Nazad na rubriku

Stani malo stranče

Stani malo stranče,
i pogled svoj baci,
pogledaj svuda opustjele staze,
kud su prolazili moji,
nekadašnji đaci.

Kad ugledaš stranče,
one zidine crne
što u nebo laju,
to su zidine najljepše škole,
u mom rodnom kraju.

Pa onda kreneš dalje,
ni tristo metara,
stoji spaljena Kula,
kotarskog junaka
Stojana serdara.

Stranče,selo je moje mrtvo,
u njemu ničeg nije,samo iznad njegovih,
zidina crnih
jato se gavranova vije.

A nekad je u njemu,stranče,
ko u košnici vrilo,
bilo je ono puno,
ljubavi,pjesme,smijeha i igara,
svakog je ono čekalo milo.

U njemu nikad nije bilo,
onog što đavo stvara,
ono je vijekovima bilo
uzor kršne Bukovice
i Ravnih Kotara.

Molim te,stranče,
ako baciš pogled po panorami moga sela,
pa se sretnemo ovdje,na Divljem Zapadu,
reći ćeš mi,stranče,ima li još tamo,
i jedna kuća cijela.

Reci mi da li je groblje skrnavljeno,
ili je još cijelo,
ako sretneš nekoga tužnog povratnika,
upitaj ga,kad ispusti dušu,
ko će mu držati opijelo.

O,selo moje,
o bolna rano u dnu grešne duše,
hoće li se ikad više u tebi,
zaigrati kolo i fudbal,
ili će i dalje da te vandali ruše?

O Bože,Bože,
pa ja se samo u tvoju ljubav nadam,
zašto kazni moje drago selo,
zašto kazni mene,
da među kaubojima stradam!?

Ilija Pupovac

 

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 0 Ukupno glasova: 0