benkovac.rs

Reče nam Mali...(I)

Ugor

Uvje se znalo da ga tamo ima i u mojim dječijim očima izgleda mi je iz dana u dan sve veći. Sve dok mi se i u snu nije već činio ka zmaj.

Objavim ti ja kod one popreke ulice više naši vinograda. Pred svim onim klapčićima. Da ću saći u gusternu i „ dati mu vragu sreću“. Pala zakletva. „ ko mi ćaći kaže , pop će ulje“.

Već kod prvog pokušaja uvati me . „ kućeš s tim škaletnama nedlju ti jebem“

Još sam ja par puta pokuša dok više i vrag nije zna da“ Mali jope neku pakaletnju sumjo“.

U neko doba zaboravili oni škale i gusternu, samo ko i uvjek nisam ja. Bližilo se ljeto kraju i stislo me da ću ubrzo jope morati u grad „ jope u vežanj“ kako mi je baba govorila.

Već počeli stariji klapci zadirkivati „ vide Đurđa, samo nema mu aždaje“. Nisam ja zna o čemu oni pričaju. Samo mi je bilo jasno da nije nešto dobro.

Moralo se što poduzeti, po svaku cjenu!

Baš taj dan saljevala se komšiji ploča pa su im svi iz kuće bili pri ruci . A meni svanlo.

Čim su oni zera zamakli ja trči po škale. Jedva sam ja nako mali nji dovuka. Pa u gusternu.

Ponio ja neku pošadu staru što je baba s njom sjekla koprivu i blitvu tukama i odumio da završim što sam poče.

Strah je bio veliki ali onaj prokleti osjećaj za obraz i datu riječ bio je jači .

Saša u gusternu i taman se zera privika na tamu i hladnoću, kad zatvori se poklopac.

Znam da su uvje govorili da imamo dobar poklopac „ evola mu koga ednom rukom otvori“.

U gusterni apsolutna tišina a u meni monsunske poplave. Dolje voda i ono „ čudo“ a gore poklopac.

U neko doba kad mi je ono zera snage ponestalo.Još sam samo sjedio na raštelama od škala i čeka „ aždaju“ stišćući pošadu.

Bilo je sve hladnije i sve beznadnije. Da nije bilo svih onih junačkih pjesama što sam ih od mog strica čuo. I suza bi bila krenula. Ma nešto mislim „ nije ni Kosančić Ivan plaka pred turcima, a ja da žalim u gusterni“.

Već je cjelo jutro zera zapuvavalo s one istočnje strane i govorlo se da ce pored sunca još i vjetar ploču brze sušiti i da će siguro trebati i voda iz gusterne.

Odjednom, ču graju i kako ga onaj veliki limenjak ozgo pogodi. Stric. Onaj dragi uvijek nasmijani jaki čovjek. Sve je odma znao. „ sinovac eli sve u redu“ .

Dugo sam taj dan još drkća kraj one gornje balature u zaklonici

Nikom stric ni riječi ne reče.

jedno popodne pred zadrugom , već se bilo i zabućalo. Moj stric je ima običaj na kraj godišnjeg počastiti sviju pićem. Sva djeca su dobila po sok ili koktu, a mani je naručio moje prvo pivo!

Reče mi „ nisu ni Kosančića sokom pojili, junače moj“

Svi su znali o čemu se radi, a ja sam narasta za tri metra.

I danas ponekad čujem „ vide našog Đurđa on u boj i bez kobile“

Ćaća

Bilo je to u ono doba dok mu je ćaća još po svjetu radio da nekako prerani familiju .

On je u kvartu bio dežurni krivac za sve marifetluke i za sve i jedan razbijeni prozor.

Još mu zvoni ono materino: „ što će od tebe biti, jadna ti sam i kolko me je“

Ljeto, praznici.

Djeca iz kvarta čekali su da im očevi dođu s posla i povezu ih na more.

On je kao i uvijek šlepa po kvartu svoju „prikolicu“. Malu, garavu djevojčicu sa crnim dugim pletenicama. Sestru.

Naučio ju je hodati, pleo joj nekakve naopake pletenice, a ona ga je vječito držala za rub majice i gledala onim velikim crnim očima.I uvijek isto pitanje „ eli, a kad će doći moj tata?“

I on se je to puno puta pitao, premda mu više nije ni bilo jasno što bi s njim odpoče.

Sve do jednom.

Mate je već dva puta plaćala za razbijena stakla koje je „ krme“ razbio. Jadna mala žena i sin oficira, pilota. Pa ti vidi.

„ krme“ je odma poslije doručka sa maskom i perajama manita po ulici čekajući ćaću i maltretirajući djecu.

Igrajući na zidiću kraj garaža na „ tapke“ za trenutak on nije obraćao punu pažnju na sestru.

Odjednom, plač, vika, pramen njezine kose u „ krmkovoj „ruci.

Smijao se onako prasasto kao i uvijek. Smijao se grohotom, svjestan svoje snage.

Njen pogled , strah i ona mala drhtava ručica koja je i dalje držala svog medu.

Iz nemoći izbi grč, iz grča bjes i prvi kamen sa ruba ulice svom je silinom srdžbe našao mu se u ruci.

„ krmak“ je još samo obliven krvlju sjedio u perajama gledajući onako unezvjeren.

Oficir u plavoj uniformi , upravo je izlazio iz auta glasno gestikulirajući. „ ubi mi stoka dete !!!“

On je bježao stepenicama, vukući je onako malenu za sobom.

Ubacio ju je ne gledajući u stan. Zalupio vrata , i stisnutih malih, jadnih, nejakih ručica čekao komšiju koji se već čuo stepeništem.

Čuo je materin plač, čuo je komšiju: „ bem ti bre mamu četničku, ti da mi biješ dete, pobiću vas!!!!!!!“

Još je jače stisa šačice vičući: „ majoooo, ne boj se, ja sam tu“

Odjednom, osjeti veliku toplu ruku na svom ramenu i riječi: „ e komšija komšija, a koga ti to ovdje pičkaraš krv ti jebem!!!“

Zaleđen u pola koraka oficir je zanijemio.

Tu veče pamti i danas. Pun je stan bio rodbine, slavilo se, rekoše : „ ovaj put se ne vraća u taj tuđi svjet, ostaje njima ,ostaje zauvjek,“

Sjedeći u jednom ćošku, on ga je gledao onako velikog, crne duge kose, velikih brkova , razdrljene košulje, pjevajući.

On se nije mogao nasmijati, bojao se da je sve to san. „ zar je stvarno istina?“.

Približio mu se, zagrlio ga onako njegovog i nije ga želio nikada više pustiti.

Tiho da ne čuju drugi šapnuo je : „ ćaća,............ćaća volim te“.

Suzu je uspio progutati. Vidjeli su samo smješak.

Zadar, kino Pobjeda, nekad davno

Prvi put s curom u kinu, a nema još puno karata!?

Kad je doša blizu kase izgurali ga oni veliki iz Kampo Kaštela.

Pukla mu ona nesretna vječito premala majica. Tad se neki tić u njemu probudio, pa se vrati u red i udri. Dobio je dobri batina i jope bez karte osta.

Ne zna što ga je u tom trenutku više bolilo. Ono pusti batina, jedina a sad rasparana majica ( koju je obeća posuditi u kvartu za sutra) ili možda ono u tom trenutku najteže- ONA!!!?

Staja je onako skršen na onim stepenicama prema pijaci.

Kad odjednom!

Ej Žuti, amo dođi.

Što je?

Vidin ja što je. Evo ti dvi karte i ajde k vragu.

Lipa ti je ta mala. Sad joj moreš ćoviće kupit špice.

Budi.

Budi oni,

Oni,

kavalir...

Zadar 2007. Puno je kiša u međuvremenu opralo taj grad.

Vidio ga je, onako samog, ne sasvim prisutnog na ovom svijetu.

Otiša je brzo. Kašljucajući . Iza njega je još samo osta onaj jetki miris lošeg duvana.

Dvoje malih, znatiželjnih upitaše u isti glas: Tata, tata ko ti je ono ? Što si mu da?

Tata mu je bio dužan za karte od kina.

Pa kako kad mi ovdje još nismo bili u kinu.

Nismo srećo, nismo.

Ali je tata.

Prošli mjesec

gonjen nekom vražijom sudbinom, našao se u Zadru.

Proveo je noć u bolnici i onako umoran i sjeban spustio se do mora, do Kolovara, do Fontane.

Na trenutak ga proleti nekakva nit čudne hladnoće.

Prohladno jutro u njegovu gradu .

Na komadu vale na kojoj je odrastao. U njemu je sve uzburkalo.

Tamo gdje su nekad bili tuševi sad je nekakav elegantan kafić. Naruči Makiato i Rakiju da se razbistri i udahne malo onih mirisa jutra i borova, malo djetinjstva.

Tada mu se dogodilo nešto o čemu nije ni sanjao.

Labrador kakvog se sjeća od ranije, boje čokolade, kojem je davno davao ime,“ zovi ga tako, vidiš da je buntovan“ pomirisa ga i leže kraj njega.

Prošlo je puno godina ali mu ta čudna koincidencija nije davala mira. Odakle on? Mora da je nemilo star? Ma nije, ovo je mlado pašče. . Proleti mu kroz glavu jedan natpis kojim su se nekad one zvjeri basile:“ Zabranjeno Srbima i psima.“

A sad on i pas sami na terasi.

Natpis je odnijelo sa sobom ono šporko vrijeme , bar se nada.

Sjetio se i djevojke koja se čudila kako se pas moze zvati Pancho Vilja. Sjetio se one koje se nikad nije prestajao sjećati.

Odjednom začu se iz pravca onih nekadasnjh stolova za stolni tenis: Pancho, Pancho!!!

Dotrča jedna žena, još mladolika, koketno se sagnu k njemu, dodirnu ga onako slučajno .

Zamrisa kosa i .

„Ja se ispričavam, ovaj moj je još divlji, ne reagira baš na svaku.“

Onako sagnuta pokaza nehotice preplanule listove i u trenutku onaj poznat sjaj.

One toliko puta pogledane, one toliko poznate. Duboke plave oči u kojima se osjecao kod kuće.

Nije znao da li se u njima oslikavalo more ili nebo. I nije znao smije li vjerovati.

Toliko slučajnosti nije više slučajno.

Žena ga pogleda još jednom i stade u pola koraka, u pola riječi. “ Ti ? Zar si doša?

Stvarno doša doma?

Ali kako kad su mi rekli da ne smiš i svašta, svašta su mi rekli”

Htio joj je sve ispričati, htio je tako puno, a uspio samo zagrliti.

Tek po koji val pra je valu i para bonacu.

Veliki pozdrav mom gradu i svima kojima je u nekom trenutku dao sebe

Evo ga,

poslije svakakvih svjetova, života i kiša u lice sjedi u svojoj drvarnici.

U svom kvartu.

U svom gradu.

I sve opet miriše kao nekad. Na friško izcjepana bukova drva, na proliveno vino i staro ulje za auto.

Kao da ga vidi. Onako mršavog i malešnog. Kao da će svakog trena ući i reći:

„Bodule ,što ti je to?“

„E vlahu, di si?

Seljaće, ovo ti je Deep Purple- Smoke on The Water. To , kada niki vrag iz vode dimi.“

„Bogam ce ti dimti iza uva, ako te ja dovatim. Kada ja ne znam.“

A nije zna. A i okle će?

Ruke su ga još bridile od vikenda, malte i onog nakerenog dimnjaka kraj maloga pendžera. Još je odzvanjalo u glavi: „ ajde ranko srećo muja, nedaj da babi sve propane.“

„ Okle ti gitara? Esam ti reka da se ostaviš dilanja, odnjeće ti vrag sreću jope.“

„ Ma nisan ćoviće, nisan. Bija san kod none pa san je peška iz stare kuće. Nonova je bila. Da mi tac zna, bi me ubi!!!“

“ A okle znaš svirati”

“Ovo me je Dule iz donje zgrade naući za dva piza”

“ Zna sam, zna sam, pizda ti materna.”

“ Ćoviće a di ću i zaradit? Reci. Di?”

“ A kad te ja zovem da ideš štemati samnom.Što onda bude? “

„ Jebi ga, nisan ja za to“

Oba ućutaše. Dva put šesnaest godina gledalo je u prazno.

Odjednom.

“ Oš mi dati da provam?”

“ Oću, oću, da mi što zajebeš, nisan lud”

„ Daj nedlju ti jebem, da je bar vidim“

„ Ne dan!!!!!!“

Tupo gledajući Mali je tuka cjepkom od cjepku.

„ Ma evo ti, evo ti pizdo, i nako san mislija je kod tebe ostavit. Doma i ne smin.“

„ Vide, i nebi mu sad čojek prišjo.“

„ Samo mi nemoj što slomit tako šempjast. Eno ti Dule pa ga pitaj bili ti tija pokazat.”

“E, kada ja imam od čega plat`ti ”

„ Ćoviće, zaštopan in je lavandin. Ona Dulina već danima pizdi.”

“Pinooooo, ajde doma, ćaća je doša, rućaaak”

“ Mali ćuvaj mi je, ubija bi te za nju”

Te riječi Mali nije više ni čuo.

S kutijom alata i velikom crvenkastom gitarom , preskačući i po tri stepenice za tren se našao pred dulinim vratima.

Nakon duge zvonjave kroz napola odškrinuta vrata izvirila je duga kosa i neobrijano lice srednjih godina.

„ E Mali, što si me pripa. Ma što me budiš u ovu uru!?!”

Raztreseni muzičar žmirkajući je brisa stare lenonke I obuva ono što su nekad bile starke nedefinirane boje . Miris hladne džoje I tek samljevene kave mješali su se u zraku.

„Doša sam ti popravti sifon na umivaoniku”

„ Ma biće te ona moja šempja zvala, više san puka od nje. Ajme meni, samo ja ti šoldi neman. Di si tu gitaru ukra, baš ti je lipa?”

„E, otome se i radi. Oš me uč`ti svirati?Bar zera? Ja sifon, ti gitaru?

„Aj jebem ga?“

Dule se srčući kavu i paleći prvi duvan smješkao na onaj kurvanjski način kada se čovjek smješi tuđoj nemoći. Uživao je promatrajući klapčića koji je tamo stajao sav uzplahiren i u izčekivanju.

Mali je cupkao s noge na nogu.Napetost je rasla.

Dule se lijeno češka po drobu preko isparane majice.

„Oću, oću ali samo jednu pismu i da mi to napraviš kako triba da me ona luda više ne tenta.“

Olakšanje, veliko olakšanje i uzhićenost sabi mu krv u noge i zavrti mu se kao da će pasti. Da ga nije bilo sram vrištio bi od sreće. Ali nije. Svjest se vraćala i sram je bio jači.

Sifon je brzo bio gotov i Mali je skupljao alat u izčekivanju prvog sata.

„ Mali, daj da ti vidin ruke“

„ Štoš i gleti?“

„Daj vamo seljo !“

Mali je sramežljivo pružio male,hrapave, izbrazdane ruke. Pune ožiljaka. Pune muke i tereta koji je preko njih u tim mladim godinama već prošao.Krivi nabubreni prsti puni zanoktica od cimenta koji se u ćoškove uvuka i do krvi pojedeni nokti.

„ Mali, jeli ti to mene zajebavaš? Mene si naša?Ajde biži , biži i da te nisan više vidia .

„ Što je sad Dule ?. Sifon ti je gotov?“

„ Ma koji sifon, ja te zva nisan, a i ruke su ti za škovacu a ne za gitaru. Ma vidi mulca što bi on tija.Biži kad ti kažen.“

Onako zbunjenog, velika zgužvana ljudina ga je izgura vičući na stepenište.Dječak je jedva još se toliko pribrao da pokupi alat i onu crvenu, fascinirajuću gitaru.

Stajao je pred zalupljenim tuđim vratima zatečen trenutkom i samo je još uspio udariti nogom u vrata i iz svega grla viknuti : „ jebem te tako drogirana, tebe i tvoju muziku“.

Opet se čuo Dulin glas i dok je psujući odključavao vrata Mali je trča niz stepenice.

„ Za škovacu, a ne gitaru!!!!! Seljaćino! Za škovacuuuu!“

Uvrijeđen i razočaran Mali je drhteći sjedio na dnu stepenica.U njemu je rasla gorčina, ona srdžba kojom je uvijek na nepravdu reagirao, onaj bjes da oće ti pluća puknu i onaj vražji sjaj kad je nesuvislo još samo željan osvete.

„ I neka sam seljak, kada je to loše, al pop ćeš ulje za gitaru milu ti majku jebem.“

Šetajući pogledom bezciljno po parkiralištu ispred zgrade odjednom mu rubom usne zasja onaj vražiji smješak .

„ plat` ćeš , vjeruj mi.“

U njemu zaigra krv, probudi se život, zaiskri oko.

Kad je Duli nedavno umro ćaća , osta mu je već ostariji bijeli tristać sa zarđalim nosačem i kušinom na hajdukov grb.I nekakvim plastičnim paščetom što je klatilo glavom kad se zera zaljulja auto. Pra ga je i po dva puta na sedmicu i stalno vika da ga više ne ljuljkaju. Ka, biće mu loše.

Dule je provodio puno vremena na balkonu „ braneći“ svog „ ćetalja „ i diveći mu se odozgo.

Sjedeći na braniku bijelog tristaća Mali je ljuljuškao pašče od plastike i glava se sve dublje klatila. Igrao se malim „ skakavcem“ što mu ga je još Šinke poklonio kad su ga protjerali iz belgije.

„ Duleeeeee! Duleeeeeee! Izađi pičko zadnja! Duleeeeeeee!“

Sa četvrtog kata izvirila je još uspavana dulina glava. Trljao je oči u nevjerici.

„Ćoviće, jesi li normalan? Sjebaćeš mi branik. Ubiću te kad se spustim.Ajme, što će ti biti!“

„ Stoko, ne salazi, inače ću ti isjeći gumeeeee!“

Dule se je znojio u nedoumici. Šetao je po balkonu ne znajući što da uradi.

Komšije su pomalo izmilivale iz svojih kvadratnih komada neba. Pino je mava sa balkona a mate mu je sklanjala ruke da ga ko ne vidi.

Dule samo što nije plaka.U međuvremenu mu je i žena došla i vikala : „ znala san ja, znala“. Dule joj je priljepio u svojoj nemoći. Puklo je ka po zidu.

Pilot sa drugog kata vika je „ to komšija!“

Dule je vika: „ jeben i tebe!“

„Maliiiiiiiiii, ne diraj mi autoooooo!“

Škrgućući zubima pokušavao je zvučiti pomirljivo.

„Evo oću, evo ućiću te. samo mi auto ne diraj!!!.“

Čulo se još samo šištanje izlazećeg zraka iz prosječenih prednjih guma dok je Mali zakreća nožić da bolje „ ide“.

Svi su se uzkomešali , Pino je s obe ruke bubnja po cimentanom okviru balkona i vika : „ brate ja ću mu one druge dvi.“Mate mu je vikala da muči jer će ga ćaći kazati.

Mali je još samo izvuka nožic iz gume i više za sebe reka :„ E moj Dule, jebem tebe i gitaru, da te jebem.“

Duli je žena donosila cukra i vode, a izbočina kraj lijevog oka prerastala je u dobranu modricu.

Eeeeee,

izgori od tad puno drva, izgori bome.

Još se sjeća da je Mali za te dvi gume popravlja vulkanizeru tuš u vrtlu i da mu je i litru rakije još tražio, ali mu je Mali nije da.

Duli je samo ubacio cedulju u poštu:

„Slušaj pederu, auto ti je jope u redu, a ti neš nikad biti.

Ja“

Maćiiii srećo,

probudi se, ajde ranko , ajde srećo muja.

Ajde muramo, jadni ti smo i kol`ko nas je.

A aa Majo, što, što ti je? El jope pucaju? Ajme meni ubiće ga!?!

Ne puca niko ranko muj , ne puca više, vrag im sreću odnjo, njima i pucanju.

A nama je već davno .

Novi sad ,Izbjeglički centar, februar.

Hala, sudbine odvojene samo komadom zgužvane prnjetine.

Svanjuje jutro u beznađu hladnoće I magle.

On otvara oči zbunjen gomilom glasova, dječijeg plača i oporim mirisom ledenog duvanskog dima.

Kapci se opet sklopiše.

Sami.

Pokusavajuci sačuvati bar komadić sna…………………………………………………………………………………………….

Na onoj gornjoj rašeljki više stare pojate, što ju je vele još prađed Milutin u suvozid zida kad se vratio iz Amerike ,često je kao djete slušao njegov cvrkut .

Ležeći u poluhladu kamene avlije, na čijoj se staroj , ispranoj ,glatkoj salidži presijavalo zlatilo sunca.

Udišući tešku toplinu od koje titraju nozrdve i čovjeka prođe onaj osjećaj blaženstva i potpunosti.

Onaj osjećaj apsolutne ravnoteže I nedodirljivosti.

Zatvorio je oči. Sunce je bjesomučno peklo kroz kapke milujući ranjenu dušu.

Bio je sretan...

Maćiiii, vrag sreću odnjo i ležanju. Diž se!

Tupa realnost raspara san.

Ajde ,ne`š uva`ti banka na futoškoj.

Vitki momak širokih leđa pakovao je vagu u žutog stojadina propalih pragova.

Mrzio je rakiju na prazan želudac.

Tužne ,izvodnjene plave oči žmirkale su u maglu.

Samo još jedan kratki bljesak oka i osmjeh na rubu usne ozariše mu još mlado a usahlo lice.

Ajde ranko,ajde.

Dođoše u neko doba,

drugi su već odavno zaposjeli sto na taraci .

Napetost poslije akcije polako je popuštala.

Strah se još uvijek prikrivao pretjerano glasnim smjehom.

„ vide ova dva zadarska žujana“

„ vrag vam se više nada“

Malena, okrugla ženica s povezačom snebivala se od nelagode.

„ ajme meni ranko, đe ćete vas dva sjesti?“

Iz gomile dopre glas :„ vragu ti je briga, i nako su devorni“

On se trgnu ka opečen. Sva ona muka proživljenog onih zadnjih mjeseci i sati izbi mu iz želudca i svom silinom, vratnim žilama u glavu..

„ ma, bili ti izaša samnom zera pred avliju kad si tolki mudonja?“

Čovjek iz grupe poče pogledom tražiti podršku u drugima. Nije ju dobio.

„ e, jebem li ga mali ,i ti se za svašta ljutiš“

Ledeni plavi pogled posječe ga i utrnu u njemu svaku sljedeću riječ.

„ ranko, nemuj ,dosta nam je svake muke“

„guni mu vragu sreću, njemu i njegovoj mantoštini“

„ aj poij zera, ti i taj klapac“

Stari čvornati murvać, kojem su crvi jednu stranu već dobrano raztočili i mravi iz njegove utrobe iznosili nešto nalik na mljevenu kavu. Možda baš zbog toga je druga strana bila toliko vitalna, sočna i svojom je krošnjom pravila duboki hlad. Pod njim kameni sto.

Njih dvojica se pogledaše. „ e moj mali, izgleda da je i ovaj murvać u svom ratu“

Gledajući svaki u svom pravcu, jeli su brzo i bez riječi.

Onako ispružene u svojoj tišini , povezani prošlošću i trenutkom. Povezani sjećanjima , prašinom i znojem.

„ imaš li vatre“

„mali puno pušiš“

„jebem li ga“

Kroz zatvorene kapke defilirao mu je prolazeći dan.

Ona trka, pucnjava, krv, prvi zavoj.

Ono: „ sad stisni zube, još su nam jako blizu“

Upečatljiv zvuk Zippo upaljača kojeg se je još iz Zadra sjeća. Zvuk razbistri tišinu .

„ oš palti il neš, nemam benzina“

Uvlačeći duboko u sebe onu prvu mješavinu duvana i benzina sjeti se nečeg drugog.