Nazad na rubriku

Benkovac

(Branko Lakić)

Sa Avale ja Beograd gledam,
i tada se ja mislima predam,
o gdje mi je moj Benkovac mio,
u kome sam mladost provodio.

Rodno selo, gdje su stare kuće,
gdje sam igra' briškulu i buće.
Nema pjesme, naših lijepi' cura,
a fali mi i jugo i bura.

Gdje je groblje, gdje su moji stari,
Karin more i Ravni Kotari.
Tu je bio život ka' iz Raja,
ništa ljepše od rodnoga kraja.

 I tada se iz misli probudim,
pa mi dođe skoro da poludim,
duša pati, a kosa mi sjedi,
bez Benkovca život mi ne vrijedi.

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 0 Ukupno glasova: 0