benkovac.rs

Vodarskom ulicom...(II)

( vodarska )

Što ima za ručak...

Vraćajući se iz Škole, sa Gradine, onim putem preko krša, pa pored Crkve,..
iako već dobro izgladnio, veselo sam pružao korak i uživao u iščekivanju uživanja.
Ne kažu zalud da je samo iščekivanje veći gušt od onog što dočekaš,..

Mate' nam je obećala ispeći kumpjera i mesa ispod peke,.. a biće, rekla je, i uštipaka.
Retki su bili dani kad bi se naše dječje želje poklopile sa onim što bi našli u pijatima,..
Ali,.. morala je i materina ljubav ponekad da ispliva iz mora obaveza i bogtepitakakvihsvene poslova,..
Materina ljubav,.. bilo je nje neizmjerno puno ispod naizgled grube stvarnosti, ali,..

Eh,.. čemu li smo se radovali,.. pečenim kumpjerima i uštipcima.
Malo li je?
Djeca ki djeca, što bi rekla naša baba, koja nas je i taj dan dočekala po povratku iz škole.
-Baba, oće li brzo ručak?
-Eno ručka srećo muja,.. gotov je već odavno,.. sad će baba vami podgrijati.
Ode baba polako do špakera, na kojem je bio veliki lonac,.. onaj u kojem obično bude
kupus, važol ili već nešto što baš i nismo obožavali.
-Evo, evo,.. ljepog preškog kupusa,..Bog bi ga ijo,.. vide,..
-Pa zar nam mate' nije ispekla...?
-Nije mugla, ćela je una, al' bome je murala u polje,.. nije imala kade,..
Kakvo razočarenje,.. opet kupus,..
-Ajte, ajte,.. najed'te se vi ovog kupusa, jer nema ništa drugo,..
Smijuljeći se zagonetno, baba nastavi,.. da nam valjda dade pouku.
-Najed'te se vi unog što ima, a za dobar zalogaj, ako ga bude,
uvje' će biti zera mjesta u štumku,..
Pitajte ćaću kako je i un, kad je bio vaši' godina, gladan doša' od kumova,
pa 'mjesto večere dobijo...

Nismo mogli iščekati ćaćinu štoriju, pa nam je to baba odma' ispričala,..
Iša' vam ćaća s didom kod kumova orati vinograd,.. a nije mu se baš mil'lo.
Vid'la kuma da un baš nije od volje, pa mu reče, onako da ga zamiti,
da će dok dodju iz vinograda, una ispeći pulestra ispod peke,.. i uštipaka,..
baš uno što ste i vi danas mislili da će vas dočekati,..
Vrat'li se uni iz vinograda, kuma ivad'la na sto zelja i slaline,..svi 'edu,
a ćaća vam uze samo bokun kruva,.. ništa ne pita, sve misli da će mu kuma
dunjeti pečene pulestrov'ne,.. 'nako kako mu je obetala,..
Bome, od tog nije bilo ništa,.. vrat'li vam se ćaća i did kući,..
a ćaća vam pita mene ima li štogod za pojesti,..

Ima je bome, dobru večeru,.. dob'jo je šibom po turu, od dida vam,
da je dobro utuvjo oće l' 'esti uno što ima na stolu il' neće.

Zato, djeco muja,...

Jedno putovanje sa didom...

-Kad ćemo dide kren'ti?
-Ja bi za zemana,.. što prije pođemo, prije ćemo se vrat'ti.
-E,.. dide, nismo ni pošli, a ti si se već vratio.
-A kako neću kad ima posla i za vraga,.. ne znam đe ću prije.

Tog ljetnog jutra, rano,.. za rose,.. uputišmo se moj did i ja prema Zadru.
-Dide, oćemo li preko Biograda ili Galovaca?
-Ajmo mi preko Galovaca,.. bliže nam je, brže ćemo,..

Ja tek položio vozački,.. željan vožnje i asfalta, radije bi preko Biograda,..
dalje je, više bi se vozili,..
Dok smo se u oblaku prašine truckali kroz Drenike,.. onim komadom bijelog puta što još nije asfaltiran,
did će onako,.. više za sebe,..
-Vi'š ti,.. sad mureš birati kako ćeš i kojim putom,.. kad se samo sjetim,..
I didove riječi potekoše,.. kao voda kroz veliku jarugu poslije jesenjih kiša,..
Jarugu, duž koje je svakog jutra, prije pijevaca, pješke do nadinske željezničke stanice,.. pa popodne nazad.
Nema autobusa,.. nema auta,.. i vlak do kojeg je trebalo pregaziti Nadinsko blato je bio "mila majka".
I,.. tako,.. nekol'ko godina.
-A mura sam,.. njesmo bili gladni i žedni,.. al' svega drugog je val'lo, nije se muglo
do unog vražjog dinara,.. pa se zaposlim u Zadru,.. plaća mala, al' jope dobro,.. zuvar koji dinar.

Dok smo se spuštali s Ploče prema "Autotransportu", did mi pokazuje kuće nekih svojih poznanika,..
-Evo vidiš,.. ođe su većinom Bukovčani kupovali terene i ziđali kuće,..
al' to tek kasniji' godina,.. uno, kad sam se ja zaposlijo, ništa toga još nije bilo,..
-Jesi li ti dide razmišlja da praviš kuću u Zadru?
-'esam, nije da njesam,.. kad sam tek počinja rad'ti, 'edan mi je Arbanas nudijo terena za dvi kuće,
da mu dadem dva pršuta i stolitar vina.
-Pa što nisi!?
-A što,..vrag je unda o tom mislijo, to je sve bilo krš i kamen,.. velim, što ćemi,..
tek kad sam ti ujaka da' na zanat, pa un završio i poče' rad'ti i živ'ti u Zadru, vidijo sam da sam treba,..

Dok smo prolazili kroz "Arbanase", did nastavlja svoju priču,..
-Eh,.. kol'ko su mi puta za marendu bile ove arbanaške smukve i murve,..
sve, ne bi li ušpara dinar,.. bilo je svakakve muke,..uf,..
...
Za to jedno putovanje s didom, do Zadra i nazad, čini mi se da sam o njemu više saznao,
nego za puno više "drugačijeg" vremena sa njim,..
Tad smo se vozili, pa je bilo vremena za priču,..inače,..
uvijek u nekoj preši,..uvijek neki posa' čeka,.. treba ovo, treba ono,..kakva priča,..
I kad nije ora za rad, kad je ružno vreme,.."makar se mugu ispravljati stare iskrivljene brukve".
E,..dide, dide, starino moja,..

Decembar

Decembar,.. njegov drugi po redu,.. tamo gdje decembar tako zovu.
Dotad ga je jednostavno znao kao dvanaesti mjesec.
Bio mu je to zapravo šesnaesti mjesec,.. od onog osmog,..
Sav onaj proljetni i ljetni damar kojeg nije ni osjetio, zaigrao mu je
ispod raskošnog decembarskog ruha.

Hodao je po bijelom ćilimu, s radošću južnjačkog djeteta, uživajući u svakoj stopi
ispod koje je škripalo,..
Laganim korakom kroz Nikolajevsku portu,.. pa kod Matice desno,..kroz Pašićevu,..
pored Saborne,.. sve tako do čika Jove, koji je naslonjen na svoj štap
strpljivo stajao i gledao prolaznike što hode ulicom njegovog imena.

Zajedno su, čika Jova i on, gledali prolaznike i čekali,..
Čekali da dodje ona,.. ona kojoj je svaki decembar u bijelom kaputu.
- Pa,.. gde ti je kapa,.. ili si još u svojoj Dalmaciji?
- Ma kakva kapa,.. pusti me da uživam,..
Smijala se južnjačkoj duši,.. duši koju nisu mogle ugrijati kapa, šal i rukavice.

Dok su hodali prema velikoj rijeci i njenoj staroj ćupriji, za trenutak ga je zamolila
da je sačeka "minut" i ušla u obližnji dućan.
Brzo se vratila i produžili su do malog kafića da se uz topli čaj
njena sjevernjačka i njegova južnjačka duša zaogrnu najtoplijim šalom.
- Znaš da sam oduvek sanjala da pijem čaj sa Dalmatincem,..
- Je,.. samo ja mislim da je tvoj san smješten na rivu, uz makijato,
sa pogledom na barke i palme,..
Veselo se smijala i klimala glavom,..
- 'ebi ga,.. ja ti nisam iz tog sna,.. to ti je bodulski djir,..
sa ovim Dalmatincem ćeš se sad morati grudvati,..

Prešli su preko stare ćuprije,.. baš tu gdje velika rijeka najjače grli brdovitu obalu.
Na staroj tvrdjavi, ispod onog sata što mu velika kazaljka pokazuje sate,
a mala minute, uživali su u decembarskoj idili,..
Dok je on pravio grudvu u promrzlim šakama, ona je iz tašne,.. za njega,..
izvadila nešto,.. što je kupila u onom dućanu.
Kapu,.. plavu,.. sa onom čupavom lopticom na vrhu,..

Velika kazaljka je i dalje pokazivale sate,..
a prolazili su k'o minute,...

Narodno blago

Kakva je to radost bila,..
Dobili smo od strica radio-kasetofon, nekakav crni sa sivom ručkom,..
zapravo malešan, a nama velik k'o kuća.
I nekoliko kaseta,.. ustvari traka, tako smo ih zvali.
Na trakama narodne pjesme koje su posebno volili slušati ćaća i baba.

-Ovo vam je mikrofon, ovdje ga uključite,.. pa možete snimati i svoj glas,
a za to koristite ovu praznu traku,.. objašnjavao nam je strikan šta sve može
s kasetofonom da se radi.
-Bogam' će brzo otići k vragu budu li drč'na to dirala,.. upozoravala je baba.
-Neće baba, ne boj se, sve nam je stric pokaza.
-A mure li to slimati i sa televiz'je kad budu narodne pjesme?
-Mure baba, "slimaćemo" i sa televiz'je.
-Mulim vas slim'te mi braću Bajić, nji' najviše volim slušati.
Braća Bajić,.. definitivno babini idoli bili su posebno slušani,..
i ostali pjevači,.. pjevačice ne baš,..

Nedjeljom bi baba obavezno gledala "Narodno blago".
-Ajde ranko, slim'de mi ako budu neke ljepe pjesme.
-Oću baba, samo muraš ćut'ti i ne luncijati s tim bruzinima,
jer će se sve čuti na traki.
-Dobro,dobro ranko, idem ja vanka pa ću poslje slušati.

Na babinu veliku žalost, te nedjelje, "Narodno blago" ne obogatiše braća Bajić
nego neki drugi pjevači i pjevačice.
"Slimim" ja to na traku i objasnim babi koju tipku mora pritisnuti kad bude ćela slušati.
Nedugo zatim čuje se iz kužine narodna muzika,.. sluša baba
i naćul'la uši da svaku riječ dobro utuvi.
Znam da je baba sama u kužini i da sluša pjesme, al' kao da čujem da s nekim priča.
-Sreću joj vrag odnjo, što uradi od jadnog čojeka.
Provirim kroz prozor i vidim da je baba sama.
-Što to baba govoriš, s kim se ti svadjaš?
-Ne svadjam se s nikim, nego slušam jadnog čojeka što pjeva.
-A što pjeva?
-A što,.. jadan je vol'jo ki oči u glavi, a una ga kurvet'na ostav'la i otišla za drugog.
-Baba, pa to je samo u pjesmi,..
-Est vraga samo u pjesmi,.. što bi jadni čojek laga da nije tako bilo.

Nikako baba nije prihvatila da je to "samo u pjesmi" i nekako joj bilo žao samo pjevača,
jer kako bi ona kazala "ne mure niko upropastiti čojeka ki kurvet'na"
Kurvarima iz ženskih pjesama nije nalazila zamjerki,..
"sigurno im njesu ni valjale kad ih prevariše".

Tako je naša baba "slimala" pjesme i pjevače i redovno gledala "Narodno blago".
I ne samo naša,..i druge su slično "slimale" i razglabale ko kome valja.

Vlak za Zagreb

Vlak je po starom običaju kasnio već na samom startu.
Dok smo ga čekali na željezničkoj stanici u Benkovcu, on je tek krenuo iz Zadra
i lijeno se vukao preko Kotara,..kao da se nećkao, nije mu se odlazilo s mora,..
ne bi još prema Bukovici i Kninu, pa onda dalje...
Rano je proljeće, april se raspjevao, a oko razigralo,.. ni čekanje ne pada teško.
Medju putnicima namjernicima i naše malo društvo,..nekoliko klapaca od svojih 14-15 godina,
koji eto, nekim puno važnim poslom ( tako nam se činilo, ustvari tako su nam rekli ) idu do Zagreba.

Prvi put putujem vlakom, čini mi se da ga dotad nisam izbliza ni vidio.
Uglavnom sam ga gledao iz daljine od nekoliko kilometara, dok bi prolazio kroz Nadin i Raštević,
a nama djeci bi bilo jako interesantno brojati vagone.
Slušajući priče starijih, vlak i šine smo doživljavali sa posebnim respektom,..sa nekim strahom,..
opasna je to skalamerija, ne može se zauzdati tako lako,..

Ukrcašmo se mi tako, pa kroz našu Bukovicu dalje,..
U Kninu se društvo uvećalo, pridružila nam se još jedna grupa vršnjaka.
-Jel' neko već bio u Zagrebu?,.. upita nas vodja puta.
Svi se ućutali, bogami izgleda da nije niko.
-Eto, kad obavimo ovo zbog čega idemo, malo ćemo prošetati gradom,..da vidite nešto i od Zagreba,..

Prvi put u Zagrebu.
O Zagrebu sam znao da ima Maksimir i Dinamo, tramvaje i Trg Republike,.. i Ilicu
za koju sam bio ubijedjen da stalno prave štamparsku grešku,.. pa valjda je ulica a ne Ilica.
I tako, nakon tri dana i obavljenog "jako važnog posla", do čekanja vlaka za povratak kući,
imali smo vremena da prošetamo centrom grada.
Dok smo prilazili željezničkom kolodvoru, neko se sjetio da je gladan i brzo pane dogovor
da udjemo u obližnji restoran.

Moj prvi ulazak u restoran.
Nikad ranije nisam bio u restoranu, sav sam se spetlja, ne znam ni što bi jeo,..
Mudro sam ćutao i čekao što će drugi naručiti.
Čitajući naglas jelovnik, jedan od njih nekoliko "poznavalaca" restoranske spize mi se obrati:
-Ja ću hrenovke sa senfom, oćeš i ti?
Za trenutak sam ućutao,.. za hrenovke sam znao što su,.. ali senf,.. nikad čuo.
Zvučalo mi nekako otmjeno, primamljivo, nešto što bi moglo biti ukusno,.. mislim se,.. ajd' da probam i to.
-Može, i ja ću hrenovke sa senfom.
Kad je konobar donio pijat i na njemu dvije hrenovke i jedna žličica nekakve žućkasto-zelenkaste mase,..
Pomislio sam da se taj senf još priprema,.. da će nam ga konobar naknadno donijeti.
Vidim ja da ovaj moj meštar od kužine jede one hrenovke umačući ih u ono žućkasto,..
Nije mi čekati, poče' i ja jesti hrenovke,.. pa ih malo umoči,.. pa,.. pa opsova u sebi momenat kad naruči' senf.

Kad sam došao kući, gladan k'o vuk, tražeći u kredenci onaj materin kruv ispod peke,
upita me neko od mojih kako sam i što ima lijepog u Zagrebu.
-Ima seeenfaaaaaaaa!

Dogovori iz zadruge...

“Odo' ja do zadruge,.. ako dođe kum rec'te mu đe sam",..
čuli smo ćaćine riječi, prije nego što je izašao iz kuće, uputivši se umornim korakom prema zadruzi,
u smiraj još jednog napornog proljetnog dana.
Ta seoska zadruga je bila, kao i u ostalim selima, centar društvenog života našim ćaćama.
A kome bi drugom, zar je neko mogao i pomisliti da bi i žene mogle u zadrugu na ćakulu.
Za njih se znalo što im je činiti dok muž ne dođe kući,.. mora biti spremljena večera,
djeca nahranjena i mirna, blago namireno,.. uz još stotinu malih stvari koje ženin život čine.
"Ajte djeco 'esti, večera je na stolu", zvala bi nas baba, dok je mate' još nešto radila po avliji.
"Baba, što ima za večeru?"
"Bome unog kupusa i krmet'ne što je ostalo od ručka."
"Aaaaa, ima li nešto drugo osim kupusa, mi to ne volimo."
"E, vol'li ne vol'li, to vam je večera, zar ćemo ovo bac'ti i pile vam peći, neću bome, njesam avanala,
kome se ne svidja nek poljubi i ostavi, al' da se kašnje ne tuži što mu drob krči,.."
Kad je mate' ušla u kuću, vidi "u što je igra", pa nas pokušava zamit'ti.
"Ajte srećo muja, pojed'te to pa će vam mate' šutra iz Benkovca dunjeti bjelog kruva i kifle."
Nama se oči odma' zacakliše i nekako nam se naglo otvori apetit na kupus i krmet'nu.
Kako i nebi,.. bijeli kruv i kifle,.. pa onako udrobljene u bijelu kavu,.. ne'š iščekati sutrašnjeg dana.
U to ulazi kum, pozdravlja nas i pita đe je ćaća.
"Ajde kume sjedi, sad će i un iz zadruge".
"Neću kumo, idem i ja do zadruge, tamo čemo se mi tukati."
"Treba li što kume, muremo li mi štogod pomući",.. opet će mate' i nudi kumu bukaru s bevandom.
"Ništa, ništa kumo, to ću ja s mujim kumom,.. ajd' nap'ću se bevande pa idem."
Ode i kum prema zadrugi, a mi nastavišmo da se borimo sa onim kupusom,..
Nakon neki' doba dolazi ćaća kući i odma' sa vrata će,.. "ženo, ideš šutra kod kuma okopavati kumpjere!"
"Al' ja mislila ići u Benkovac,.. znaš da smo rekli,.."
"Nema Benkovca, ićeš drugi put, ja sam kumu obeća da ćeš mu šutra rad'ti i tako ćeš učin'ti."
Kad smo mi čuli da mate' neće ići u Benkovac i da nema ništa od bijelog kruva i kifli,
naduti ka i žabe, suznih očiju pokunjeno smo se pogledivali i šmrcali, krišom gledajući u nju.
Mate' nije odma' ništa rekla, ali čim je ćaća za trenutak izaša vanka, počela je nešto,.. onako za sebe,..
"Muči nevista, nemuj ga tentati, muraš izdurati,..", smirivala je baba situaciju.
"Dokle ću ja majo samo mučati?"
...

Čekajući autobus iz grada...

Prašnjavim i izlokanim putem, koji je sanjao o danu kada će ga prekriti asfalt,
autobus bi prolazio čitava četiri puta dnevno.

Znalo se, ujutro po jedan za Zadar i Benkovac, i njihov povratak popodne.
Uglavnom su to bile izdrndane šklopocije zadarskog "Autotransporta" koje su progutale
hiljade i hiljade kilometara asfalta, pa ih pod stare dane šalju selima u pohode.
Dolazak autobusa u selo bi pobudjivao posebnu pažnju i starih i mladih.
E,.. pa moralo se vid'ti ko je to bio u Zadru, a ko u Benkovcu tog dana,
ko je što obukao i što nosi kući, ko je koga vidio,.. ko je,..
"Zadarski" putnici su se smatrali nekako gospodskijim, ko bi išao u Zadar oblačio bi
najbolju garderobu koju bi imao, a često se pozajmljivala jaketa ili cipele od brata, kuma, prijatelja,..
U Benkovčinu se moglo ipak opuštenije,.. i u šlapet'nama ako nema kakvih cipeletina,.. niko ti neće zamjeriti.
...
- Esi vid'la unu s nuvim vuštanom i povezačom,..
- E, muke njuj, ćeri joj bome vajek nešto kupuju i dovlače,..
- A što uno nusi unaj vražji kumšija,.. mura da je jope naša nešto po sniženoj cjeni,..
- A zna mu vrag sreću, neće taj ništa skupo plat'ti, ne boj se,.. vrag će ki un,..
- Oće li neko od tvoji' doći sad u petak,..
- Vrag im zna, valjalo bi da dodju, ako se njesu pogospod'li,.. ima posla u polju i vragu,..
...
Takvih razgovora su se naslušale naše dječje uši do mile volje.
A taj petak kao i svaki drugi, i mi smo s nestrpljenjem isčekivali.
Već oko tri popodne bi se okupljali oko zadruge i mjesta gdje će u čet'ri i po stati onaj autobus iz Zadra,
ako negdje usput ne probuši gumu, ili vozač koji je stao u Galovcima da popije pivo ne isčupa mjenjač,..
- Eno, čuje se dolje kod pale A,.. sad će,..
Svima su nam oči bile uprte prema Gubavici, niz prašnjavi put.
S nestrpljenjem smo čekali hoće li nam doći,.. ona što nam uvijek nešto donese,..ona što nam pravi razne kolače,..
ona što,.. ona, naša najdraža tetka!
- Eno tetke,tetkaaaaa,.. trčali bi joj u susret ne znajući od radosti što bi joj prvo rekli.
Do kuće bi se već dogovorili što će nam tetka praviti,.. i u čijoj će sobi spavati,..
i što su pričali ćaća i mate' da ćemo raditi u polju,.. i da baba čeka da joj donese one rožaste kinine iz apoteke,.. i,..
- Ajde mama gledaj kako tetka pravi ove kolače pa i ti nauči,..
- Nemam vam ja vremena za to djeco, sreća vaša što vam je tetka još cura, pa još i živi u gradu dje se to mure nauč'ti,..
Mate' bi nam inače, znala samo uštipke ispeći, i to zimi kad bi dani bili kraći, pa se imalo više vremena oko šporeta,..
Kad bi ih pekla, kad nebi, ali znali smo da će ih sigurno biti, ako ništa, barem o Svetom Savi,..
Već bi nam dosadile materine i babine riječi,.. "ide Sveti Sava-biće masna tava".
Ko će isčekati do druge zime,..
- Ajmo tetkini, nemojte mamu tentati,.. tetka će vama to,..
- Bome djeco, imate se vi zašto i vesel'ti tetki, ovi kolači se i babi svidjaju,.. e da nije unog vražjeg tlaka i šećera,
još bi baba koji pojela.
Svi smo se sladili kolačima u uvjerenju kako je to nešto gospodsko,.. što eto, ipak sa asfalta nadje put,
pa makar i prašnjav, do naših seoskih trpeza,..
Vikend bi proletio za tili čas, tetka bi se morala vratiti u Zadar, a mi bi vreme mjerili
od vikenda do vikenda,.. od kolača do kolača,..
Tih dana bi pričali samo o tetki i njenim kolačima, a djeca čije tetke nisu živile u Zadru bi nam silno zavidila.
- Tetka, vidimo se u petak!

Vojnička

Odakle si ti vojniče?
- Iz Dalmacije druže poručniče,.. bilo je prvo što mi je palo na pamet da odgovorim, nakon drugih odgovora
u kojima se spominju Vojvodina, Crna Gora, Slovenija,..
- Dalmacija je širok pojam, ima u njoj puno gradova i sela,.. ima li mesto odakle si ti neko ime?
sa strogim izrazom lica i "rukama na ledjima" nastavlja drug poručnik da ispituje zbunjenog "guštera"
koji je u svom vojničkom kalendaru precrtao tek dva dana.
- Lišane Tinjske, općina Benkovac, druže poručniče!
- Tako kaži, jel' ti misliš da ja ne znam gde je Benkovac?
- Ne, ne, ne mislim, samo,..
- I ne treba da misliš, tu si sada da slušaš, jel' jasno?
- Razumem druže poručniče!
---
Ovako je izgledao moj "razgovor" sa komandirom čete, jednog prohladnog oktobarskog dana,
u jednom gradiću pokraj Sarajeva, koje se tih dana užurbano spremalo za zimsku olimpijadu.
Nakon toliko godina, ponovo jednog oktobarskog dana, ovaj put sunčanog i toplog,
sretoh čovjeka koga sam s nevjericom posmatrao i pitao se je li moguće da je to on.
Ipak je prošlo više od 25 godina, (četvrt vijeka, ej),.. ma jeste, on je!
- Izvinite molim vas, da li ste Vi,..?
- Još uvek!, duhovito odgovori gospodin.
Prilazim mu, pružam ruku i predstavljam se,..
- Odakle se mi znamo,.. pomozite mi.
- Bili ste mi komandir čete,.. oktobarska klasa,.. davne predolimpijske godine,..
- A,..odakle ste?, ljubazno će gospodin,.. ovaj put sa naglašenim persiranjem.
- Lišane Tinjske, općina Benkovac,.. odgovorio sam mu ne skrivajući osmijeh.
Sličan razgovor smo vodili i tog dana,.. i isto tako je oktobar izmiješao svoje boje,..
ispričao sam mu i kako je insistirao da mu kažem mjesto odakle sam.
- Eh, šta ti je život,.. baš mi je drago da smo se sreli,.. i tako brate,
uvek kaži da si iz Benkovca,.. znam ja gde je Benkovac,..smijao se gospodin (drug)
pukovnik u penziji, koga je kao i mene, život smjestio u mirnu Bačku.
Nismo imali puno vremena za priču, razišli smo se uz dogovor da se nadjemo
i na miru evociramo uspomene na vojničke dane.
I dalje su mi odzvanjale njegove riječi "eh,šta ti je život".
---
Ma,.. život je more,.. što bi rekao Panonski mornar.

Susret

"Sunce zalazi u zastavu,.. biće bure",
osluškujem i pogled mi leti ka zapadu gdje sunce zajapureno i strasno ljubi zemlju, najavljujući buru.
Opijen veličanstvenim prizorom na horizontu, uživam u tom susretu dana i noći pod plaštom crvenim,..
crvenim kao vino, kao trešnja, kao ljubav,.. kao krv naša crvena.
U smiraj dana, duša ne miruje, gladna i žedna ne zna što bi prije,..
"Ajte djeco večerati, pa odmor'te, cjeli dan ste putovali, umorni ste,.."
Umorni jesmo, ali meni se ne odmara, ne mogu zaspati, neće mi san na oči.
Sva čula mi urlaju,.. vrište,..
Osluškujem buru kako miluje škure, razbija tišinu, hladi vrelu noć, a dušu mi grije.
Nadimajući se sve jače, uznemirila je i komšijskog psa, koji škangrlja lancem po limenoj bačvi
i lajanjem daje do znanja kako je i on budan.
Pred zoru nam se pridružio i mladi pulestar.
Uživam dok ga slušam kako najavljuje svitanje i novi dan.
Ne mogu više izdržati, ustajem i koračam po avliji,.. korak po korak, stopa po stopa,..
hoću da osjetim svaki kamen, svaki piljak,..
Nasred avlije, još uvijek stoji, još živi i neda se stara murva,..
i u njoj ona zardjala brukva na kojoj bi se cijedila janjeća džigerica.
Uz suvozid do vatrene kuće, korakom kratkim da mi štogod ne promakne,
pogledom ljubim svaku draču, svaku ploču,.. i čuvarkuću na njenom krovu.
Okrećem lice prema sjeveru,.. na horizontu se ocrtavaju široka pleća golog Velebita,
a bura koju šalje sve jače puše,..neka je, nek je ima,.. sad makar znam gdje sam.
Idem joj u susret do novog vinograda, do novog života,.. izniklog iz dešpeta i muke,
koji iznova njeguju stare i umorne ruke, sa mladalačkim žarom iz najskrovitieg ćoška
napaćene im duše.
Uzimam grumen zemlje, da je osjetim u ruci, da je pomilujem,..
Koliko samo sreće i tuge stane u šaku rodne grude,.. koliko života,.. koliko,..
Kako sam samo mogao i pomisliti da ništa od tog neće biti,..
Bilo ga je, ima ga i biće!
Za vjeke vjekova.
Amin.

Čistoća je pola zdravlja,.. a šporkica druga polovica!

"Ajmo djeco, spremajte se za pranje",.. odjekivale bi materine riječi nedjeljom uveče,
u prohladnoj cimentari, koju je zagrijavao stari špaker na drva, rumeneći se iz ćoška
kao kakva stidljiva curica.
"Šutra je poned'ljak, murate se oprati za školu, i nalož'dete ga dobro tim suvljim cjepkama
da se bolje kuća ugrije"!
Ta cimentara nam je bila i kužina i dnevni boravak, a bogami služila je i kao kupatilo.
Eh, kupatilo,..kakvo crno kupatilo,..jedna špinica sa ledenom vodom iznad nekakvog "sudopera",
tek da mate' ne mora izlaziti vanka po vodu za oprati sudje,.. ili za napraviti bevandu...
Uzela bi mate' onaj najveći bruzin sa velikim ušima, napunila ga vodom
i stavila na užarenu ploču našeg špakera.
Dok se voda zagrijavala, mi bi "preuredjivali" jedan ćošak cimentare u kupatilo.
Namjestili bi dvije katrige, jednu pored druge, i na svakoj po jedan kain.
"'Este li prinjeli sapun i šugoman?, pitala bi mate' dok bi razladjivala onu vruću vodu iz bruzina
i sipala u kaine na katrigama.
Dok bi jedno pralo kosu, drugo bi već bilo spremno, da se voda ne razladi.
"Nemujte bacati tu nečistu vodu, u njuj murete i nuge obrljužati", oglasila bi se i naša draga baba,
sa onog starog i škripavog otomana iz kojeg već odavno proviruju šušte.
"Bome nevista, ne bi ja nji prala svake ned'lje, 'vako kad je ledeno vreme, što će im biti ako su zeru nečisti,
kako ja kosu perem,.. od Ilinje do Ilinje, i što m' je, nije ni čudo što se ova djeca sade začas pre'lade.
Pošto je Ilinja bila daleko, trebalo je kosu nekako i osušiti, a kako drugačije nego oko toplog špakera.
Šćućurili bi se oko njega, sa glavama što bliže vatri,.. pa je često znao pokoji čuperak i da pricvrkne.
"Kad osušite kosu nemujte zaboraviti nukte osjeći,.. i na rukami i na nugami, i uzmite tamo
što ćete oblač'ti za školu ove sedmice".
Uredno nam je bila spremljena presvlaka za sve dane naredne sedmice.
"I čuvajte se ako 'oćete biti čisti u školi,.. to vam je što vam je ,..".
Kad bi došli iz škole kući, prvo što bi uradili je presvlačenje u nekakvu "kućnu varijantu",
staru garderobu, izlizanu i iskrpljenu, koju smo mogli i da isprljamo,..
I tako do sljedeće nedjelje, i sljedeće,..
...
Neko je to tako dobro i nepogrešivo rekao,.. stvarno je šporkica bila druga polovica.