Nazad na rubriku

Kroz trenutke

(Nikša Dobre)

Tišinom se okupa suton
što ga dan noći proslijedi.
Više kuća Mimićevih tek jedan
tračak dima nebo oboji.

Ko da se vrijeme umiri
od pustoši što ga korov napravi.
Zarobilo polja i imanja te
na tešku robiju ih osudi.

Vidjeh grob što me volja Tvoja
u njega ne stavi.
U trenu osjetih snagu života,
međ čempresima starim i hladnim.

Znam da će uvijek čulima mojim
isti miris livada teći.
Svojom svježinom u tuđini gost znan,
snagom svojom po poljima rastrčan.

I kroz najcrnju rupu kad padoh,
osjetih da me duhom Tvojim častiš.
Njeno ime u sebi tri puta vrisnuh,
s grcajem me nečuje nitko.

Bože, okupaj me rosom Tvojom.
Prostruji dahom kroz nemire moje.
Nek znaju dušmani da me slomili nisu,
nek prenu od težine koliko Te u meni ima.

Zaboravih na sve,
otkad Te dodirnuh.
Gospode svemogući,
Ti što me spase.

I ono što mi sveto bi
od svetosti Tvoje potamni.
Srce što mi od tuge puče,
Ti ga, Gospode, sastavi.

Nek znaju svi što znali nisu:
da mi ne mogu uzeti sva sjećanja moja!
S njima ni strancem u tuđoj zemlji
ne osjećah se više.

I sad kad opet dišem
svom snagom svojom,
sad kad pogledah podno
zidova ikona svetih.

Slušam kako žubore pod kožom mojom
sva vremena pradjedova mojih.
Šapću kroz bure i litice gole,
za sve nas se oni mole.

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1