputala je:
- Gledaš me nekako čudno,.. kao da sam nešto dužna,..
- Dužna si mi jednu kišu!

 



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

Nema odobrenih komentara poslatih za ovaj prilog

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 3

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH