Razgovor obavio i uredio: Željko Končarević, maj, 2012 godine

Imamo izuzetnu sreću i radost da smo obavili razgovor sa ocem protojerej- stavroforom Petrom Jovanovićem, osobom koja je kroz veoma dugi niz godina obilježavala značajan dio života i aktivnosti, kako u parohiji sela Kula Atlagić, tako i u čitavoj benkovačko-zadarskoj regiji. Upravo zbog toga, što se radi o takvoj jednoj ličnosti, koja je u mnogim našim parohijama ostavila značajnog i pozitivnog traga,  ovaj naš razgovor ili intervju ima daleko širi značaj za čitavu našu ravnokotarsku regiju, a ne samo za selo Kula Atlagić.

Treba napomenuti da je otac Petar još u pastirskoj službi i da i dalje vjerno služi svoj narod. Već duži niz godina upravlja parohijom Zadar, koja administrativno spada pod arhijerejsko namjesništvo benkovačko. Izuzetno je aktivan i u stalnom je kontaktu sa mnogim našim ljudima kojima rado izlazi u susret, a pored toga, vec duži niz godina se bori za povratak crkvene imovine i obnovi svetinja, kao što je i crkva Sv. Georgija u Smokoviću (1567 god.) koja je do temelja porušena u nedavnom tragičnom ratu, a čija obnova je upravo u toku.

U takvim jednim okolnostima i među mnogobrojnim obavezama koje prate svakodnevne aktivnosti oca Petra,  bilo je veoma teško naći slobodnog vremena za jedan ovakav intervju. Treba naglasiti da je intervju obavljen preko internet korespondencije, na bazi pitanja i odgovora. Kako se radilo o većem broju pitanja, koja su imala okvirni karakter, na ista je bilo zaista teško odgovoriti u jednoj korespondenciji. Tako da je otac Petar već na početku napisao kratak odgovor:

- “Budući da si mi zadao zaista opširnu temu, pomalo ću pisati.”

U jednom uvodnom pitanju, oslovio sam oca Petra sa titulom stavrofora- protojereja, na šta mi je on ljubazno odgovorio:

-“ Dijete moje, samo me nemoj oslovljavati s protojerej stavrofor, jer sam taj čin dobio u službi svog naroda, kojem sam čitavog života vjerni pastir bio i samo njemu pripada taj čin. Ja sam običan otac, pastir svoga naroda. Kako u sreći i veselju nekad, tako i u tuzi i jadu nakon progona koji zadesi naš narod u ovome kraju i posu naš put trnjem i kamenjem. Ali narod, kao svi vjerni, poslje puta bola i havarije, polako se bori sa svim dolazećim nedaćama. Kako oni u rodnom kraju, tako i oni što im je duša ostala u Kuli Atlagića, a tijelo ko zna, diljem zemaljske kugle rasuto.”

Pripremajući ovaj intervju za sajt sela Kula Atlagić, a koji je potrajao satima i tako čitajući odgovore i životnu priču oca Petra,  moram priznati da mi je suza krenula više puta. Zaista jedno nadahnuto pripovjedanje oca Petra, koje nam po prvi put otkriva mnoge autobiografske podatke,  koje nismo znali ili mogli znati do sada.

I tako je krenuo naš razgovor- intervju.

Oče, možda bi za naše Kuljane i ostale koji mogu čitati ove naše internet stranice, bilo interesantno da ovaj naš razgovor (intervju) počnemo iz vaših najranijih dana ili od vaše porodice. Znamo da ste rođeni u našim krajevima, u selu Zapužane.  Recite nam gdje ste tačno rođeni, koje godine? Da li ste u porodici imali više braće i sestara i kako je u to vreme izgledalo vaše odrastanje- djetinjstvo ?.

- Tako je, rođen sam u selu Zapužane, na dan 12.7.1945 godine, međutim sada su mi upisali da sam rođen 28.6. 1945 godine, jer je tada katolička Petrova.  Moj otac se zvao Dmitar, a majka Olga, rođena Bogunović iz Biljani. Rođen sam kao drugo dijete po majci, od nas sedmoro braće. Djetinjstvo i sve radosti toga doba proveli smo u oskudici i nemaštini, jer smo pod istom kamenom pločom proveli zajedno : moja baba, otac i majka sa svojom porodicom, stric Petar, stina i njihovih petoro djece. Tako da nas je bilo ukupno 15 čeljadi. Bili smo željni svega, više gladni, goli i bosi. Ime sam dobio po svome stricu Petru. Kao maloga su me zvali « Šarac », jer sam imao jedan džemper od ovčije vune tzv. kotulu, koji je pokojna mater svake godine prekrajala. Nekad bi šare bile horizontalne, nekad vertikalne, pa otud i sam nadimak.
Kao mlad sam morao ići u Jankolovicu na poljoprivredno dobro u nadnicu, da bi koliko toliko olakšao život svojoj braći, jer je zemlja bila škrta, a nije je ni bilo mnogo. Tako, da bi vinograd negdje posadili, morali su se krčiti krševi i otimati zemlja iz kamena.

Imajući u vidu vašu porodicu u kojoj ste odrastali, da li ste se opredjelili za sveštenički poziv, zbog ekonomskih razloga toga vremena ili su pored toga bili i neki drugi uticaji iz porodice (roditelji, neki rođaci ili poznanici u svešteničkoj službi,..).

- Što se tiče službe bogu, ja sam prvi iz nase familije. Međutim, dosta davnije, oko 1502 godine, spominje se neki moj predak arambaša Dreković da je bio sveštenik. On je pred najezdom Turaka poveo moje pretke iz Bosne i tako došao u Mletke u Zapužane, i to iz današnje Plješevice i Velike Kapele ili podno današnjeg Bihaća. Što se tiče knjige i škole, ona mi je dobro išla. Ali šta ćeš, opet je nemaština učinila svoje. Za prvog sina Živka, otac je prodao neku zemlju od majke u Biljanima, da bi ga odškolovao. Kad je došao red na mene, već sam se počeo interesovati preko ostalih mladića koji su išli u bogosloviju u Beograd, jer u manastiru Krka u to vreme ona još nije bila otvorena. Tako sam kod tih mladića dobijo preporuke. I to kod Jove Koševića, Kalinića, Marka Jačova, iz Kule Atlagića Ćakica i još nekih. Dakle, oni su mi dali svoje preporuke za bogosloviju da upišem, jer je bila besplatna i ne bi opterećivala porodični budžet. Naravno, sve to uz blagoslov oca igumana Georgija Lončara, jer te je za bogosloviju morao preporuciti nadležni sveštenik. I tako sam se 1960 godine našao u Beogradu i bogosloviji.

Pokojni ćaca je skupio po varošu nešto krpa i neke njegove raspadnute cipele i uputio me u Beograd. Za poputinu, mater je spremila kuvani jaja, komad slanine i kruva. Kad sam odlazio, svi su se isplakali što idem za popa, a i sva moja braća: Rajko, Stojan, Boško, Jovo i Rade. Jer im odoh iz kuće na školovanje, i to skoro kao glava familije, gdje sam pored ćaće vodio brigu i o njima. Kartu mi je platio otac Georgije Lončar.

Kako je to bilo vreme strogog komunističkog sistema, gdje je crkva bila dosta potisnuta od društva, izabrati tada poziv sveštenika- da li je to nosilo i neke svoje poteškoce za mladog čovjeka ?

- Srednja bogoslovija mi je dobro išla, ali mi je moj otac bio na velikom iskušenju i poniženju. Tada je Benkovcem vladao Sava Jovanović, koji je mome ocu  stalno prigovarao- što me je upisao u bogosloviju .
Prvo odijelo, košulju i kravatu sam obukao u bogosloviji, jer su o nama starali u internatu. Sve su nas jednako oblačili, jer je pomoć stizala od nače emigracije i crkve iz Amerike i Kanade. Njima sam i najzahvalniji, jer od tada odijelo, košulju i kravatu nosim kao dug njima. Poratne godine nisu bile nigdje dobre. Kad bi izlazili u grad, ljudi bi nas odmah prepoznavali, jer smo bili skoro kao uniformisani i za te prilike više nego dobro obučeni.
Ali jedina loša stvar je bila ta, što su nam poslije 4-te godine bogoslovije vlasti prekidale školovanje i slali nas u vojsku, koja je trajala 18 mjeseci. Pa bi tek za dvije godine, nakon odsluženja vojske, mogao nastaviti zadnju petu godinu studija na bogosloviji. Niko se od nas nije usrećio sa vojskom i mnogima je to teško padalo. U  vojsci smo svi bili pješadija, bilo obična ili brdska. Treći rod za bogoslove nije postojao. Vojsku sam služio u Somboru. Svako jutro, mi nepodobni, imali smo marš do Apatina. Ja sam tako dužio pištolje od minobacača od 37 kg težine. Poslje vojske, pa do početka pete godine bogoslovije služio sam po parohiji u Beogradu i to u topčiderskoj crkvi.

Iste te godine sam na Preobraženje u manastiru Krka upoznao svoju ženu Smilju, gdje smo se obećali jedno drugom, da me čeka dok završim bogosloviju. Tako je i bilo.

Koje godine ste se vratili u naš kraj tj. rukopoložili- dobili episkopski blagoslov za bogosluženje u našoj eparhiji (ako se možemo tako izraziti). ?

- Kao završen bogoslov, mogao sam birati parohiju Sremske Laze u Slavoniji kod Vukovara ili Dalmaciju. Ali, ja sam odabrao rodni kraj.
 Nakon završene bogoslovije, oženio sam se 1968 godine i rukopoložio. Prva parohija mi je bila Ceranje Gornje, Ceranje Donje, Pristeg, Miranje, Zapužane, Jagodnja, Kakma, Lišane, Polača.

Početak službe težak kao i svaki početak. Narod pošten i čestit, ali uboga sirotinja. Nema puta nigdje, nema vode, nema struje. Živio sam u crkvenoj kući u Ceranjama Gornjim, sagrađenu još iz doba Austrije. Kroz prozorska okna zvizdila je bura kao na otvorenom. Godine 1971, rodi mi se sin Dragan, a naredne 1972 godine obnovio sam crkvu u Lišanima Tinjskim. Te godine neki mještani Lišana Tinjskih, zavare veliku petokraku na ulazna vrata od dvorišta crkve. Kad sam ja došao i vidio to, uzeo sam špicu i čekić i sve to odvalio. Nevjernici su to vidjeli i u njihovoj ljutnji i mržnji, htjeli su me tamo linčovati. U strahu i nevjerici, uspio sam da im pobjegnem motorom Tomos, koji je stajao pored mene. Kad sam došao kući u Ceranje Gornje, nije prošlo ni sat vremena, policijska marica je već bila pred vratima. Samo sam stigao poljubiti prvorođenog sina i ženu, a već su lisice škljocnule. Odveli su me u Zadar u zatvor. Već sutrdan ujutro je bilo suđenje. Osude me na osamnaest mjeseci zatvora i već isto to popodne pošalju me u zatvor Stara Gradiška. Robija mi nije teško pala, jer šta sam ja proživljavao u dugim noćima, sve mi je teže padalo na ženu i sina i na moju užu familiju.

U to vreme, sa mnom  su bili i tad svježi maspokovci: Tuđman, Mesić, Čičak,  Veselica, Jelić i dosta drugih, čijih se imena ne mogu sjetiti. Najgore u svemu tome je bilo,  što su prema meni imali poseban režim, jer je upravnik zatvora bio sveštenički sin, koji se morao dakazati, jer je on kao odabrao pravi put. Da vam pričam kako mi je bilo, bolje je da vas poštedim, jer samo ja znam kako je biti politički nepodoban. Gledao sam samo da odrobijam svoje i da izađem zdravog uma, tijelo je ionako bilo dobrano načeto od prevaspitavanja.

Žena i dijete su mi morali izaći iz crkvene kuće, unatoč molbi vladike Stefana. Kad su napustili kuću, on ih je uspio primiti kod sebe na mjesec- dva, sa izgovorom da mu moja supruga kuva, ali ni on nije mogao izdržati tolike pritiske. Jer neki koji su nosili mantije, crvena krv im je bila crvenija od Titove. U sve su pore društva ušli i vršili razne pritiske i ucjene. Mojoj ženi su nudili da se razvede od mene, da će dobiti u Splitu posao i stan,..itd. U selo nije mogla, jer je vec pala ljaga na braću i mater, zbog Save Jovanovića. Kako se otac upokojio jos 1971 godine, sve je palo na leđa mlađe braće. I na kraju, pokojni tast je imao neku kućicu u Osijeku, a živio je na selu 10km od Osjeka,  i on tako primi ženu i sina. Međutim, u početku niko ih  nije smio obići, osim tasta, koji bi noću dolazio i donosio im hranu. Od kolega i sveštenika, koji su  pomogli ženi i djetetu, bio je kum Marko Jačov, koji je u to vreme bio profesor u karlovačkoj bogosloviji, kum Sinobad, njegov brat pokojni Mile i sin od patrijarha Germana- koji mi je bio profesor u bogosloviji u Beogradu.

Tu u Osijeku, žena i sin su me i dočekali nakon mog izlaska iz zatvora.

Kao prećutnu nagradu, više od strane oca Pavla Kozlice iz manastira Krupe, nego vladike Stefana, iako je bio jedan od rijetkih ličkih vladika, dobio sam parohiju Benkovac. I to njen zapadni dio,  sa selima: Kula Atlagić, Korlat, Benkovačko selo, Raštević, Šopot, Podlug i Perušić. I to, pošto je proto Marko Andrović otišao u penziju, ja sam došao na njegovo mjesto, a on je otišao za Portorož, gdje je i okončao ovozemaljski zivot.

Na parohiju sam opet stupio početkom godine, ali sam dobio pro forme, epitimiju od vladike na mjesec dana zabrane služenja, da bi komunisti vidjeli kao da sam i od crkve kažnjen zbog skidanja petokrake. Tako da sam te 1974 godine započeo svoj pastirski posao i u vasem selu, Kuli Atlagić. Iste godine rodio mi se i sin Milan.

Ali ne lezi vraže, opet sam imao peh i problem sa partijom. Za Nikoljdan 1975 godine, vozeći se bijelim putem, koji nije bio osvjetljen i to između Županove gostione u Šopotu i pumpe kod Zrilića, naletim na grupu vojnika u alkoholiziranom stanju, koji su se teturali cestom tamo- amo i ja udarim u njih. Sreća moja, što mi je svjedok na sudu bila Zorka Zrilić i muž joj Grgo, koji su rekli da su čuli buku i pismu vojnika, zatim kočenje i onda udar. Naredni mjesec dana nisam mogao opstati od najezde Udbe, vojske, policije,  što iz Zadra, nego i iz Splita i Zagreba. Htjeli su da mi natovare,  da sam namjerno udario u vojnike i “tekovine Broza i partije”. Osudili su me novčano, pa sam morao moliti mater da proda neku svoju zemlju u Biljanima, da bi tim vojnicima isplatio odštetu, brdo i gomila nekadašnjih para.

Poslje su znali skupljati u rezervu većinu nas popova, zatim nepodobnih ljudi običnih seljaka, radnika koji su bili obilježeni kao protivnici režima. I tako bi svaki put nas 30-ak rezervista pješačilo i “gruvalo” po kršnoj Bukovici. Kad bi nas zvali u rezervu, nisu me nikako uspjeli obrijati do 1978 godine, već jedino te godine, kad je dolazio u posjet neki Crnogorac, koji je tada urgirao da me obriju, uprkos mom zvanju popa. Jer je najveća sramota za popa, da mu obriju zvanje i čast. Čak u zatvoru sam bio s bradom. Eto, takav je bio odnos režima prema sveštenicima srpske pravoslavne crkve. Poslije su malo popustili, jer sam im rekao da me mogu samo ubiti, jer nema tog tereta koji ja ne mogu nositi.

U posljeratnom  periodu  se spominje više sveštenika koji su služili u Benkovcu, pa tako i našu kuljsku parohiju, kao sto su npr. Georgije Lončar, Branko Kovačević, Janko Trbović, Josif Košević, Marko Andrović, Vi- Petar Jovanović, a nešto kasnije i otac Slavko Zorica. Šta biste nam mogli reći o tim istim sveštenicima i okolnostima koje su pratile to vreme .

- Evo ovako. Pored svih sveštenika kojima je Kula bila parohija koje si ti pobrojao, niko nije bio duže na parohiji osim oca Georgija Lončara. Zatim ja (Petar Jovanović), pa Marko Andrović.

Ostali se nisu zadržavali mnogo. Ja sam bio sveštenik Kule od 1974-79/80 godine, pa opet od 1982-95 godine. Zatim opet od 1997-2004 godine.
Benkovac je negdje 60-ih godina postao namjesništvo, pa su tako i sve parohije bile podjeljene. Obično su ga djelile na istok, zapad, sjever i jug. Kako je koje selo bilo smješteno geografski, tako je i parohija bila određena.
Negdje 1980-te došlo je do rotacije parohija, pa je tako Kulu preuzeo otac Slavko Zorica. Ja sam preuzeo istočni dio Benkovca. Otac Slavko Zorica, nije se dugo zadržao na parohiji, jer je istovremeno bio i profesor u bogosloviji Krka. Tako da sam ga ja često mjenjao u Kuli i faktički nisam ni otišao iz nje. Nedugo zatim,  on je otišao za Knin, pa Drniš, ali uvijek uz posao u bogosloviji Krki. I tako, od pocetka 80-te do egzodusa koji nas zadesio,  bio sam paroh u Kuli.

U Kuli Atlagić  je prije Drugog svjetskog rata,  dugo godina  na službi bio otac Božidar Magud. Naši stariji su govorili da je i nakon toga dolazio često u Kulu, da li se sjećate oca Maguda, možda iz priča ili ste ga i sami upoznali.

- Protu Maguda sam često viđao, jer je i on prošao golgotu u crkvi, gdje je raščinjen. Kako mu je žena bila iz Kule, znao je često navraćati i kod mene i u Kulu. A šta ćemo, bilo je to teško vrijeme.

Nama je pomalo poznato, da je određen broj naših ljudi iz kraja, u to vreme izabrao sveštenicki poziv. Da li znate otprilike koliko je mladića iz naših krajeva u to vreme, otišlo u bogoslovsku školu i da li se sjećate nekih njihovih imena ? Gdje su neki od njih dalje otišli sa službom i tome slično ?

- Nekad je u periodu 60-ih-70-ih godina eparhija dalmatinska davala najviše djece u bogosloviju. Neki od njih su: Savić i Josif Košević iz Bukovića, Kalinić i ja iz Zapužani, Ćakic iz Kule, Trbović iz Miranja, Marko Jačov iz Ceranja, Sinobad iz Kolarine, Matić iz Brguda.

Zatim, ako bi išli malo dalje : Zorica Slavko iz Nunića, Škrobonja Mirko oko Skradina, Đuro Šuša iz Karina, Đuro Skočić iz Bratiškovaca, Petar Jovančevic iz Krupe, Gagić iz Zelengrada, Perić iz Kaštela, Nikola Krička iz Kričke- Baljci, Vukša iz Parčića, vladika Nikanor iz Medviđe,...

Jednostavno je Dalmacija bila regrutni centar, dok je od 1975-ih počelo naglo dolaženje bogoslova iz tadašnje Bosne, kako u svešteničkim pozivima, tako i u monaškim. Tako je i dan danas.
 

Da li je u to vreme srednja bogoslovska škola bila dovoljna za sveštenički čin. Kako je danas, tj. da li svi bogoslovi završavaju fakultete ili iz srednje bogoslovske škole neki đaci preuzimaju svoje parohije ?.

- Što se tiče pastirske službe i svešteničkog poziva nekad je škola bila jako teška. Traje i trajala je pet godina i samo s njom si mogao da budeš rukopoložen. Danas je stanje malo drugačije, bogoslovi završavaju fakultete, ali imaju isti ili sličan status kad dođu na parohiju.

Nama Kuljanima je poznato, ako se ne varam, da je najčešća porodična slava u selu Sv. Nikola 19 decembra. Kad se sjetite tih naših slava, da li ste imali saznanja da su Kuljani i ostali iz okoline uglavnom slavili svoje slave ili je ipak bilo nekih porodica koje i nisu slavile svoju slavu ?

- Dosta je Kuljana slavilo slave i običaje. Doduše, bilo je nekih koji nisu primali sveštenika i slavili slavu, jer su im djeca bili na nekim položajima, pa po njihovom nalogu nisu stari smjeli držati do svojih običaja. Ali ne marim za to, jer bi njihovi roditelji sutradan došli kod mene i zamolili bi me da im očitam slavu uz kruv ispod peke i malu svjećicu bi zapalili. Dakle, ni sinovi na položajima nisu ih mogli omesti u tradiciji naših ljudi. Tako bi isto neke kuće, neću da imenujem nikog, slavile slavu, zapalili svjeću i svi gosti bi bili za stolom dok pop ne dođe. Kad bi ja došao očitati slavu, oni bi izašli van i po mom obredu, oni bi se opet vratili stolu i jelu, jer za drugo nisu ni došli, samo da zadovolje svoje stomačne potrebe.

Kuljani su bili vrijedni, marljivi i radni ljudi na ovoj našoj škrtoj zemlji. Ali su za crkvu i slavu bili vezani, kako stariji, tako su vaspitavali i svoju djecu, unučad, snaje i ostale koji su bili pod jednim krovom. Nisu bili bogati materijalno, ali duhovno jako.

I sam sam sa pola Kule u rodu, jer mi je mater od pokojnog oca bila od Stegnjajića, pa mi je to bilo kao rodno selo, ali teško vreme je bilo, ali čestitije, poštenije, vrijednije i zahvalnije nego danas.

Prilikom obilaska porodica za krsne slave, da li ste uspjevali da obiđete sve slavljene kuće ili je po nekad to bilo teško i nekih problema. Kakva su vam sjećanja iz tih vremena ? Tko vas je najčešće  pratio i pomagao za vreme slava u Kuli Atlagića ili u crkvi za vreme bogosluženja ?

- Osim Svetog Nikole koji se najviše slavio, slavio se i Đurđevdan, Jovandan, a i bilo bi po koja kuća koji su slavili Mratindan, Sv. Trifuna i pokoja kuća svetog Dimitrija. Međutim u to vreme, bilo je par kuća koje nisu primale sveštenika, ali su i oni od kraja 80-ih i pocetka 90-ih započeli sa slavom i srpskim običajima. Ja kao pastir ne zamjeram im ništa.
Kula se za Nikoldan, za jedan dan nije mogla obići u čitanju slava, pa sam dugo u ispomoć zvao vječitog bogoslova Miladina Jovića « Priku », kojeg se vi Kuljani sjećate vrlo dobro. On bi  ostajao u Kuli i do Nove godine i Božica. Toliko se srodio sa ljudima, a i mlad je bio tada, da nije bilo ovog nesretnog rata, možda bi on i bio kulski sveštenik. Dolazio je iz Lopara u Bosni, a skilske raspuste bi provodio u Kuli ili sa mnom. On je sada sveštenik u Srpskoj Crnji, u Banatu blizu rumunske granice. Njega se svi Kuljani sjećaju, jer bi u svakoj kući odsjeo sa domaćinom i popričao, kao da nema obaveza. Zaista ljudina od čoveka.
 

Ko je obično čuvao ključeve od naših dviju crkava u selu? Sjećamo se da su ponekad u proljeće i ljeto neki otvarali novu crkvu Sv. Nikole, kad se približavalo nevreme ili oluja, pa su pojedinci zvonjavom nastojali da otjeraju tmurne oblake, strahujući za usjeve od jake krupe.

- Prvi koji je držao ključeve od crkve i bio moj pomoćnik jeste Miloš Ćakić, stara ljudina dinarskog kova. I on je imao sina sveštenika, koji je iz ko zna kojih razloga raščinjen.

Nakon njega tu je bio Slavko Kalanj, koji je bio oličenje ljudskosti i dobrote. Koji je uprkos svojoj dijeci usvajao i djecu bez roditelja i starao se o njima kao o svojoj vlastitoj.

Da li je krov sa stare crkve  obnavljan za vreme vašeg službovanja u Kuli ili tome slicno?

- Na obnovi vaše i moje crkve sv.Nikole počeo sam raditi negdje 1978-79 godine, ali su to bile uglavnom samo kozmetičke obnove, jer je bila velika nemaština i besparica.

Da li se sjećate nekih zanimljivih dogodovština, priča iz Kule Atlagića, koje bi bilo zanimljivo znati za naše mlađe naraštaje.

- Što se tiče događaja vezanih za Kulu i Kuljane, oni ne bi stali ni u pet knjiga. To čovjek može samo da pamti i u sebi nosi. Drugačije je vreme bilo, ljudi nisu bili u strci sa vremenom pritislim obavezama. Živilo se dosta sporije i nije bilo žurbe za najplahovitijom životinjom na svjetu, novcem.
Kula je imala svoj ritam, pola dešavanja se odvijalo vezano za prvi bus koji bi išao iz Kule i druga dešavanja u povratku tog busa. Večernji bus bi bio samo dopuna dnevnim dešavanjima.
Mirno selo bez ekscesa, zavijeno u svoje skute i u svoj kamen, krš i golet. Ali, odvažnost i čestitost ljudi plemenitog kova, su vrline koje krase te ljude.
A evo, da ne zaboravim i ovo. Možda će vam smješno zvučati izraz « lemuzina ». Kula je bila jedno među rijetkim selima,  koja je zadržala tradiciju i običaj lemuzine tj. darivanja popa. Ne znam otkad je taj običaj ustaljen, ali Slavko Kalanj je bio meni zadužen za lemuzinu. Popa bi obično darivali: vinom, vunom, slaninom, kobasicama, grožđem ili šta bi već ko imao da da. Nije bilo pod moranjem, nego običaj je bio takav.
I još nešto, vi znate da je crkva imala svoje livade. Tu se svake godine raspisivala licitacija ko će sjeno uzeti. Najviše puta su uzeli Macakanje, ali je cijena bila simbolična. Bilo da se popravi nešto na crkvi ili ako bi vladika dolazio da se ispeče janje.
A ima i anegdota, da pomenem koju. Branu Repaju iz Korlata, nije mogao niko sa zvonika otjerati i on bi često dolazio sam. Prvo bi navratio kod mene u Benkovac da pita, kad će biti nešto od dešavanja u selu, pa da on, kako kaže : « oćera prašinu sa zvona ».

Tu bi mu se pridružio i Mile Cupać, koji je za  « belku » novčanicu sve rado radio. Isto ga niko nije moga tako lako sa zvonika otjerati. Jednom je tako došao supit, pa se uhvatio konopaca. To ga privuklo ka zvoniku i padne odozgo, ali mu božjom pomoći nije bilo ništa.

Poslije su stasali mlađi naraštaji u kojima su prednjačili braća Cupać, zatim su tu danas i braća Lončar, Ilija i Čedo.  Nekad su se oni i sami provlačili preko metalnih vrata do konopaca i zvonili nasamo, naročito uoči Božića, koliko je jaka želja bila kod mnogih njih. Ja se nikad nisam ljutio na njih i kad me nisu pitali.

Mi mlađi Kuljani (danas srednjovječni ljudi sa porodicama, imali smo sreću da se sjetimo okupljanja Kuljana za Nikolaju 22 maja, kad je naše selo bilo glavno okupljalište mnogih naših ljudi iz kraja. Moglo bi se reći da je za taj dan Kula  bila centar dešavanja u čitavom našem kraju. Često je u našu crkvu dolazilo i više sveštenih lica iz okoline. Kakva su vam sjećanja ostala na te dane, kako je to izgledalo, jer ste u neku ruku bili i domaćin mnogim sveštenicima i ostalim gostima?.

- Kula je bila specifična po slavi mladog svetog Nikole, gdje bi se okupilo nekoliko hiljada ljudi. Parkiranih kola bi bilo još od bunara, preko ceste oko crkve, na glavnom putu prema Korlatu, od zadruge u selu na strani puta do stare crkve.

Bilo bi po 25-30 štandova za prodaju raznih đinđuva. I tada bi pomene pravio do popodne, jer su mnogi koji su imali upokojene bližnje,  željeli pomen baš na Nikolaju da urade. To im je bilo važnije za pokojnika, nego kad bi pravili godišnjicu. Gledali su seljani na sam značaj Nikolaje, koliko im je Nikolaja bila važna za njihove pokojnike…

Pored Nikolaje, sljedeći najveći crkveni dan u selu je bila proslava Sv. Save (27 januara), kada smo se mi djeca radovala nastupima ostale djece, njihovim recitalima i na kraju i paketićima punih slatkiša- za one koji su imali hrabrosti da recituju. Sjećam se da su pojedina djeca imala hrabrosti da pripreme i nekoliko pjesama i tako su dobijala i više paketića.. Kako su izgledale te pripreme, tko je finansirao paketiće i tome slično ?

- Da, drugi bitan događaj u Kuli je bila proslava slave svetog Save, gdje je jedne godine bilo oko 100 recitacija. Zimsko doba, buretina i nevera, ali bez obzira na to narod dođe u velikom broju, a djeca bi recitovala i dobijala dar svetog Save, najčešće u slatkišima. Darovi bi se uglavnom kupovali iz budžeta crkve, međutim veliki donator tih darova je bila i Milka Prodan, rođena u Kuli, sestra Save Miljevića.

Znamo da Vam je teško govoriti o prvim vašim utiscima, nakon ponovnog povratka u rodni kraj 1997 godine, nakon egzodusa našeg naroda. Kakvi su vam bili ti prvi utisci u Kuli te godine, da li ste nekoga sreli u selu i tome slično. ?  

- Samo da vam kažem, neću mnogo pisati o 1997-oj kad sam ponovo došao u Dalmaciju poslje egzodusa našeg naroda. Mnogo mi je teško i da se prisjećam toga nesretnog vremena i problema koje sam imao.  

Prije Kule, došao sam u Šibenik 1997 godine, gdje smo otac Slavko Zorica, Ilija Karajović i ja odlučili da reanimiramo dalmatinsku eparhiju. Iz Šibenika krenem starim 15-20 godina vladičinim pežoom, za koga smo jedva skupili nešto novca da ga osposobimo, jer je od 1991-1997 bio zatvoren u vladičinom dvoru. Ali eto za prvu ruku je poslužio. Po dolasku u Benkovac, moram da idem na razgovor u stanicu milicije, gdje me oni tu ispituju skoro sedam sati, koji nisu bili nimalo laki i prijatni. Nakon toga, krenem autom i nakon što sam vidio kod vatrogasnog doma neke naše starije ljude, stanem da im se javim. Neki to vide i stanu me vređati i kamenovati, srećom auto je bio star pa i nije neka šteta. Ne mogu da dišem, dlanovi mi se znoje i samo molim boga da pežo ne stane. Ne možete vjerovati kakav je to osjećaj. Kad sam dalje krenuo putem za Kulu, prolazim pored Srednje i Osnovne škole, niko da me pozdravi ili stopira. Idem dalje, Baćini bajami, crkvene višnje i mjesto za postolja pčela gdje sam držao ostala sva u kamenu i zaraslo. Idem dalje, gledam u Sakića kuće sve ruine, Dragaši sve otvoreno. Polako mi vidik baca na Kulu, noge mi se i dalje pomalo oduzimaju,..prolazim Sankoviće, pustoš, kao da je tornado sve počistio. Ulazim u Kulu kao avetinjsko selo, nigdje traga na putu od života. Stajem kod bunara i gledam gore u selo.  Alavanje, Končari, Sankovići, Vidići, Miljevići, nigdje traga životu. Pogledam prema crkvama Sv. Nikole, vidim stoje na svome mjestu i izgledaju neoštećene, hvala bogu pomislih. Nastavim dalje istim putem i odem do nove crkve Sv. Nikole. Crkva stoji čitava, neoštećena, vrata poluotvorena,  razvaljena brava. Prošetam malo okolo crkve, teško mi i zaplačem kao malo djete na zidiću ispred crkve. Ni traga onoj našoj Kuli, nema ljudi, polja zarasla, trava do neba. Nakon malo vremena, skupim snage i uzmem užad od zvona i zazvonim. Nije prošlo ni pola sata, dolaze ti naše tri starije žene i od radosti viču još s ceste : « Evo našeg popa, evo svetog Nikole. Njesmo same. Vratio se naš pop. Evo našeg Boga i svetog Nikole,... ». Prilaze crkvi, vidim one plaču i krste se i ne prestaju, ljube ulazna vrata. Ne znam da li više plaču od sreće ili od tuge, sjete, jada, bijede,... Nikom ništa ne govorimo, zagrlimo se i suze nam sve govore. Samo sam se nagnuo nad njima i tako zagrljeni smo stajali neko vreme. Nešto je bilo jače od nas, ali znao sam da mi je to početak, početak nečeg što ni sam ne znam kako bi nazvao.

–« Aj’d oče da se pomolimo bogu i da nam napraviš pomen našim pokojnicima ». I tako u crkvi nađemo neke ostatke svijeća, zapalimo, kratka služba i uradim im svim trima pomen na groblju. Nakon toga, zatvorim ulazna vrata od crkve nekom žicom koju smo pronašli oko crkve, koliko se moglo.

Imao sam 550 kuna pri sebi i to im dam da podijele, jer sam imao goriva u autu, pa mi nisu trebale pare. Kad sam im podijelio ono malo kuna što mi se našlo, one su gledale u njih i upitale: "Čiji su ovo nuvci, oče". Bože pomislih, kakav im je bio to njihov život i patnja kroz nemalo dvije godine, gdje im čak ni novca nije trebalo, niti su bile u kontaktu sa istim. Jedna od njih zakolje pile, baš pile i mi smo tu ručali, posjedili i otišao sam bolna srca. Jer sam znao da nikad više neću zateći onakvu Kulu kakva je nekad bila. Nikad više dječje igre, graje, veselja i slavlja neće biti. Nikad više slavlja kao nekad, ljudi za Nikolaju, Uskrs, recitacija za svetog Savu. Neće biti onih ljudi koji su me dočekivali. Nikad više.

I na kraju prenosimo poruku i pozdrave koje nam je uputio otac Petar preko Facebook-a sela Kula Atlagić, a povodom postavljanja sajta Kula Atalagić.

- Draga moja dijeco iz Kule Atlagić ili ste vezani za Kulu Atlagić, neka vam je sretno i berićetno postavljanje sajta našeg sela. Budite dobri kreatori u radu. Objavljujte sve što je važno za naše selo i nek se i u najudaljenijem kraju svijeta otvara vaša stranica. Uvijek sam za Kulu bio i ostao vezan. Još od davne 1968 godine kada sam primio pastirski poziv, volio sam to selo i jedan dio mene je satkan uz njega. Jer sam skoro pola života proveo sa meni dragim Kuljanima. I da mi oči zavežu vacovom, kroz Kulu bi znao proći. Lijepo je to selo i ljudi i specifično. Škrta priroda. Ali je iznjedrila časne ljude. Hvala vam još jednom na iskrenim riječima i neka Bog blagoslovi vaš rad.

Vaš pop Petar.

..........................................

Sa proslave Sv. Save 1981-82 godine

Oko 1988 godine za Sv. Savu

Otac Georgije Lončar, stara crkva Sv. Nikole