benkovac.rs

Nazad na rubriku

Rukopis epske narodne pjesme uskočke tematike

Srboljub Zorica : Rukopis epske narodne pjesme uskočke tematike

Pogibija Mandušića Vuka

Vino piju četiri serdara

Pod orasom više manastira.

Jedno jeste Janković Stojane,

Drugo jeste Smiljanić Ilija,

Treće jeste od Zadra Todore,

Četvrti jeste mladi Močivune

Po imenu Mandušiću Vuče.

Kada su se vina nakitili,

Među sobom riječ besjedili.

Prvi zbori Janković Stojane:

„Braćo moja,kotarski serdari

I ostali hrabri Kotarani,

Što bi koji od vas najvolio?

Ja bi' junak sada najvolio

Izobilja mesa ovnujskoga

I beškota hljeba bijeloga“.

Zatim zbori Smiljanić Ilija:

„Da je nama vina rumenoga,

Da pijemo, da se napijemo

I uz vino šenluk učinimo“.

Zatim zbori od Zadra Todore:

„Da je nama lijepa djevojka

Da ljubimo lice djevojačko“.

Riječ prozbori Mandušiću Vuče:

„Izjelico,Janković Stojane,

Pijanico, Smiljaniću Ilija,

Poganine od Zadra Todore,

Kamo sablje, kamo vam junaštvo,

Zar junaci samo vino piju,

Zar junaci samo žene ljube,

Zar junaci samo hranu traže?

Ja bih junak sada najvolio

Da su Turci u Kotar prodrli,

Da mi s njima kavgu zametnemo,

Dobre naše konje umorimo,

Britke sablje krvi obojimo,

Avlije turskim glavam kitimo,

Kotarima slavu donosimo,

Da imamo šćara i šićara“.

Taman on u riječi bijaše,

Al' doleti jedno momče mlado,

Gologlavo i još bosonogo:

„Zlo vam vino četiri serdara,

Evo Turci u Kotar prodriješe,

Staro i mlado pod mač udariše,

Sva naselja redom popališe“.

Dok se sprema Janković Stojane,

Dok se sprema Smiljanić Ilija

I sa njim od Zadra Todore,

Dok spremiše kotarske junake,

Već je Vuče konja pojahao.

Dok su oni konje pojahali,

Već je momče na po puta bio.

Dok su oni na po puta bili,

Već je Vuče kavgu zametnuo,

Već progoni zadnje mimo prve.

Puče puška od dušmana ljuta

Te pogodi našeg hrabrog tića,

Baš u čelo Vuka Mandušića.

Pade Vuče u travu na glavu,

Pristigoše ostali serdari

I sa njima dični Kotarani.

Mili Bože, na svemi ti hvala!

Da je kome stati pa gledati,

Sjatiše se Turci i hajduci.

Stade vriska konja i junaka,

Stade piska tvrdije sabalja,

Stade jeka tankije pušaka.

Pade tama od neba do zemlje.

Nije tama od Boga poslata,

Već od brzog praha i olova

I od pare konjske i junačke.

Tu brat brata poznati ne mogaše

Već po glasu što se odzivaše.

Turci viču:“Amed i Muhamed!“

Kotarani: za veru rišćansku,

Za krst časni i slobodu zlatnu!

Što propušta Janković Stojane,

Dočekuje Smiljanić Ilija;

Što Iliji umaknulo bješe,

To dočeka Pero Mrkonjiću

Sa sedmoro svoje mile braće,

Sve sedmoro gorske harambaše.

Svaki vodi po trideset druga,

Braćo moja, ljutijeh hajduka,

Usred bitke i ljutoga boja.

Poslušajte, draga braćo moja,

Hodi junak Janković Stojane

I on gleda ne četiri strane.

Džaba gleda, vidjeti ne može

Jer je tama polje pritisnula.

Tad zavapi Janković Stojane:

„Daj mi,Bože, vjetre sa planine

Da rastjeram ovu tamu gustu,

Da ja vidim danas na razboju

Ko li gine,ko li zadobiva,

Čija li je vojska izginula“.

Što molio,Boga domolio.

Vjetar dunu s Velebit planine

I visoke gore Bukovice,

Te rastjera onu maglu gustu.

Kad pogleda Janković Stojane,

Kad pogleda na četiri strane,

Polomljeni konji i junaci,

Polomljeni perni buzdovani,

Iskrvavljeni od ljudskog mesa.

Kotarana mnogo tude pade,

Od Turaka ništa ne ostade,

A i ono što jeste ostalo,

Sve ranjeno i iskrvavljeno.

Kreće Stole dalje na razboju,

Kreće Stole,nalazi junake,

Dok ne nađe Mandušić Vuka.

Nađe njega u travi zelenoj,

Još sa mačem u desnici ruci,

Al' se Vuče davno prestavio.

Suze proli Janković Stojane,

Suze proli niz junačko lice:

„Aoj, Vuče,moj po Bogu brate,

Tu li si mi mlađan poginuo.

Zašto naske nisi pričekao

Pa bi s nama pobjedu slavio?“

Podmetnuše svoje b' jele ruke

Pod tijelo Mandušić Vuka.

Sabljama mu sanduk otesaše,

Kraj izvora raku iskopaše

I u raku njega postaviše.

U Kožlovcu pored vode ladne

Mladi Vuče za slobodu pade.

U Kožlovcu gdje se voda sliva,

Mladi Vuče vječni sanak sniva.

Čujte, braćo, kome je čuti milo,

Ovako se sa Mandušićem zbilo.

Zabilješka

Pjesma je ispjevana u epskom desetercu. Starina njenog zapisa zasad je autoru ove zabilješke nepoznata, ali odlike epskog deseteračkog stiha, tematika, metrika i epska priča o slavnim junacima upućuju na svojstva i darovitost nepoznatog narodnog ravnokotarskog i bukovačkog pjevača u dočaravanju događaja junaka iz uskočkog doba.

Ovu epsku narodnu pjesmu uskočkog tematskog kruga zapisao je Ćiro Zjačić, učitelj iz Raštevića. Rukopis pjesme sa motivom smrti čuvenog uskočkog junaka predao je godine 1990. Zoranu Lakiću, benkovačkom srednjoškolskom profesoru i pregaocu na polju prikupljanja i njegovanja zavičajne narodne baštine, sa namjerom da se objavi u „Benkovačkom zborniku“, novopokrenutom časopisu. Predratna 1991. godina onemogućila je ostvarenje ove zamisli jer je spomenuti časopis u ratnim dešavanjima ugledao svjetlost dana samo u svom prvom izdanju.

Benkovački kulturni poslenik, Zoran Lakić, sačuvao je rukopis pjesme tokom ratnih dešavanja devedesetih godina u svojim spisima koji su se zatekli i u nepreglednoj izbjegličkoj koloni prognanog srpskog naroda sa područja Krajine. Narodna epska pjesma iznjedrena u narodnoj usmenoj tradiciji Ravnih Kotara i Bukovice, postojbini slavnih uskoka, tako je na neki način postala pratilac izgona naroda sa rodnog praga.

Tematsku osnovu ove narodne epske pjesme čine dešavanja i opis boja istaknutih uskočkih junaka protiv prodora Turaka u Ravne Kotare, u naselja što ih razgoropađeno i pomamno popališe. Naglasak je ipak na motivu smrti poznatog junaka Vuka Mandušića/Močivuna. Tematika pjesme poklapa se sa pjesmama uskočkog tematskog kruga koje su opjevale događaje junaka vezane za ondašnje borbe.

Poznati ravnokotarski uskoci su: Stojan Janković, Petar i Ilija Smiljanić, Janko Mitrović, Vuk Mandušić, Jovan Šandić...Treća knjiga epskih narodnih pjesama istaknutog pregaoca i sakupljača narodnih pjesama i umotvorina i tvorca našeg standardnog književnog jezika, Vuka S. Karadžića, sadrži borbe i podvige ravnokotarskih uskoka, ali se među slavnim junacima ne nalazi ime Vuka Močivuna. Međutim, u nekim stihovima narodnih pjesama sa uskočkom tematikom navode se i neustrašive borbe hrabrog i odvažnog junaka Vuka Močivuna, dok se u drugim narodnim stihovima, poput ovog rukopisa pjesme sa motivima iz uskočkog vremena,istovremeno spominju oba slavna junaka naše narodne epike – Vuk Mandušić (neuporedivo poznatiji) i Vuk Močivun, uskok po porijeklu iz dalmatinskog sela kožlovca.

Rukopis pjesme pod naslovom „Pogibija Vuka Mandušića“ ne razobličava nedoumice u vezi sa navedenim uskocima imenjacima, štaviše, izričitost i istovjetnost je pri navođenju junaka-uskoka očigledna u stihovima: „Četvrti jeste mladi Močivune/ po imenu Mandušiću Vuče“.Proizlazi da je ipak riječ o jednom junaku, slavnom uskoku kome se pridodaje drugo ime ili nadimak – Močivun.

Narodna tradicija Kožlovčana takođe upućuje na to da je na mjesnom groblju ovog dalmatinskog sela sahranjen uskočki junak Vuk Močivun. Nadgrobnu spomen-ploču zub vremena je dobrano rastočio, ali je ipak odavala svojim tek naziranim konturama i obrisima krsta i sablje da je riječ o grobnom obilježju ravnokotarskog uskoka. Svojevremeno su benkovački poslenici na polju kulture, na izmaku osamdesetih godina proteklog vijeka, koju godinu uoči građanskog rata u Hrvatskoj,pohranili spomen-ploču uskoka na čuvenoj benkovačkoj tvrđavi Kaštelu, u Zavičajnom muzeju ovog dalmatinskog gradića, kako bi je stručnjaci obnovili i sačuvali kao baštinu iz uskočkog razdoblja. Autoru ovog zapisa nepoznato je, međutim, šta se desilo sa nadgrobnim obilježjem Vuka Močivuna, Kožlovčanina po rođenju, nakon hrvatske „Oluje“.

I u rukopisu pjesme navodi se da je Vuk Mandušić/Močivun poginuo na braniku slobode u selu Kožlovcu kraj izvora vode, a grgoljenje vode sa nekoliko izvora na slikovitim obroncima od pamtivijeka su ovom naselju davala posebnu prepoznatljivost. Stihovi nam to jasno posvjedočuju: „Sabljama mu sanduk otesaše/kraj izvora raku iskopaše/i u raku njega postaviše/u Kožlovcu gdje se voda sliva/mladi Vuče vječni sanak sniva“.

U rukopisu pjesme navodi se, pored poznatih uskočkih imena, i junak Petar Mrkonjić. Ime ovog uskoka nalazimo i među stihovima pjesme „Janko od Kotara i Mujin Alil“: „On obuče tananu košulju/po košulji kadivli đečermu/po đečermu zelenu dolamu/po dolami toke Mrkonjića/štono ih je Mujo zadobio/od junaka Petra Mrkonjića/u Kunari visokoj planini“.

„Ono ti je sve pet Mrkonjića/što je napr'jed junak na vrančiću/crni brci pali do pušaka/sjaju mu se toke kroz brkove/kano mjesec od petnaest dana/ kad obasja kroz jelove grane/neobična oka i pogleda/neobične slike i prilike/ono ti je Petar Mrkonjić“ (iz pjesme „Ženidba od Zadra Todore“);

Pjesma „Smrt Ilije Smiljanića“: „Ilija je rana dopadnuo/al' eto ti Mandušića Vuka/ pa on pita svoga pobratima“ (ne pominje se, dakle, Vuk Močivun);

I u epskoj narodnoj pjesmi „ Dva Kurtića i Boičić Alili“ susrećemo lik junaka Vuka Mandušića:“Sve konjanika ljutih oklopnika/ i četvrtoga Mandušić Vuka“ (i u rukopisu pjesme „Pogibija Mandušića Vuka“ imamo izvjesnu sličnost u brojčanom izrazu: „Četvrti jeste mladi Močivune“).

Lik Mandušića Vuka (ne i Vuka Močivuna!)

nalazimo i u poznatoj našoj narodnoj pjesmi„Ženidba Milića barjaktara“: „Kuma kumi Janković Stojana/starsvati Pivljanina Baja/ a đevera Mandušić Vuka“.

U pjesmama uskočkog tematskog kruga nailazimo ipak i na slijedeće stihove:

„Dok serdari konje pojahaše,

Močivune do Babina Duba;

Dok serdari do Babina Duba,

Močivune Turke dostigao...“

Manje poznate riječi u rukopisu pjesme „Pogibija Mandušića Vuka“

avlija- dvorište

Amed, Muhamed – dostojan, slavljen, hvaljen, osnivač muhamedanske religije

beškot- dvopek, vojnički hljeb, suvi kolač

kavga – svađa,prepirka,borba, boj

pernat – okićen perjem

prestaviti se – ispustiti dušu, umreti