benkovac.rs

Lijepom Vašom(našom)

Sasvim slučajno, ili možda intinuitivno, ili ko zna zbog čega, okrenuo sam TV kanal, koji inače gledam jako rijetko. To je kanal državne televizije, susjedne nam zemlje, koji se diči narodnim imenom, kao uostalom i sve institucuje u zemlji "tisućljetnog" naroda. Zastadoh na trenutak, jer mi pred očima sinuše poznate slike i motivi napustenog Zavičaja.
Povezače, vuštani, preslice, vretena, crvene kape sa crnim resicama stara su obilježja moje zemlje. Zemlje kamena i smilja, zemlje maslina i bajama, zemlje vinograda i sunca,z emlje moga djetinjstva, odrastanja i mladosti.

video.hrt.hr/2501/2015-01-24_Lijepom_nasom_16x9.mp4

Sjećam se tih kapa, kada sam kao dijete sedamdesetih godina prošloga vijeka, sa prozora našega stana posmatrao sajmene dane jednom u mjesecu.
Preko puta zgrade u kojoj sam se rodio, starijim sugradjanima poznate pod imenom Zgrada staroga Suda, na bunaru ispred kuće pokojnog Đorđa Katića prodavao se bijeli luk, koji tada od milošte nazivahu brgudski.
Ispod samog našeg prozora,u avliji Mijovića, gdje su se otkupljivale kože, tog sajmenog dana bilo je posebno živo.
Mnogi seljaci iz okolnih sela nagrnuli bi baš tada, da iz svojih kuća donesu na otkup kože koje su
marljivo ćuvali od Đurdjevdana i prethodnih svetaca kako bi se našli sa društvom i dali duši oduška u gostioni Spase Matića Ili preko puta kod Živka Rakića.
Sjećam se tada, kao dječak razmišljao sam gledajuži te ljude i osjećajući oštar miris koji se širio krajem da li i oni znaju što sam ja od djeda, kroz razgovor u našoj kući čuo više puta da se baš
tu u toj kuži s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka kreirala srpska politika u Dalmaciji, i da je glava kuće tog vremena Todor Mijović, poslanik srpskog kluba u Dalmatinskom Saboru u Zadru, bio jedan od potpisnika Zadarske rezolucije.
Moj pogled,i sada u mislima, puca preko glavne benkovačke ulice, između kuća dr.Božidara Dražića i trgovca Petra Jokića, pa seže u daljinu sve do zgrade općine u kojoj je tih godina radila moja majka i gdje sam često svraćao. Na istočnu stranu, Kninskom ulicom nisam išao tako često, ali tog sajmenog dana, jednom u mjesecu,obavezno bi se prošetao sa babom do naše crkve Roždestva Jovana Krstitelja gdje je bio centar sajma.
I evo sad,poslije više od 40 godina, naviru mi ta sjećanja.
Preko puta crkve,od gostione Petra Grajića, zvanog Štela ,pa do gostione Miljevića prodavale su se
tuke (ćurke).
Možda se baš zbog toga u Benkovcu udomaćio pogrdni izraz koji je korišćen sve do naših dana ,a koji je bio slikovit prikaz ljudske gluposti - "tukac Miljevića".
Kad kažem do naših dana, mislim na dane našeg postojanja i jedinstva sa Zavičajem, kojem smo kroz vijekove dali svoj pečat.
Naš Zavičaj danas živi u sjećanju, sjećanju svih,koji su ga napustili ,ne svojom voljom ali ga nisu zaboravili.
Moja sjećanja nagrnula su sasvim iznenada, gledajući emisiju HRT-a "Lijepa naša".
Blijeda kopija ,ili bolje rečeno pokušaj kopije bukovačko-kotarskog kulturnog naslijeđa, uz potpuno ignorisanje postojanja dalmatinskog Srbina sa prepoznatljivim znamenjem "tisućljetnog" naroda,umetnutim na našu narodnu nošnju jeste zapravo sintagma te "tisućljetne" kulture.
No ipak moram priznati ,iako u formi plagijata sa prizvukom kiča, uspjeli su da probude moja sjećanja na Zavičaj, i stoga sam "zahvalan" mojim komšijama (po)katolicima iz okolnih sela, koji na sebi svojstven i već prepoznatljiv i uobičajen način, čuvaju naše kulturno blago.
Benkovac živi u srcima i sjećanjima Benkovčana širom svijeta, od Australije i Novog Zelanda do Kanade i SAD.
Živi onakav kakvog su ga ostavili, i kakvog će ga svojoj djeci prenijeti u nasljedstvo.