Nazad na rubriku

Vodarskom ulicom (III)

( vodarska )

 

Iz babine škrinje,.. još...

* E,.. djeco muja mila, da vi samo znate kol'ko sam ja žel'la muško rod'ti,
a uno ki za dešpet sve 'edno za drugom žensko, i tako nji' čet'ri,.. sve dok...

- I onda si ti baba namjerno počela radjati sinove, a?, šalili smo se mi sa našom dragom babom.

* Smijte se vi kol'ko 'oćete, al' bome je baš tako bilo.

- Ma daj baba, nismo mi više tako mali,.. znamo mi već odavno da rode ne donose djecu,
pa još i da budu po želji - sinovi.

* Nema tu nikakvi' roda, vrag je ikad i vid'jo te 'tičur'ne, zna baba da ste vi već vel'ki,
ja sam vam samo ćela ispričati,..

- Ajde baba, samo ti nama ispričaj, baš bi volili čuti kako se radjaju sinovi.

* Bome se radjaju 'ednako ki ćeri, samo se drukčije prave,..smije se baba,.. i priča polako krenu,..
...
* Došla ti 'ednog dana kod nas u selo neka žena, tamo nedje od Skradina, traž'la b'jedna
mure li nedje nešto rad'ti u najam,.. za krpu slan'ne, koju oku brašna, polučak kuruza,..
a što bilo, samo da mure djeci štogod dunjeti za pojesti.
Al' što ćeš, i kod nas sviju bjeda, niko je nije uze u najam.
Taman nekako pred smrkavanje evo t' nje kod mene i pita mure l' dje kod nas prenuć'ti,
dje bilo, samo da nije pod vedrim nebom,.. kasno joj je za ići dalje, uvat'će je nuć.
Gledam ja nju jadnu, baš mi je bilo ža', što ću od nje kukav'ce, i kažem ja njuj da mure
ako će u pojatu, jer nema dje drugo.
Oće, kako neće, blagosiva una mene do neba.
Vidim ja da je i gladna i žedna, pa je zovnem da udje kod nas štogod pojesti i pop'ti.
Tako ti mi udjemo u vatrenu kuću, posjedamo na sto'ce oko ognjišta,
vatra se već dobro razgor'la,.. oko nas une muje čet'ri cur'ce,..
Vidi una nji' čet'ri pa me upita imam li koje muško djete.
Velim ja kako nemam i da sam dosad samo ženske radjala, eh,..
Gleda una u mene,.. kanda 'oće nešto reći, pa jope stane, pa unda gleda u cur'ce,..
"'Oćeš ti da ja tebi kažem kako ćeš rod'ti muško", upita una mene.
Ja je gledam, mislim se koji vrag još zna da mureš birati što ćeš rod'ti,
al' jope, neda mi vrag mira,.. vol'la bi ja kad bi to nekako muglo, al',..
"Samo ti mene dobro poslušaj, ako 'oćeš, pa ćeš vid'ti", jope će t' una meni.
...
I tako ti una meni kaže što muram čin'ti, ako želim rod'ti muško.

- I tako ti baba rodiš tri sina zaredom.

* E baš tako, 'este vid'li!

- A što si onda i poslije njih radjala još ženske, kad si toliko želila samo sinove?

* Više me nije bilo brige djeco muja,.. kuntam,.. nemamo puno zemlje,
taman na nji' kad se pod'jeli da imaju dovoljno svaki, a i vrag je više ćio radjati,
nema što njesam rad'la da pobacim, kad sam bila kuljova s najmladjom vam tetkom,..
Rad'la sve najteže poslove, nusala vučije pune vode, naginjala se drobom preko maštela,..
al' ma kakvi, božjoj volji ne mureš uteći,..sudbina vam je to,..

- Znači baba, ti znaš recept za mušku djecu,.. smijali smo se mi i šalili na taj račun.

* E tako, ovu bab'nu ricetu vam znaju ćaće i matere, uni će vam je kaz'ti
kad se budete žen'li i udavali, a baba vam je ovo ispričala da znate prije nego me vrag odnese,
a vi vjerujte il' ne vjerujte,.. od volje vam.

- Pa dobro baba, jesu li onda svi tvoji unuci rodjeni po riceti,.. smijali smo se mi i dalje.

* Neznam 'este li svi, al' neki sigurno 'esu, vaše matere su bome dobro naćul'le uši
kad sam im govor'la što trebaju čin'ti.
I ne samo vaše matere, dolaz'le su meni i druge žene, i iz drugi' sela,..
i sve su me poslje častile,.. nadobijala sam se ja nuvi' vuštana, traveža, vacola,..

- Jesu li te častile novcima baba?

* A ne, to nikako, ne bi im nikad uzela nuvce, bila bi gr'ota, dje ću za to uzimati nuvce,..

- I baš kod svih žena se tvoja riceta potvrdila?

* Samo kod 'edne nije, al' priznala mi je na kraju da me nije baš skroz dobro poslušala,..
mura da me nije ozbiljno razum'la,..
...
I tako je baba svojoj unučadi ostavila u amanet recept za mušku djecu, da se zna, za svaki slučaj,..
Godine su prolazile, unučad stasala u odrasle ljude, stvorili svoje porodice,..
i bogami svi imamo bar jedno muško djete.
Često je bilo zezanja na tu temu, pogotovo sa onima koji su najprije dobili ćer.
Morali su se za drugo ili treće prisjetiti babe i njene ricete,.. k'o vele svakako želimo još djece,
pa valja probati, ništa ne košta.
...
Eh, šta ćete, možda će mi neko zamjeriti da i ja u svojim pričama, kao i baba, "uzdižem" samo sinove,
ali nikako, ma ko bi mogao bez naših princeza, naše radosti,..
Ovo je bila samo još jedna priča iz babine škrinje, koju sam poželio podijeliti sa vama-mojim Guvnašima.

 

Iz babine škrinje...

 
- A zašto baba svi vi stari više volite mušku djecu od ženske?

* A zašto djeco muja, zato što je to tako od pamtivjeka, muški su glava kuće, na njima ostaje imanje,
zemlja, ognjište da se ne ugasi,..
A nesretno žensko čeljade vam je vajek ćulano u stranu, 'edva se čekalo da nareste za udaju i da je se rješe.
Zar vam njesam pričala kako je meni jadnoj bilo.

- Pa kakve su to ćaće i matere, zar ne trebaju sva djeca biti jednako voljena?

* Velite kakve, a eto vidite,..
Ajde, matere i nekako, ne mure mate' svoje djete ne vol'ti, iz očiju joj je iskapalo,..
al' jope, što ja znam, muško je muško i gotovo.
Ćaće vala, u žensku djecu njesu pošteno ni pogledali, malo koji br'te.
Sad ću ja vami ispričati kako je i kol'ko uni man'ti i usovni kumšija vir'jo u svoju ženu i djecu.

- El' onaj baba, što je stalno pijan i što i sad onako star zna udariti svoju ženu?

* E, e sinko muj, nadobijala se una bubaca od njega da je čudo kako je dosad jadna i živa.
Un je nju tuka, a zna mu vrag sreću, valjda svaki uboga dan.
Od toga je jadna i ogluv'la, znate da ništa ne čuje.

- Znamo, znamo,.. pa ona samo bježi od ljudi, čim vidi da bi nekog mogla sresti.

* A kako neće jadnica, una se boji svog osjena.
E, una ti tako rod'la nekol'ko ženske djece zaredom i bila jope kuljova.
Drob do zuba, 'edva se una valjala i svaki dan čekala da ode u slamu, što bi mi stari rekli.
Tako ti una rodi, obab'la je njez'na kumšinica i sve prošlo kako treba.
Kad je kumšinica pošla svojoj kući, srete na vratima od avlije muža joj, koji se odnekud vraća kući.
"Ej, eno ti žena rod'la", veli njemu ova.
"A što je rod'la, el muško", prvo je što un nju upita.
Kumšinica se nasmija i veli mu; "nije br'te nego jope pišulja".
Nije ćijo ni ući kod žene, ni da vidi nju i djete, a jadnica već odavno nije smjela ništa njemu prva reći
niti ga što pitati, a već je i unda bila skroz gluva.
Prolaz'li tako dani i kumšija srete neđe matičara i ovaj ga upita ima li koje djete za prijav'ti, el mu žena rod'la.
Un mu nako, neveselo i kroz zube procjedi da ima još 'ednu ćer i da joj upiše neko žensko ime, kojebilo.
Matičar ne bude ljen i sve tako uradi.
Vreme prolaz'lo, bome sigurno dva-tri mjeseca, žena u kući sama s djecom i taman previjala najmlađe djete
kad usovni iznenada banu unutra i preko oka baci pogled prema njima.
Zamalo nije pa' na gujcu,.. "što je to ženo krvavu ti neđelju"!
Jadna žena u čudu, ne zna koji mu je vrag, a un poče skakati i vatati se za glavu.
"Čije je to muško djete"?
"Pa naše", promuca prestravljena mu žena.
"Kako naše kad su meni rekli da je jope pišulja".
Jadnica samo slježe ramenima, a manitaš skoči pa udri po njuj.
"Kako mi neš kasti da sam dobjo sina", vika je ki pobjesnijo.
Tako ti žena dobi bubaca i taj put, iako je rod'la muško, samo zato što se una kumšinica našal'la s pišuljom.
Eto, vidite djeco muja kol'ko se u žensko vir'lo.

- A što je baba bilo sa imenom, nije valjda ostalo ono žensko?

* E, nije, nije, nama je njega un prozva muškim imenom, al' mu se nije žur'lo kod matičara,
najvažnije mu je bilo da se njemu rodijo kuronja.
Bome je prošlo podosta vremena dok to matičar nije ispravjo.
...
Eto, tol'ko iz babine škrinje ,.. za ovaj put.

 

Udaja,.. po namjerci

 Okupilo se poveće društvo da proslavi jednu godišnjicu braka,
pa se neizbježno brak našao i na tapetu.
Raznih priča je tu bilo, raznih sudbina, sto ljudi - sto ćudi (ili kako bi moj prijatelj rekao sto ljudi - dvista grudi),..
Bilo je tu i onih koji su zagazili u ozbiljne tridesete i četrdesete, još uvijek su sami i usamljeni,
a željeli bi da je drugačije.
Ali kako promijeniti to stanje kad se nadje milion i jedan razlog i opravdanje zašto je to tako.
Kad nekoj kažeš, ej imam prijatelja koji je takodjer usamljen, ma divan je čovjek,
oćeš da vas upoznam,.. uglavnom to naidje na odbijanje u stilu "neću da bude ništa namješteno,
neću se udavati kao moja baba - po namjerci.
E, upravo ta udaja po namjerci i to kako su se udavale naše babe, ponukalo me da vam ispričam
priču moje babe (Bog da joj dušu prosti).

Okupila bi baba svoju unučad i svojim zanimljivim pričama kratila nam duge zimske večeri.
Dok se bura neumorno derala s Velebita, a vatra pucketala iz starog špakera,
male radoznale oči i uši su iščekivale novu priču.
* E, dječice muja, baš je vako puvala bura ki večeras, kad je vaš did doša po mene.
- Kako baba doša po tebe?
A kako, ljepo bume, sve po dogovoru, samo što ja jadna ništa njesam znala.
Ja cura za udaju, tako je odredjo stric, jer ćaću već tade njesam imala,
a kuća puna čeljadi, stričova se rječ murala slušati, njegova je uvjek bila zadnja.
Vrag je vala u žensko, ko je smijo išta reći.
- Pa jesi li poznavala dida otprije?
* Vrag ga je do te večeri i vidjo i ču, a kamoli nešto zna o njemu.
- Ajme baba, zar je baš tako bilo?
* Tako, tako ranci muji mili,..
Ja tu veče došla od ovaca i vidim u kući unu našu kumšinicu što se lani udala,
njeznog muža i nekog devornog čojeka kako nešto pričaju sa stricom.
Njesam smjela ni ući kod nji, odma sam produžla na unu našu tavančinu.
Nekako sam osjetla što mi se sprema, neznam kako, al esam.
Dodjoše kod mene una muja kumšinica i strina, počeše skupljati uno zera muji prnjica,
i govore mi da ću ići kod nje, par dana u goste i tako,..
Vidim ja jadna što će biti pa udri se krivti, al nema druge, muraš i gotovo.
Da su nji dvi izašle, ja bi se nama bacla s une tavančine naglavačke da me više nema, da me vrag odnese.
Al une me ne puštaju, nego me jadnu izguraše vanka, kumšinica me uvatla ispod ruke,
i odma ti mi krenišmo od kuće, niz buru.
- A kako se baba did ponašao, što je on radio, jel ti išta reka?
* Kakvi did, un i unaj kumšinicin muž idu ispred nas edno tricet koraka,
a nuć već pala, ja ga još ni vidla njesam.
Tako mi idemo kroz nuć, a una prokleta buretna sve jače nam puše u ledja,
i una im pomaže da me što prije odvedu od kuće.
Meni se nako usput svašta vrzma po glavi, što ću učinti od sebe.
Uteći nazad kući mi nema, to je gotovo, stric bi me ubjo.
Mugu samo skočti u neki bunar ili kunop oko vrata.
Vidi muja kumšinica da je vrag odnjo šalu, ki da vidi o čemu ja razmišljam,
pa me tješi kako je i njuj tako bilo, i eto, što joj vali, sve je sad dobro.
Umiri una mene zera, znam je da je i drugim curama tako bilo pa se unda sjetim
kako su stare naše žene govorle; ma zavoli se čojek, polako, kad mu progutaš paru navikneš se i sve će biti dobro.
- Ajme meni baba, pa kako si mogla, ja bi se ubila,.. omače se mojoj sestri.
* I ja sam tako mislila djete, al me neki vrag sačuva, i eto,..

Vidi baba teško razočarenje kod svoje unučadi, neka čudna mržnja prema didu se osjećala
u našim očima,.. kako je samo mogao,..
* Nemujte djeco muja ništa ružno misliti o svom didu, nije un ništa kriv, tako je to bilo unda,
jadno žensko je muralo svašta izrvati.
Vaš did je prema meni bijo dobar, nikad nije ruku diga na mene,
i prema vašim ćaćama i materama isto,.. samo što smo teško živli, u bijedi, to je bila najveća muka.

Uspjela je baba nekako odbraniti dida, a njena unučad su na kraju filozofski zaključila:
- Eto baba, da nije tako bilo, ko bi rodio naše ćaće i matere,.. ne bi ni nas onda bilo.
* E, pametne babine glaše male,..

Ta babina priča nam je svima ostala urezana u pamćenja, a kako smo odrastali sve je uočljivije bilo
kako baba više voli mušku unučad od ženske.
Voljela je ona i svoje curice, daleko od tog da nije, ali ipak, muški su imali prednost.
Nismo je zato krivili, i njoj je bilo utuvljeno u glavu da je žensko tudja sreća,
treba je udati i ne misliti se više o njoj.
Srećom po njenu unučad (pogotovo žensku), davno su prošla "undašnja vremena",
a babu smo voljeli svi podjednako, i muški i ženske.

 

Slamke na buri

Zima je te godine prerano stigla.

Činilo se kao da je svo božje vrema ukrala za sebe.

Oholo je požderala proljeće i ljeto i nakostrešena na svaku iskru topline i svjetla

u svom je žrvnju mrvila sve pred sobom.

Nisu ujedale i šibale bure niti su štipali mrazevi,.. nije se zbog njih puvalo u šake...

Al' zubi i kandže aždaje u crnom šinjelu, s džepovima prepunim olova,

neumoljivo su grizli i grebali dušu, ne dajući nikako krastama na njoj da se skore.

I gavranova se te godine naleglo više nego drugih ptica.

Od njihovog graktanja druge se nisu mogle čuti.

 

Zanijemila su i stegla se grla i onih kojima je vlastita sjenka bila i prijatelj i brat,

a od nje bi često bili na smrt preplašeni.

Sunca niodkud.

U vapaju za tračkom svijetla, škure bi se spuštale u podne.

Život je to ili...

Dan li je ili noć...

Šunjajući se na prstima ne može se biti ni u šta siguran.

Ni ko si,.. ni što si,.. ni zašto si...

A to, ko si,.. to će te podsjetiti komšija koji okrene glavu kad te sretne...

Što si,.. e,.. to će ti reći tvoji, jer svako ko nije sa njima, zna se što može biti...

Ali, zašto si,.. na to pitanje se može odgovoriti tek onda kad se podignu škure, a gavranovi pocrkaju.

Ne crkavaju te 'tičurine lako, previše je smrada kojim se hrane...

 

Tih dana, gradom su tumarale razne horde...

Asfalt je stenjao pod njihovim cokulama, a one kraste,.. opet prokrvariše.

U svom malenom stanu, u najdaljem kantunu od ulaznih vrata, dvije žene,..

mater i ćer, šapatom su podsjećale jedna drugu da nisu zaboravile pričati.

Noć pred njima se činila beskonačnom...

Kao i ona prethodna,.. kao i sve, još od onda...

I uvijek ista misao i molba Svevišnjem...

Samo da na vrata ne zakucaju...

 

Ali zakucaše...

Zapravo, udariše iz sve snage.

- Otvarajte, otvarajte ili razvaljujujemo!

Strah je paralisao razum, a ruke su jedva okrenule ključ.

- Što ih ne otvarate, od koga se vi zaključavate?!

U želucu oganj,.. u glavi haos...

Kroz vrata uđoše trojica uniformisanih muškaraca,.. sa puškama u rukama.

- Što je, što ste se usrale, 'el se tako dočekuje herojska vojska?!

Dvojica su se prostački izvalila na kauč, a treći heroj je osvajao frižider.

- Ajde nam ti mala najprije skuvaj kavu, a ti stara pričaj ko ste, što ste i odakle ste...

Milion puta je razmišljala što reći ako nekad dođu,.. reći istinu ili...

Dilemu joj je razriješio jedan od njih.

- Nemoj ni pokušati da lažeš,.. sve mi znamo, samo oćemo od tebe to čuti...

Poslije nekoliko minuta herojskog kreveljenja, opet upitaše...

- Imate li kakve slike od oti' vaši',.. mora da imate,.. da vidimo mi te što pucaju na nas...

   Dones'de mala slike, da ih mi nebi tražili,..budemo li ih mi tražili, pomislićemo da ih krijete u gaćama...

 

Bio je to jedan od onih trenutaka kad se priželjkivao metak u čelo,.. o blažena smrti...

Pogledom se tražio najkraći put do prozora i ambisa,.. samo da se ne ostane u tom glibu,

zgažen i zgnječen kao crv...

Trenutke očaja i beznađa iznenada je prekinuo zvuk telefona.

Svi su se trgli, ali niko nije prilazio slušalici.

Ni sama ne znajući otkud joj hrabrost, progovorila je...

- To bi mogao biti...ako se ne javim znaće da nešto nije u redu,

zna da nigdje u ova doba ne izlazim iz stana.

- Javi se, al' pazi što pričaš.

Drhtavom rukom je nekako uzela slušalicu.

Sagovornik je u njenom glasu prepoznao užasan strah i očaj koji se nije mogao sakriti.

Razgovor je brzo prekinut.

- Ko je zva',.. što je reka'?!

- To mi je,.. rekao je da će doći za desetak minuta ovdje.

Heroji nisu imali više vremena za svoje herojstvo, sat im se naglo pokvario

i tih desetak minuta im se učinilo jako malim...

 

A njima dvima, kao slamkama na buri, trajale su i trajale...

Stisnute jedna uz drugu, izdržale su i ovaj udar na vjetrometini života.

 

Pismo bez adrese

Dođu tako neki dani kada davni nemiri valjaju plimu sjećanja...

Pa ona iznova razara zidine grada, zidanog najčvršćim ciglama što isklesah na prostranim poljima nade.

Već odavno su ta polja puste ledine gdje sunce ne zalazi, a mjesec tek ponekad svojim okom stidljivo virne,

taman toliko da podsjeti da je i tvoj svemir tu negdje blizu...

I donese strah da te opet čujem ili sretnem.

Ne zato što me godine nisu ništa naučile...

Otreznila se glava od tog mladog vina,.. ionako smo ga više prolili nego popili...

Bojim se da ćeš tražiti da sve zaboravim.

Nemoj to,..molim te, i ne pričaj o onome što se ne može birati.

Kako izabrati nebo i Onog što odozgo vidi sve?

Napisao je On bezbroj riceta sudbine,.. i skrojio bezbroj kaputa...

Zašto je ruka poletila za onim što ima dva lica?

Znala si da to nije od njega.

Netko te je lagao,.. i rekao da ne zna ljubav za Boga.

I da se napiše hiljadu riječi,.. uvijek jedna fali.

Dugo sam čekao i molio buru da je odlomi od Petrima i dokotrlja ti je pod noge,

kao one dvije u smiraj kasne jeseni.

Da te pita ko je sakrio proljeće i ljeto u oku tvome, i je li ostala makar zadnja iskra da razbije tu gustu maglu.

A kad se digne magla,.. pogledaj dobro bajame s jeseni, prepoznaćeš svaku granu i grančicu...

S proljeća i ljeta svaka je prekrasna.

Tada sam mislio da sve je bila laž...

U stvari,.. samo su usne ostale nijeme,.. i onda je falila jedna riječ.

Ako si je našla, sačuvaj je,.. ne mora nikad preko tvojih usana...

Nemoj ni ruž na njih da stavljaš,.. dovoljan će biti osmijeh.

I,.. nije ovo ljutnja, ne znam ja to...

Samo mi je žao što sam razvalio vrata duše svoje,..

pa ih onda krpio paučinom što se navatala na kazaljkama svih mojih ura...

Digni visoko glavu, pogledaj noćas u nebo,.. izaberi najsjajniju u zvijezdanom roju

i ne ispuštaj pravac...

Tu je onaj Svetac što čuva lozu iz koje će iznova teći mlado vino...

Možda je ipak gore sve zapisano.

...

Da,.. dođu tako neki dani...

 

 

 

 

 

 

 

 

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1