benkovac.rs

Stižu me sjećanja

...a sad sjećanje

(JGrazia)

-Oće li svanti ne svanlo nikat!
Aajmet se nami ....
-A muči Maro vrak mu sreću odnjo dovjeka i doboga!
-Kako ću mučati Jovanka muja! Es vidla čuda danaske aa!
-Ma štat' je Bog te u šumu krenjo!
-Krenla ti ja prijo muja pokupti ono zeru jaja ispod
kokošju, kad zacvrči edna preko Dragičine kućetne pa
pravo u Mićno i Rujkino dvorište.
Baci se ja prsince, a ovaj vrak mi ispade iz usta!
-Ma koji vrak izludla ka i esi?
-Ma saćeš čuti. Baci se ja nasret avlijetne sreću joj vrak odnjo
i ispade mi preteza! Odleti kragu!
-Ajmet se tebi Maro muja esi je našla?
-Esan, esan odlumjo mi se edan zup al vragu t'je za njim
kanda su muji!
-Ufff doproj, nego es vidla ti kako sve stuklo Rujki a?
-A este se i bila namerač'la na me! To joj unaj odozgo da jaaadnaci!
-Aj Maro i ti samo pričaš da ti zrak gre u usta.
-E e vi svi Mara manta a kat ti velin da je una još gora od neviste joj.
-A i est joj ljepa nevista sreću joj vrag odnjo, ne znaš štoj ljepše na njoj.
-Ma ko ljep? En ti svetu.. Ma una nema ni oka ni gu*ce!
-To s' ti ljubomorna što nije ćela tvoga Miru nego ode za unog skalešu.
-Ja ljubomorna, jaadna majko, a na koga svetu ti nedlju .......
-Muči Maro bolja si.
-Laka nuć.
-I tebi.

...utihnu sve u podrumu.
Uljuljkani bolnih kičmi na paletama, uz još koji pokret nogu
koje su do članaka virile vani ,tonuli smo u san..

21.06.1991.

(dinci123)

...jutro, spremamo se u školu, zadnji dan školske godine, ne znam ni sama čemu sam se više radovala, raspustu ili svedočanstvu! Tata mi je obećao poklon za dobre ocjene i htjela sam da ispunim ta njegova očekivanja.
Ljetni raspust-napokon! A cijelu školsku godinu smo bili sami, ja i brat. Kuća na kraju grada, odcjepljena i usamljena od drugih, koliko sam puta samo poželjela da nisam tu. Zašto sam uopće i morala doći u taj provincijski, mali gradić, tu gdje nikoga nisam poznavala, otrgnuta iz svog rodnog grada i ljudi na koje sam navikla? Zašto je tata toliko želio da završim školu baš tu, u tom mjestu?

Često bih čula dok sam bila manja:"Moja djeca neće biti švabčad!"

Tog jutra spremajući se u školu, začula sam poznati zvuk kapije i još poznatiji zvuk auta.............bio je to tata! Došao je, nije nas zaboravio. Pa cijelu godinu smo bili sami u toj kući, duga je to godina bila. Sa puno zbivanja u gradu, sa protestima, sa barikadama, sa pucnjavama i ubistvima, tek je počelo........svaki dan u školi bih doznala nešto novo......a mi sami...................! Ponekad bi i otišli kod bake na selo, ali i to je bila rijetkost, jer jednostavno nisam voljela da se tramakam busem pa jos 2-3 km pješke do bakine kuce. Brat je više voleo da ide na selo, malo bi se izludirao zračnom puškom najurivši nekog komšinskog mačka.
Ne nismo bili sami, ipak je tata došao!!!

Potrčali smo ocu u zagrljaj! Ona mala djeca koju je ostavio pre skoro godinu dana, sad su bila puno ozbiljnija i odgovornija. Ništa nam nije trebao reci, znali smo da nešto nije u redu i da je došao po nas.Tiho je rekao:"Ne treba vam ništa,samo se obucite i idemo!"
Znala sam da je to poslednji put da vidim svoju sobu, svoje stvari i svoju kucu. Poslednji osvrt još i u tom trenu sam zgrabila još par slika koje su ležale u vitrini. Nisam ni slutila da će uprav’ te slike biti jedini dokaz moje rane mladosti i mog djetinjstava. Nisam ni slutila da od sveg ostalog neće više ništa ni ostati.Sa društvom iz škole se nisam ni pozdravila, nisam im rekla ni "zbogom", a nikad se više nismo ni videli.

Sjeli smo u kola i krenuli. Sjecam se predivnog sunčanog jutra i sunca koje je obasjvalo moje lice, sjećam se puta prema Obrovcu i kako smo polako odmicali. Na Plitvicama,dva izgorena autobusa stajala su pored ceste, kružile su neke priče par dana ranije da su baš u tim busevima bili neki "mupovci" upućeni u naš grad ili u Knin, pa su imali malu nezgodu i nisu ni stigli više. Vozili smo se sve dalje i dalje, polako mi se počelo stezati oko srca. Bili smo blizu Karlovca, a onda nas zaustave neki namrgođeni vojnici u crnim uniformama i onim znakom kojeg sam se bojala, na rukavu, prsima i čelu. Izveli su tatu iz auta i poveli ga s sobom, a tablice su skinuli sa auta i ponijeli. Ja i brat smo ostali ukočeni, knedla mi je stala u grlu i sve me u grudima stezalo, ne znam ni kako sam došla do zraka. Bilo je već uveliko podne i sunce veoma visoko. Pržili smo se na tom suncu, a "oni", puno dvorište nedaleko od nas su se hladili u onim zastrašujućim, crnim uniformama pod velikim hrastom.
Čekali smo i čekali ne znajući šta će se desiti, čekali smo i nismo ni smijeli progovoriti bojeći se da će nas ipak čuti.
14h je vec otkucalo na obližnjoj crkvi, žedni, gladni i iscrpljeni od sunca čekali smo i dalje.........
Počelo je polako i sunce odmicati, ne sjećam se više ni zvukova ni prizora okolo mene, samo onog jednog, da ih je sve više i više bilo u tom dvorištu i da sam ja polako počela da se tresem. Prolazilo mi je svašta kroz glavu, prolazile su mi razne misli, da je to kraj i da više nikad neću vidjeti svog oca. Tko zna šta mu sad rade? Čime ga muče? Da li ga tuku? Prolazile su mi sve slike iz ratnih filmova kroz glavu,ali ovo nije bio film-ovo je bila stvarnost i ja sam se nalazila tu. Pomišljala sam i da će sad kad budu gotovi sa njim izvući i nas iz kola i završiti sa našim mladim životima. Čudna je ta tišina koje se i dan, danas sjećam, a svi ostali zvukovi su se u potpunosti izbrisali. Da li sam ja u tom trenu bila umrla,da li je sve u meni bilo umrlo kad se samo tišine sjecam? Neznam, znam samo da se i sad naježim na tu pomisao.

Dan je polako tonuo u noć i mrak se već spuštao po krovovima obližnjih kuća i odjednom je meni zasijalo sunce, zasijalo u sred mraka kao nikad do tada,..............tata...............!!!! Polako je koračao prema nama i držao tablice u rukama, nije ih montirao, samo ih je stavio pod šajbu i rekao:"Idemo." Ništa nismo pitali, a ni on nije pričao. Dovoljno je govorio njegov izraz lica.

Govorio je da su ga psihicki martletirali ceo dan, crven u licu i skoro bez daha, ne progovorivši ni jednu jedinu riječ često nas je gledao u špiglo.Tko zna šta se sve motalo po njegovoj glavi dok su ga držali tamo.

Stigli smo i u Sloveniju i kratko po tom u Austriju.
Osjećala sam je kao kod kuće, osjećala sam se slobodno i napokon sam odahnula. Bio je mrak, ali su se ipak nazirale zelene livade i pašnjaci. Na jednom mjestu smo i stali da popijemo nešto, krenuli smo dalje i u zoru stigli kući. Da, kući, baš u onu istu kuću odakle sam i otišla par godina ranije da ne bih postala "švabica". Majka nas je čekala sa suzama u očima. Sjećam se još tog mirisa kad sam ušla u kuću, mirisa majčine kuhinje i kolača, koji su mi falili punih godinu dana. Sjećam se njenog izraza lica i toplog zagrljaja, sjećam se i da me tu noć gušilo od suza,šta se sve moglo dogoditi i tek sam tada i postala svjesna da su mi svi ti ljudi u tom malom, provincijskom gradu postali dragi, tek tad sam shvatila da sam i ja dio njih i bilo mi je jasnije zašto je baš tata hteo da u tom gradu završimo školu. Shvatila sam da sam i ja deo tog grada, ma gdje god se nalazila na ovom svijetu!!! Shvatila sam da sam i ja deo vas!!!

Jedan tužan dan

(dalmatix)

Vozim polako, srce mi lupa kao ludo,.... ne mogu brže....a htjela bih, žuri mi se.
Žuri mi se vidjeti one moje drage, ne ih vidjeh godinama. Žuri mi se zagrliti one dvije sijede glave, poljubiti ih, ne poljubih ih godinama.
Žuri mi se vidjeti i onu djecu koju još vidjela nisam......žuri mi se, a ne mogu brže.
***
Evo me, tu sam, napokon....
Istrčavam iz auta, ulazim u avliju, čudan neki mir, samo murva stoji tamo gdje je ostavi, raširila grane...
Neveni žuti, kao sunce, a gle, i odrina ista, a dobro i rodila.
Ulijećem u kuću ko vjetar....nema nikoga, ni u kuhinji, ni u sobama, ni u konobi, ni nigdje......nema nikoga....
U jari ovce mekeću, treba ih potjerati na pašu, u svinjcu krmača, a na svom mjestu i on....
Crn, vec ostario, ali ponosito uzdignute glave. Čeka....Možda mene?....Ne, ne čeka on mene....
Dugo se vidjeli nismo, al' ipak ne čeka mene....Čeka njega, ali njega nema i ko zna oće li više ikad doći?
O, tužnog li dana! Tužnog li vremena, a vani sunce sija! Kome?
***
Euforija polako prolazi, pretvara se u tugu, oči se pune suzama. Stanem! Pogledam oko sebe! Sve, baš sve je isto! Onako kao zadnji put! ALI NIŠTA ISTO NIJE!
***
Možda.....

Možda su u kršu!

Možda ipak nekog nadjem! Brzim koracima, gotovo trkom, krenem tamo gdje sam se znala nekad satima igrati.....
Tražim.... Pregledavam svaki kamen, svaku smreku, svaki onaj rastić....

Možda ....Ma koga ja to zavaravam!
Nema ovdje više nikoga....Nikoga da mi kaže:-"Ej, jesi li došla? Lijepo te vidjeti!"
***

***

(dalmatix)

Možda je trenutak da nastavim ovu tužnu priču.

Možda je došlo vrijeme praštanja, mada...........ne vjerujem.

Ne možes oprostiti osjećaj nemoći, ne možes oprostiti kad ti otmu ono drago......ne, ne možes.

Došla sam sutradan. Dan je bio lijep. Čak me i jedna šparoga čekala. Nakon tolikih godina.

Gledala sam kako ga pokušavaju upregnuti u onaj stari kar, na kojem sam se toliko puta igrala.

Propinjao se, ritao, nije se dao.......ali bili su jači, ukrotili ga. Upregli i odveli.

Nemoć, samo nemoć. Ni suze nisu htjele, stajale su negdje u grlu.

Ne čuje se više ni meket, nema ni jedne kokoše, samo tišina..... Jezivo.

A čekala sam.......Čekala i dalje. Ma možda ipak..........Ali ne, ipak nema nikoga.

Neumoljiva stvarnost je napokon izbila, pokazala se......Nadi više nije bilo mjesta.

Otišla sam ponovo. Otišla da bi se opet vratila................

Vratila sam se.............I od goreg možes naći još gore. Uvijek ima gore. Zaboraviš na to.

Još na cesti sam vidjela gusti crni dim koji se podizao prema nebu......

I opet onaj osjećaj, opet me nesto hladno hvata oko srca. Neka ledena ruka, stišće sve jače.

Nema smisla da nastavim. Priča je vec svima nama poznata. Valjda je samo proživimo na svoj način.

Samo.......čujem da se ON još uvijek vraća......Traži.......vjerovatno njega. Starac starca.....

...a sad sjećanje...još...

( Mrgud )

...a kada sve prođe, onda dođe kraj.
A šta to znači kraj, kad našim sjećanjima nema kraja.
Kum brige što kraj ide, a ko mu brani da prođe i pokraj nas.
Nego, ovoj ljepoj razgovornoj slici, tj. Mari i Jovanki, želim dodati dva stričevića.
Jesu već bili postariji, ali koga to tangira.Šta se to nas smatra.
Cik zore.
Sunce tek što se promalja sa istoka, a Stevan i Vlade zarana krenuli prevrnuti djetelinu
da se ne otruni.
Dere jugo, mriše na kišu i nije im baš po volji.
"Ma gledaj ti ovog čuda Stevane, što se nadulo."
*Est. brte. Zna mu vrag sreću odnjo, kanda ga iz vežnja puštilo.*
"Mura da nedje na muru bjesni, a?"
*A čim je Jugo, mura biti s'mura.*
"Est' dobro veliš, vaje s'juzne strane tuče, vrag ga stuka."
*Nek tuče, samo da ne pada.*
"E, dobro veliš, dede da mi nju prevrnemo, pa kako joj bude."

Završili oni što su imali, pa se vraćaju kući.
Kad ono kren'lo na Buru.
"E, vide čuda Stevane, krenlo ka na Buru."
*Ma na koju Buru?*
"O tamo te Bog ne ubće, kako koju, zar ne v'diš da tuče sad ozgo, a prije je ozdo."
*Ma aj kragu manj't. Zar ne v'diš da se to Jugo vraća.*
"Ma ko?"
*Jugo, Jugo Stevane!! Odbilo se od Velebit, pa se muru vraća.*
"O čuda! Est' ti to crni vrag zna. Majko Nedljo, da sam juče umro, neb' zna da se Bura zove Jugo u rikvercu."
*E, eto sad znaš.*
"Neka! Čojek uči dok je ziv. Evola ti što mi kaza."
*Ništa zato, nego ajmo mi na dvoltru.*

"Ajmo!"

Smokvino mlijeko

( anva )

Svako ljeto kad se u avgustu pokose livade bješe nam dozvoljeno da ćeramo loptu na male goliće, napravljene od kamenja koja su postavljena za zabijanje kolaca, pripetim kravama koje su tad izmještene na drugo mjesto.

Imao sam tad oko 9-10 godina i bio sam lud za udaranjem lopte, a posebno one koja je bila kožna i koja se za razliku od drugih lopti, tada zvala fudbal.

Najčešće se igralo 3 ili 4 protiv isto toliko igrača na drugoj strani. Jedini bi bio problem uskladiti godine igrača.Bilo bi, na primjer 4-tvorica, starosti 12-13 godina i nas 3-4 oko 9-10 godina. Stariji bi nas postrojili u želji da uzmu još dvojicu i da igra može da počne.

Naravno, da smo svi bili željni igre, ali za sve nije bilo mjesta. Obično se postavljao kriterijum: Skinite gaće i onaj koji ima najviše dlačica, taj će da igra. Iako nevoljno, svi bi na kraju spustili gaće na lašrtiku do koljena i skupljenih nogu i pognute glave čekali vižitu. Najstariji medju prisutnima dao bi sebi za pravo da obavi inspekciju budućih muških velikana i po pravilu poslije inspekcije pljunuo na ono malo mrvice medju nogama, koju smo jedva vidjeli a tek pokoja dlačica kao da je u tom trenutku toliko posvjetlila, da je bila gotovo neprimjetna. I kad smo svi na kraju bili popljuvani i izrugani, odabrani su oni koji su medju nama bili fizički najjači, a ostalima je saopšteno da ako želimo da nam piša poraste to brže ide kapanjem mljeka od smokve.

Pošto sam ja bio prilično sićušan za svoje godine, tog puta sam ostao uskraćen za užitak udaranja novog fudbala na livadama pod Glavinom, a o sramoti da vam i ne pričam. Pognute glave uputio sam se prašnjavim putem prema selu neizmjerno nesrećan što mi medju nogama nije mjera bar još koji centimetar veća, ili bar još koja dlačica više, ali šta je tu je. Idući tako, svako od nas tražio je pogledom još nedozrelu smokvu i kad ne vidi niko, skačući, ubrao nekoliko smokava, a onda se skrasio negdje u lužini, zaklonjen od pogleda slučajnih prolaznika i ponovo skinuo kratke gaće do koljena. Sažaljivo gledajući na to malo sramote desnom rukom bi istisnuli kap mlječne tečnosti na otkinutoj peteljci i ciljali, tačno u središte, i... ajme meni, nastaje trka, briše se kap koja postaje sve bolnija jer zahvata sve veću površinu i sve se više utrljava, a vode nema nigdje, baš sad kad najviše treba. Da sam znao plivati, sigurno bi skočio u prvi bazen do kojeg sam stigao, a ovako sam skinutih gaća trčao do prve lokve pored Tomosa sa crevima i potrbuške legao. Uh, kakvo olakšanje. Nije me bilo briga što sam se sav zablatio, bilo je bitno da je bar malo pečenje prestalo. Nakon nekoliko minuta, kad sam ustao i kad se obrisah, primjetih da je cilj makar trenutno bio postignut: boja je bila jarkija, a imao sam utisak da je i veličina bila statistički značajno u porastu. Vjerovao sam da ću sljedeći put ja biti taj koji će zaigrati na ljetnoj Marakani u našem polju.

Ja sam još dobro i prošao, za razliku od mog prijatelja koji je razmišljao slično meni, samo što je u želji da postupak narastanja skrati, usput pronašao neki prazan važić od mesnog nareska, koji je napunio kapima smokvina mljeka (uzgred, mljeko od smokve je originalna mravlja kiselina, što sam saznao tek kasnije za vreme studija) i u važić umočio ono malo potrebe stisnuvši zube, pa šta košta da košta. A onda, kukuj i ajme, žaljka iz sve glasa i trk kući, a do kuće, piša porasla nekoliko puta, zacrvenila i na kraju počela da modri, tako da je naš junak završio na hitnoj i u bolnici nekoliko dana, a nažalost morali su da mu operišu pišu, kako mu ne bi otpala.

Ne moram ni da vam pričam da je njegov otac danima sačekivao savjetodavce u namjeri da njima isto učini,ali bez uspjeha.

Prema tome svi vi koji imate problem sa veličinom, trk do prve smokve po lijek.

Ljubice

( mimicinka)

***

Čim zima prestane da miriše, te se sunce probije i do najnižih travuljki Kod Ulice - pojave se i prve ljubičice, koje smo od milošte zvali ljubice. Obično mi drčina jedva dočekamo da nas puste same u polje (a nisu uvijek - 'ma da vas bura probije, i tako se kući ne znate vratiti'), pa se onda sjurimo niže kuća, niz Ulicu, takmičeći se u tom ko će prvi naći ljepše ljubice sa dužom stapkom! One pikoline se ne pikaju, ne možeš od njih ni vitice skupiti ni vjenčić napraviti, džaba im bogata cvjetna krošnja!

Dobra djeca, kakva smo svi mahom bili, držali smo se podalje od tuđih ogradica. Da se zna. A da li je ko razmicao onih nekoliko nabacanih grana kojima je Mošo branio ovcama vani iz Našeg, ja to ne znam. Ali čim se sjatimo niz Ulicu, preskačući nekako prirodne jarke koje je vascijelu zimu kiša usijecala u taj kameni tepih, nama ljubice najslađe zamirišu upravo kod naše Ulice! Mili Bože, ne znam da li se čemu u životu obradovasmo do tom trku ka ljubicama u proljeće i trešnjama malo poslije! A mirišu, ma čini mi se već kad nas Tata i Mama pred zgradom potrpaju u našu Ladu, a mi znamo da će nas 'ovaj put' pustiti da ih tražimo!

Trčanje niz Ulicu traje dok se ne zapetljamo na onim nabacanim granama. Složno ih, onda, pomjeramo, da se svak može provući, kao da su od kakvog lastiša. A onda kroz maraske prema kamenom bunaru, odmah uz vinograd, pod staru maslinu. Tamo ih bude cijelo more! Onaj koji prvi dotrči do tog malog bogatstva zastane jedan tren. Pravilo kaže - ko prvi stigne, taj određuje gdje bere. Ostali se raspoređuju kako znaju. Djeca kao djeca, ako im onaj Jedan pomogne da se iskobeljaju kroz one grane, pravo će ga oni čekati da mu kažu hvala..

I tako se okupimo svi još jednom, gledamo to ljubičanstveno-plavkasto blago ispred sebe i udišemo mu miomiris. Još nebrano - tačno se vidi! Raspored pada i sezona branja je počela! Ma, rekao bi ko da su u tom moru ljubica pod maslinom i najviše i najniže, i najtamnije i najblijeđe, i najmirisavije i najnasmijanije ljubice! I ne bi mnogo pogriješio..

Posljednjih godina, pa evo četrnaest bom, prvi proljetni zraci dočekaju me daleko od Ulice. Netjakinja nema društva za dešpeta kao mi nekad, ali evo zadatka za Tetku da se na glavu nasadi da slijedeće godine zna pokazati djetetu gdje su i kad se beru. A valjda su još. Ako i maraske i vinograd nisu..

***

Ne tako davno.. ali ipak sjećanje..

(mimicinka)

U Bukoviću se za vikend trgalo bijelo...

Kada se nekoliko dana posloži u skladu sa rasporedom sati koji se ubaci u jednu sedmicu, uz jednostavnu matriks-matricu, imam utisak da su se stvari i ljudi posložili tačno onako kako treba. Ipak, ništa nije važnije nego svakog dana i u svakom trenutku imati dobar plan!

Kako pripadam tim ladičastim stvorovima - kako sebi da objasnim ono neodređeno osjećanje tjeskobe u svojoj Meni, koju inicira jednako neodređena slobodna volja mojih tabana, koji svako malo organizuju kampanju za promjenu sredine? Budući da bi dinamika ispunjavanja planova iz onog rasporeda sati bila znatno usporena štrajkom tog mog veselog para tabana, kao njihov dobar i brižan vlasnik - ja ih redovno izvodim u šetnju.

Neke datume smatranim crvenim u svom rasporedu šetnji. Jedan od njih bio je i 21. septembar. Ove godine, odlazak Tamo Gdje Sunce Najljepše Sija poklopio se (da li je tako slučajno bilo?) sa jednim malim velikim rođendanom i trganjem grožđa.

Tourist company, subota, 6.30 ujutro. Do Drvara spavam, onda krenem brojati kamenje i upijati sunce do Petričevića. Poslije prelaska svih granica već me hvata tandoprc, a kad uđem u kninsku općinu - već me nervira što me (pardon my French, komšinice Sonjo) ta mahala (sa svih 10tak minuta nepotrebne pauze!) dijeli od pogleda na Mačkov kamen, alias Gradinu! E, kad njih pogledom dohvatim - onda znam da nije daleko ni skretanje za Ostrovicu kod kuća dragih Bačkulića, ni Točak u Kožlovcu, ni vinograd na Banjerinki, ni bunar na Magradaru, ni nadvožnjak sa skretanjem Kod Ulice! I prije nego trepneš - eno vidi se Bagat, ali nemam puno vremena za razgledanje okolo jer torbak sam na leđa skače i moram se nacrtati na srednjim vratima prema kojima gleda moja netjakinja!..

Nakon nekoliko sedmica sivih i kišnih dana, šamar vjetra s juga prilikom izlaska iz autobusa bio je upravo divan, a trunci pijeska velike pustinje bili su fatamorgana u kojoj se moglo uživati samo na tren zatvorenih očiju!

Tu ponovo imam trinaest godina, došla sam za trpezu koju je pripremila Mama te sam, nakon obaveznog pretumbavanja po rukama jedne Jevdokije, bila tamo gdje su tri ćoška kuće, ako i bez temelja, zidova, ploče i krova.

Ovdje se vrijeme računa drugačije. Ono ima posebne jedinice, oznake i trajanje u odnosu na bilo šta poznato, a zavisi i od dužine sunčanog dana, količine kiše koja nije pala, onog nedokučivog koje ispunjava i posljednju alveolu i rezervne škrge, ali i od onog neizrecivog i nedostajućeg koje se projektuje iz sjećanja u zamagljenu stvarnost. Uspjeh i dobro ili loše osjećanje nakon vremena provedenog u škrtom kamenjaru mjerimo i poslom koji (ne)uspijemo završiti i dati mu, tako, malo nezaborava.

U Bukoviću se ovaj vikend trgalo bijelo.

Obavezan pribor - bijela jupolova kanta, pošarda i plastične vreće. Metod - kratki rez po 'koljenu'. Poseban pribor - govorljiva priroda i loptica u vidu jedne berekinke, koja leti od jednog do drugog para ruku po dvoredu sa svojim '1000 zašto' i '1000 i šta je onda bilo?'. Po želji, a možda više potrebi, i zeru crnine ili bjeline, zarad radne motivacije.

- Ima li šta da nazdravimo za sretnoga rada?

- U napad protiv zaperaka!

- E ovo se, da ti Deda-Mošo kaže, zove 'koljeno'. Tu ga capni!

- Ima soka od jabuke, Mošo! - viče mala.

- Em ti nedlju! Soka od jabuke! Dašta će mi to?! Sebi ti to..

- Bješ'te silni zaperci! U red se, da se ne nadmudrujemo!

- Tetka, vidi kako ja trgam!

- Amo s tom vrećom!

- Ajde ti malo Čika-Miću tamo zafrkavaj, esi čula?

- I veliš moja slika na enternetu! Mili Bože čuda!

- Ajme puče! A vrag i' odnjo jesu tanke!

- Gledaj je! Gospođice, cijeli si panj preskočila!

- Ja sam gladna..

- E! Edi grožđa i kruva. Vraga će ti ćarapćići. Najbolje je kad bi malo janjetine bilo..

- Vozi Beco!

- Ajmo odmor!

- I veliš da se to sve do Avstralije vidi? A čuda ti nebeskog!

- Ma šta ćeš ovo mećati na enternet! Šta ljudi imaju gledati - seljaka čovjeka, bre bolan!

- Ko je gladan? Ima još ćarapćića..

- Poserem ti crnu zemlju, ko te to nagovara?! Reci ti njemu da će se Čika-Mošo sa njim posvaditi!

- Suša ga je dohvatila. Slabije je ove godine..

- Evo nami pomoći, evo nami Nove i Mileve! Dobri dan!

- Ooo šta vas je! Već berete?

- Daj tamo kantu, ajde guni nama dva reda!

- I veliš tako, Čika-Mošo na enternetu. Majke ti Božije..

- Nego, i to svak komentariše - vidi ga, pravi Dalmatinac!

- Vidi nje! El ti bereš il edeš mala, a?

- Ajmo ednu sliku za enternet! Stani malo da Čika-Mošo skine ovu kapu, zašporkana je. Čekaj da popravim zeru frizuru! Dođi-de amo mala, sjedi tu.

- Gotovo! Ajmo kući!

- Mileva će još ovih zaperaka kozama nabrati.

- Oće li biti šta u stomak da bacimo?

- Biće torta, Mošo!

- E torta! Njesam ti ja torte gladan..

- Idemo kući.

Velika žuta lopta mirno je prešla svoju zamišljenu putanju, istopivši tako najveći broj jedinica vremena tog dana. Crno - idući vikend! Još zeru mudrovanja sa novim domaćim gostima, dragim komšijama i turistima. I idemo dalje. Rođendan je, gosti zovu - namirisali tortu i već pred vratima čekaju..