benkovac.rs

Morlačke priče (II)

Njegov radni dan

U ranu zoru nazuti kalce, navuci gace, zaspunjti šlape.
Umiti se na špini po moguce što ledenijom. Obaci konja. Štogod pojesti, potegniti vina,
pa spremiti plug i kar. Konja pritakati. Metniti bokun kruva, pancetu i bocun u zobnicu.
Redne i škurju u ruke i u vinograd. Orati.
Ubrati ceulju trešanja-glodaca, grožđa, prasku ili smokvu.
U podne zavatiti vode sa bunara, štrapniti se zera i potrati šudarom. Sjesti kraj kamenice
na uzglavku i rucati. Istresti zemlju iz kalaca i nazuti šlape. Izvaditi sjekavac iz gaca na
guzici i opsovati. U suton kuci poci.
Konja rastakati, otikom lemeš dobro ostrugati. Dati konju zobi i prikupiti štogod za
magarcinu.
Popraviti onu gumenu brntvelu na strugi i zatvoriti strugu. Naoštriti kosjer. Potopiti
mutiku. Ocerati tuke sa murve. Oprati noge u kajinu, otrati se šugamanom. Pogledati
prasca. Nešta je boca jutros. Vecerati. Sjesti na balaturu. Popiti bukaru vina. Zakljucati
konobu. Zakracunati avliju. Utrniti svjecu i leci.
U stvari, još jednu bukaru vina i sjesti na balaturu.
'A kol'ko ovi lepura ove godne,vrag im srecu odnjo!'
' Sad idem leci.'
'Stara !'

Njezin radni dan

S prvim pjevcima ustati,pa pravo višekuce, jer - utece u gace.
Nazuti kalcine, obuci vuštan, prebaciti travežu, rašcešljati se i povezacu zavezati.
Ne vidi se; treba svjecu voštanicu ili petrouljku upaliti.
Rulina i drva za propiru prinjeti, naložiti vatru u špakeru, i pristaviti vode da se grije.
Brašno prositati, u nacvama kruv ukuvati.
Dok on kisa i ne nabuji, ovcine vrag im srecu ne utra treba izagnati, danas je Zorkin red.
Brabunjke po avliji, za ovcama, grguricom pocistiti. Donjeti lozurine i naložiti vatru na
procelju.
Kruv naiša valja ga prekuvati. Išcerati peradiju vanka i jaja po gnjezdima skupiti.
Dogori vatra, zgori se loza, peka je vruca, mašom žar razgrnuti pa kruv zapretati.
Sjena dati volima, kravami, konju i magarcu slame, pa otici na gusterinu vode im donjeti,
treba i napojiti.
Pulu umješati, jer voda vec uveliko vari, vatru podjariti i divku djeci pristaviti.
Trci na ognjište, peku razgrnuti, kruv obici, i ponovo ga zapretati. Djecu probuditi, valja
janjce izgoniti.
Kiseli kupus iz kace izvaditi, kaniti dvi-tri kapi ulja i s pulom izmješati:
Cojeku presvlaku pripremiti i na marendu ga zvati. Kruv izvaditi da se ladi.
Kanavace staviti iskuvati i u lukšiju ostalo pranje potopiti nek se kiseli.
Do podruma otici, vina u bukaru naliti na stolu da ima.
Magarca nasamariti, vucije pomagacom upregnuti, pa na potok po vodu otici.
U antrešelj slatkovine prasadima po kuruzima nacupati. Sve to kuci dognati, rastovariti i
prasadima baciti.
Uzeti kotljicu, kapulicu i luk okopati, pa lugom posuti. Na zidu plot buretina cunila valja
ga jope namaci.
Oprati i izbistriti pranje, uzeti štipalice, pa ga, da se suši na štrik objesiti.
Usput, golovratu, u bruzinu dabogda završila, iz vrtla išcerati (davno sam joj to
napovidila, samo da nije Maje, kao, za koji dan ce se raskocati).
Valja se o rucku baviti, nabrala sam juce kumuraca i zelja, pa cu da prostiš, vaki, ko
podlanice, bokun slaninetine ubaciti, a, imam i lanjsku gnjatinu da mu kuncu udari.
Ugrijalo vec, djeca janjce dojaviše, treba i pod tezu.
Ovo dvoje još ne idu u školu, troje ce mi iz nje sade doci, a ja odo, ono u koljevci
podojiti.
Kravu treba pomusti, i iz štale balege kariolom na đubrenjak odvesti, jaru ocistiti,
steljetinom iznjeti pa po kumpjerima razbacati.
Rucak je prispio, rucati, pa suderine oprati.
Djecu na tavancinu, da uce kojeg vraga, ocerati.
Zerca još lanjske vune gargašama išcešljati i u kudjelje sabiti, preslicu i vreteno uzeti pa
prepresti.
Evo blaga, treba ovcine sjaviti, pa pomusti i janjce pripustiti. Vareniku zavariti i štogod
za veceru spravljati.
Pranje sa sušila poskidati. Janjce poluciti, djecu pogledati, na spavanje ocerati.
Caki kalce okrpiti, cojeku gumaše ocistiti i vode za nužerine zagrijati.
Svekrvi koju zazvocati, skorup za presnac pokupiti i napokon o sebi se zerca pozabaviti.
Valja cojeku pod biljcinu otici, ovaj smrad sa sebe treba saprati.
Sve to obaviti, moliti Boga da mi cojek ne zarce, slađe cu zaspati i sutra leštrija s prvim
pjevcima nuvi dan zapoceti. Iz dana u dan, vavjek mi je vako otkad sam se udala.
Ajde sat, svima vala, al' bi volila znati mili moj Bože, da l'se vako kod gospode uživati
može.
Ma nek mi samo cojek oran vavjek bide, BOGU fala ja zaspala zadovoljna.

Njihova noć

Nakon šta bi sjavili blago i obašli, ona obicno letuce, a on sitni i krupni zup, dovukli bi se
do kreveta svako sa svoje strane, rjetko zajedno. Bez obzira na to ko bi prvi oca leci,
udžavali su se sacekati. Sve ono šta se planiralo danju dobijalo je svoju završnu formu
upravo tu i tada - nocu u krevetu.
Jedna od tih noci izgledala bi...
ONA: Muramo uzeti prasad. Veljo, prasad muramo uzeti, gluvi !
ON: Ma kakvu prasat, 'esam ti reka da mi ji ne spominješ !
ONA: Kako da ti ne spominjem, koju ranu bacamo, a samo ovog 'ednog imamo.
I 'nako nije nešta dobar,pa veljo da...
ON: Muci! 'Esam ti stot'nu puta reka da nema te sile da ji uzmemo i tacka !
ONA: A vrag mu srecu odnjo cjeli svjet je vec uze i drže po tri, samo mi necemo, samo
mi mimo svjeta...
ON: Muci, reka sam ti !
ONA: Šegun muraš dunjeti od Jove.
ON: Koji šegun ?
ONA: Uni bajam u cošku muraš ispilati.
ON: Bajam pilati.'E s' ti polud'la? A pravi mi lat u vrtlu, ništa mi živo nece ide. Ma 'e s'
polud'la, šta je tebi?
Ko je vid'jo bajam pilati brez potrebe?!
ONA: Klanac gore muraš zagradti.Une ovcine Zorkine su nam u djetol'nu proval'le.
ON: Koji?
ONA: Gore u djetol'ni, cuješ li da su nam une ovcine Zorkine ušle u djetol'nu.
ON: Ma kade?
ONA: Aj' k vragu, ljepo ti govorim da trebaš ici zagrad'ti, svu ce nam djetol'nu vragu
dati.
ON: 'Eli! Sa' ce, tebe, Mile vragu dati!
ONA: Ma,'es polud'jo, šta ti je... Vidi... Vraga staroga... Ma...
Culo se škripanje kreveta i jugo koje je prema noci tuklo sve slabije. Nakon šta je 'da
vragu', nakašlja se i rece:
ON: Ovo kanda ce na buru okren'ti.
ONA: Prasat muramo kup'ti.
ON: Prasat! Eee,vraže! Kol'ko? 'Edno il' dva?
ONA: Dva.
On protresa kušin i okrenu se. Ona poravna kuvertu, namjesti se za san i rece u sebi:
ONA: Manit je. Dobar je.
Više se ništa nije culo osim janjaca koji bi poluceni ponekad zakmecali, tražeci vimena
matera koje su mirno ležale samo nekoliko koraka dalje.

Nji' dvije

PRVA: Es to ti sejo ?
DRUGA: Esam sejo.
PRVA: I ti docla u Benkovac, bice muraš pazar'ti ?
DRUGA: A muram unom vragu gal'ce i sumpora uzeti, samo im je vinograt na pameti. A
ti sejo ?
PRVA: A išla sam u veter'nara, vele da neki bjeli pil'ci dolaze i da baš ljepo napreduju,
pa nema ji još. Muram cekati.
DRUGA: Pil'ci? Vrak je cu' da ima uzeti pilica. Ja sam dvi kvocke nasad'la i baš su mi
ljepo izašli. Nego, nece se raskocavaju ove god'ne, bice suša, šta li je.?!
PRVA: Tako i muje.Zato i idem uzeti ove bjele. Da ji bojleri zovu, vrag ce mu znati ova
njijova imena danas.
DRUGA: E! Cuda ! Ku' ce bojleri za beštiju ?
PRVA: Vrag mu zna srecu. Nego, vele da se najbolje raskocaju kad i' zatvoriš i samo im
vode i piljaka da 'edu dadeš.
DRUGA: Es vidjo.A provacu i to ka' sam svako cudo provala."
PRVA: Nego, 'es ti cula da je stocno brašno došlo u Milke Prodanove?
DRUGA: Este brte, samo ne znam oš li'ga više naci. I ja sam ga prekoreda dobila.
PRVA: Ajme't'se meni sta cu krmcima davati!
DRUGA: Ljepe traveže.Đe's'to uzela ?
PRVA: Est vrak uze; saš'la u Đuke. Još lani nalet'la ođe u Urukala i veljo sa' c' uzeti, pa
nikat saš'ti. Jaadna, šta bilo ljepok mat'rijala otprije.
DRUGA: E! Tako i ja bljuzu. Ka'sam još velut kup'la. A vrak odnjo i Đuku. Ka'sam joj
još vuštan dala. Da uvje' oplecak još osta. Nikat saš'ti. Nego, ka' da s' mi propala zeru,
sejo?
PRVA: Est vrak. To me njesi davno vid'la. A mužda i 'esam. Tri vinograda sejo muja.
Trc' u 'edan, trc' u drugi. 'Ednog obiraš, drugi nadoša. Taman središ sve, pa jope. "
DRUGA: A tuce l'te još, sejo ?
PRVA: A ne tuce otkad nema pop'ti. Bogam'je udžava do nekidan. A tebe?
DRUGA: E ! Kako ne tuce jadna 'cam ga.Ova suša, pa još ner'ozniji. Da ce mu se sav
vinograt zapal'ti. Dođe kuci, pa udri po meni. K'o da sam ja jadna kriva
PRVA: A šta muš sejo muja. Udaš se za vraga, s vragom ziviš.
DRUGA: Muci, muci!
Malo tišim glasom:
PRVA: Ma 'es ti cula da se Marica drži sa Jovom Bracanovim ?
DRUGA: Ma ajde ! Ne muj mi kasti !
PRVA: Vele brte da su ji vidli u red'nama. Da je ljepo iza plota zagalac'jo. "
DRUGA: Ma muuci. Aj cuda stare magarcine."
PRVA: I ja veljo. Da su neki mlađi, pa'jde. Nego to rad'ti po' stare dane. Me's čini da je
to sve danas polud'lo. "
DRUGA: Aj cuda, aj cuda.Jovom Bracanovim."
PRVA: Idem jadna 'cam ga. Neš dospjeti. "
DRUGA: Ajme idem i ja, ka' cu už'nu pristav'ti, a i sve me ceka ko' kuce. A reka i uni
vrak da bi škrop'jo, ako ne udre
PRVA: Živ'la sejo. "
DRUGA: Živ'la."
Užurbanim korakom odoše svaka na svoju stranu.

Kiša

'Ede l' je?' Nema još. "Vraže je namakni." Murebdi ce ot podne. "Mužda? Sprž'lo sinko
muj." Vrag mu zna srecu, šta ce biti o Ilinjoj kat je sat 'vako. "Ko ? Vjeruj se ti meni da je
neš vid'ti do Mitrovdana, kako je kren'lo." Dabogda br'te. "A 'el i lani 'vako bilo ! Sve se
zapal'lo još o Petrovoj. Nemuj mi ništa govor'ti." Da nije buret'ne mužda b' štogod i
ostalo, vako vraga. 'El' palo zeru, eto joj vraže sreću. "E vrag joj sreću bur'jo." Meci se
evo tri dana, mureb'di i oce. "Ko, pljun'mi ođe ako'ce.Sa' ce buretna sve ovo rašcerati."
Mureb'di i nece. "A 'el i odnekidan 'vako bilo. Šta trtljaš." Za' meni ove željar'je u vrtlu.
"Guraj,guraj!" Mureb'di i nagura. "Oš,drž' u štoš." A vrag mu srecu odnjo, nacerace
'edan'put! "Mm'mmm,ka'se mago na krušku popne. Mada ove muver'ne naceralo." Dobro
se spuš'lo. "A muci, spuš'lo t'se u glavi da'bog'da." Aj k vraaagu, šta's' ner'ozan. "Ja
ner'ozan. O pomanitala da' bog'da." Duše'mi 'esi. "Muci! Vidiš li da utijava." Kad utija i
udar'ce. "Ooo,udar'jo te Bok." Šta depošt ne ocistiš, nego's' tu zas'jo. Sva ce nam prž'na u
guster'nu! "Da'bog'da je svu zatrpalo. Kako neš? Evo sve poplavi. Bolja'si muci."
Ajme't'se meni šta cu ovcama davati, neš kumpjera ove god'ne izvad'ti i ove kokošur'ne
ne nuse ki lani... "A muci j***m ti mate, šta s'se sat nauzela ki luda. Neš ovo, neš uno."
E prika! Aj

Sinovi bure

Ukala je kao da ce sve pred sobom odnijeti dok sam ležao u šušnju oslonjen na suvozid
podno puta, blizu starih kuca.Uz pregršt bajama i šaku kostelica, onih kasnih, koje ni 'tice
još nisu pojele 'vatao sam toplinu i zrake sve podaljeg sunca, dok su oštri mlazovi kroz
rupe na zidu lacali po vratu i cerali na dizanje koljera. Igra u kojoj bi se sa svakim njenim
naletom ježio od hladnoce, a nekoliko sekundi iza, kravio na suncu, bila je moja i
podsjecala me da je život satkan na slicnom principu: stezanja i otpuštanja, treptaja i
topline. Cekao sam drustvo i pitao se hocemo li u kosavce do Savica bresta, do Brežina u
potragu za ježevima ili cemo tu,u postelji od šušnja, poput gušterica ostati u gustu, na
buri pod suncem ili na suncu pod burom? Dok bi poneki razbijeni, usamljeni oblak u
svom trku pred njom zaklonio sunce i praveci sjenu produžavao kostrešenje do ivice
drhtanja, između Baka i Petrima kao da se smije, blještilo je more. I l'jevo i desno i gore i
dolje i daleko pravo, kao da je sve podrhtavalo u nekom cudnom ritmu.

Posvuda, bilo jeplavicasto, sjajno, kristalno i cisto. Vidjelo se do Italije. Sabijeni u kucu vrzmali smo se
jedni oko drugih nabijajuci se na prozor, dok su prve kapi nošene jugom skoro okomito
udarale o stakla. Tmina, nadolazeci od mora, cinila je još vecu unutra i tjerala nas da
zarulje gore još od ranog jutra. Znao sam da se vani ne može ,da su svi planovi propali
odnošeni vodom koja je tekla svuda naokolo i da ce šušanj koga je skupila, postati
pljesniva sljepljena stelja, ako ovo cudo ne stane i ona ga ne probudi ponovo. U
bezvoljnoj tišini buljili smo kroz zamagljen prozor kroz koga ni obrisi Kaštela nisu mogli
da se nazru. Dva rođena brata koji se neprekidno svađaju, a jedan bez drugog nikako ne
mogu i jugo i bura smjenjivali su se, tukli, preplitali i ustupali mjesto jedan drugom u
zajednickoj avliji u kojoj su operisali, a iz koje dolazimo i mi u nekom vidu njihova
potomstva. Uklapajuci se u princip polarnosti, privlacenja suprotnih polova i kompleks
odnosa proizišlih iz istih, formirali su, oblikovali i cinili klimatska obilježja našeg kraja i
imali znatan uticaj na fizionomiju, karakter i stanje duha nas samih.

U tom smislu, jugonikad nije odgovaralo mom poimanju slobode, cijim sam dolaskom gubio mogucnost dašecem i radim šta hocu, ometen blatom, prljavštinom i vlagom.
Kao ljubitelju sunca i svjetlosti smetalo mi je sabijanje u kucu i tama koju su pravili
oblaci, pratioci juga. S jugom su stizale muve, muljacika, sivilo i tmine. Cak i uz svo
zadovoljstvo šta je toliko potrebna kiša koja je išla uz jugo, napokon tu, sva radost bi
nekako brzo išcežavala, jednako kao i energija koja se nikad nije gasila za vreme burnih
dana. Pršuti i pancete su se cundrili i sa njih je pocimalo da kapa. Jugo je u ostalom
donosilo bolest, govorili su naši stari. Sva jetika išla je uz jugo. Uz buru se pilo i pjevalo,
uz jugo to nikada nije išlo. I vina su se preljevala na buri. Uz buru se zacrvenjavalo i
pršut rezalo dok bi uz jugo u opcem sivilu ljudi postajali bljeđi, no što su inace bili. U
dane kada smo pekli na ražnju uz jugo bi svi odimili, trljali oci i psovali gušeci se u dimu.
Uz buru nikada. Ako je bilo dima, bilo je to zbog neadekvatnih prostorija u kojima smo
pekli, a iz kojih nam je bura pomagala dim raznijeti. Ako bi se i odimilo i opsovalo, kao
da je to bilo nekako drukcije, skoro optimisticki. Iako nisam siguran, tvrdim da su sve
pjesme u našem kraju ispjevane za vreme bure. Moguce i u mirne dane, ali za vrijeme
juga, sigurno nisu. Oblaci koji bi se nadimali burom, s burom bi bili i rastjerani. Jugo je
bilo jednosmjerno, pravocrtno i monotono.

Znalo je samo da nabija, onako tehnicki, ne pokazujuci nikakve znake ritma i prirodnosti.
Sasvim suprotno, bura je puvala na mahove, mjenjala intenzitet, ritam, snagu i zvuk,
poput covjeka za radnoga dana. Uz jugo legneš i digneš se mlohav, natecen, nenaspavan.
S jugom je stoka bila uznemirena, muve žestoko ujedale, peradija se kunjila. Kao da su
svi mjenjali raspoloženje. Jedino je zemlja uvijek bila spremna da sa zadovoljstvom
doceka jugo, radujuci se buri, toplini sunca i stezanju pri njihovom zagrljaju. Pod burom i
burskim suncem tamnila je koža, borala se i brazdala lica u skladu sa našim njivama i
oranicama. Do koje mjere je bura kompleksnija od juga govore i njihova imena. Iako
puše sa sjevera nikada niko buru nije nazvao sjevercem. U citavoj šumi sjevernih
vjetrova, buru opet, mozes naci samo 'tamo', i u mnogim knjigama, sonetima i pjesmama.
Ne postoje juzne emocije. Ovdje,u zemlji u kojoj je nacionalna zastava predstavljena
šušnjem, bure nisu vazne i ne vide se od silnih snijegova, pod kojima šušanj nije ništa
drugo do gomile lišca na putu ka zemlji, sanjajuci buru. I još gore. Nema ni juga.
Hladnoce i struje koliko hoceš. U bezglavom ritmu ukljucim radijator i utoplim se koliko
hocu. Čovjece, kakva struja? Mi smo SINOVI BURE.

Magareća priča I

Iako je rijetko "gonio ovce", i to obicno radila baba, tog dana je "k' ovcama", išao djed.
Ista parcela na kojoj su se nalazili livada i vinograd, potreba da se otuce redina, promjeni
po koji kolac i mogucnost da se uz moje prisutstvo pricuvaju ovce, doveli su do tog da to
budemo on i ja. Naravno išlo se u polje. Iako je bilo ljeto i ja trebao biti u Karinu, nije mi
smetalo da preskocim i idem s njim. Njegova blaga narav i odnos koji smo imali nije mi
dao da se ljutim pri takvim aranžmanima. Štaviše, moj zadatak bio je složen i odgovoran
i sastojao se iz dvije faze; transportne i operativne. Sezonski gledano može se reci da su
ovce, bar se meni tako cinilo, pokazivale dva izrazita tipa kretanja do odredišta. Mirnijizimski
i bandoglaviji-ljetni. Ovaj ljetni tip i bandoglavost ocitovala se opet u dvije
potpuno razlicite varijante. Ili da surtaju trkom ili da se usljed vrucine hvataju lada i svaki
cas grupno nabiju glave u prvu sjenu na koju naiđu. Za pokrenuti ih iz tih grupa, cesto je
trebalo imati živce.

Dakle, moj "transportni" zadatak bio je da idem ispred njih i sprecim
ih u namjeravanom trku ili da ih povremeno porenem iz lada u koji ce se sigurno nabijati.
Djed je išao pozadi noseci smotak žice i neizbježni kosijer. Kratku asvaltnu dionicu prošli
smo bez problema, ušli u usku ulicicu ispod Dujinih bajama, prošli pored "kebure",
Brežina i došepali se glavne, Žeželjeve ulice. Tu sam ulicu volio zbog njenih istorijskih,
geoloških i botanickih osobina, ali o tom neki drugi put. U ovoj "ulici",odigrao se
dogažaj zbog kojeg sam djeda kojeg sam i onako volio, volio još više. Baš sam ih
suzbijao da ne ocepe u trk u predjelu Bacinovca koji se izdizao iznad zapadne strane
ulice, kad sam zašuo "ustavi! ustavi!". Zaustavio sam ovce cudeci se zašto i pogledao
nazad. Djed je zurio u redinu koja se dizala iz kanala. Kupina, draca i ticije grožđe;
poneka rašeljka i brest. "Vrag mu srecu odnjo mantu, ludonja! Vrati ji, cuješ,mvrati ji,
idemo kuci ! E,pa veli!" Ni danas ne znam dali sam više bio zbunjen ili uplašen,
pogotovo kad sam vidio djeda kako skace u jarugu i potpuno nestaje u kupini koja se
zatvorila za njim. Naviknute da u to doba dana idu u suprotnom pravcu, ovce se nisu tako
lako dale. Svako malo bi se okretale i zastajkivale, valjda zbunjene jednako kao i ja. U
trenutku kad sam stigao do "mjesta", djed je još psovao i razgrtao kupinu svuda oko sebe.
Glava mu je bila u razini mojih stopa u okruzenju neprijateljskih bodljikavih grana.
Nisam ni znao da se ispod modrozelenog lišca i lijepih bijelo ružicastih cvijetova iza
kojih smo kasnije jeli jagode, nikad kupine, krila šuma debelih bodljikavih lastara bez i
jednog lista. Prizor koji sam ugledao bio je zastrašujuci. Na dnu jaruge, skoro u mraku
nešta se mrdalo.

"Evo nam magarca, rano djedova. Vrag mu srecu odnjo, ludu, da mu
odnjo." "Naaa de!", rekao je stenjuci i dodajucci mi rep,"vuci,rano, vuci!".Iako sam bio
"nešta teži", od repa za kojeg sam vukao, cinilo se da magarca vadimo zajedno.
Ni sad ne znam da li mi je rep dao samo da bi me uvukao u igru ili mu je baš toliko
trebalo da bi promjenio položaj ruku dok je gurao nepomicno tijelo jadne životinje. Kad
ga je izgurao i popeo se na put, pred nama ležao je iskrvavljen, skoro nepomican
magarac. Bio je star, vecim djelom olinjao i toliko u krastama da je izgledalo da nece
živjeti ni nekoliko minuta. Muve koje su se skupljale po iskrastanom tijelu i trzanje i
treptaji raspukle koze cinili su sliku skoro do gađenja. Djed se gadio nije. Tjerao je muve
i milovao životinju kao da se ništa neobicno nije ni dogodilo. Možda citav sat pokušavao
je da je postavi na noge, polako i strpljivo. Iako nismo daleko odmakli, put do kuce bio je
dug i mukotrpan. Nosio ga je više, nego je sam hodao uz ceste pauze i stenjanje jednog i
drugog. Naša pojava u avliji izazvala je zaprepaštenje. Baba je bila u šoku, a potom izvan
sebe od bijesa. Ovce nisu na paši, redina nije otucena niti su pobijeni koci. Umjesto toga
njen co'jek sa zivim lesom pretucenog magarca na izdisaju sav ponosan narežuje da mu
donese ulje i da ovce smjesta goni u kukalj.

Za nju, bio je to cin ludaka, skupljacaĐurkanovih lešina, za njega, sveta dužnost milosrđa i borbe protiv njegovog surovogpobre s cijim se dijelom karaktera nikad nije slagao. Kad smo ostali sami, dok je raspuklukožu namakao uljem govorio je smijuci se "Ha,ha,vid'ceš ti rano muja. Mi cemo njega na
sajmu prodati. Samo 'š vid'ti." Jednoga jutra, dok sam još spavao probudio me je uz
glasan smjeh pokazujuci mi novac pružajuci moj dio, onaj za bumbune.
Na avliji uz isti smjeh pružio je ostatak babi. Životinja se bila oporavila do te mjere da
niko nikada ne bi ni sanjao iz kojeg stanja je tako lako oteta. Rane se vidjele nisu. Cak i
ona olinjala mjesta kao da su bila manja. Ono šta se sakriti nije moglo bile su godine i
ocigledna starost životinje pri kraju svoga vijeka. Prodao ga je Talijanima, rano ujutro u
saradnji s mrakom.

Bio sam ponosan. Ne zbog novca, vec milosrđa i neobicnog djela
koje je izveo. Samom prodajom citava akcija dobila je minimum zaštite javnog mnjenja,
Đurkan je bio osuđen na javnoj sceni, a babi oduzeto pravo na bilo kakvu rijec. Kad me
je isto popodne pozvao da idemo cupati gorušicu po 'šenici, potrcao sam s ponosom.
Hodali smo polako. Povremeno sam dizao glavu i posmatrao ga. Iako mu nisam bio ni do
kuka, cinilo mi se da smo iste visine. Jednako snažni, dobri i ponosni. Mnogo kasnije
razmišljajuci o svemu, jedna cinjenica i nekoliko misli pomutili su ponos u kojem sam
uživao. Nije li Đurkan sa svojom robom imao pravo da radi šta hoce i da li je moj djed
napravio tako plemenito djelo "previđajuci" detalj da ce taj isti magarac za koji dan biti
ubijen, ovaj put ne od Đurkana, vec od 'Talijana. Nemoguce da to djed nije znao?!

Magareća priča II

Miris asvalta ostao mi je u sjecanju tada zauvijek, kao i osjecaj koji sobom nose nove,
nepoznate stvari. Mašine koje je malo ko vidio do tada, ostavljajuci iza sebe crni vruci
trag, izazivale su strahopoštovanje, a ljudi koji su upravljali njima, licili su na heroje.
Opca spoznaja o dobrobiti, napretku i razvitku u transportnom smislu, koja je stigla
zajedno s asvaltom, cinila nas je ponosnim kao da smo vec postali dio razvijenog svijeta.
Cijenu tog napretka, svi su vec sutra poceli osjecati. Naime, tehnicka opremljenost našeg
kraja u vidu transportnih sredstava ispoljavala se u Uroševom traktoru, Mominoj
"zastavici", ponekom motoru i nekoliko bicikla. Sve ostalo pripadalo je karovima, bilo da
su ih vukli konji ili volovi. Iz grupe "lakih transportnih sredstava", namjenjenih za
svakodnevne aktivnosti i prenos malih tereta, skoro svaka kuca imala je magarca. Upravo
kroz ovu grupu odigrao se prvi konflikt s neizbježnim napretkom. Sutradan, asvalt je bio
jednako crn i masan, ali hladan i s puno manje mirisa. Vođeni svakodnevnim
aktivnostima, mnogi koji su naprtili svoje magarce i put ih vodio da pređu preko ili se
krecu novom asvaltnom cestom bili su nemalo zapanjeni pojavom koju do tada nisu
poznavali.

Njihova transportna sredstva odbijala su da se krecu po tom novom putu,
"ravnom ki caka i bez ikakovije rupa". Konfuzija i ogorcenje ponosnih vlasnika bili su
ogromni. Iznenađeni, zacudjeni i ljuti vikali su, pretili, tukli. Nagovaranja i natezanja s
magarcem u bilo kom vidu bila su ponižavajuca i sama po sebi blam.
Neko od komšija, prika i prija ili ne daj Bože kum da naiđe u tom trenutku, bilo bi ravno
katastrofi. Svi bi pricali kako su se silni Mitar, Brane i Mile "uno,unda", naguzivali s
magaradi kraj "nuve teste". Naravno, bilo je i onih cija su magarad davno prošla
"asvaltnu obuku", odlazeci u Benkovac još otprije. Ako oni naiđu i protutnje kraj njih,
bice to rugo i sramota ne samo za njih, vec za cijelu kucu. A naišli su i vidjeli mnogi.
Rugo je bilo tu, a nadolazecu sramotu trebalo je spreciti na bilo koji nacin. Drugi dan
mogle su se cuti price kako su mnogi "gurali magarat po testi", izmedju ostalih i Tane.
Danima se brujilo, smijalo i rugalo svima ,međju njima i Tani. Nakon mjesec dana sve
više se spominjao Tane. Za godinu dana više niko nije spominjao nikog osim Tane. Kako
tada, tako i sad. Ako upitate nekog kako je bilo onda kad je asvalt "proša'", našim krajem,
svi ce vam ispricati pricu o Tani i njegovoj magarici. Oni koji su najviše "gurali",
najvjernije su pricali, znajuci svaku Taninu rijec i kretnju do najsitnijih detalja. Nešta
poput CNN-a. Dok smo se pretvarali da nikada nismo, za sve nas, gurao je Tane.

Magareća priča III

Ispred kuce imali smo "vrta", u našem kraju rijetko zvanog baštom. Izdizao se ispred
nove, a iznad starih kuca, odijeljen putem i obrubljen sa oko metar i po visokim
suvozidom pokrivenim dracom. Svuda naokolo uz zid rasli su bajami na pojasu jedva
metar širokom i obraslom travom. Baba bajame tu gdje su nije voljela, jer su joj pravili
lad i zelje nije išlo, a djed ih nikad nije dao. I taj metar zemlje u vidu obloga smatrala je
ukradenim od njenog boba, blitve i biža, a djed je htio da ga napravi i vecim. On bi tu
pripinjao kozu ili magaricu i taj travnati izvor za njega je bio važniji od "babine trave". U
vrtlu, naše žene nisu voljele vidjeti ni pile, kamoli kozu ili magare. Ma kako ih sapinjao,
dogonio i odvodio i pri tom pazio da štogod ne uštipnu, uvijek bi našle nacina da
nevidljivo, poput munje, lacnu nešta od "zabranjenog". Baba bi tada vikala po avliji, a
djed zavisno od raspoloženja ili se smijao ili uzvracao istom mjerom, sve do "veta", da ga
uostalom nije ona kopala, nego on. Bez obzira bilo štete ili ne, ona je takve djedove
akcije smatrala ekstremno opasnim, dok bi on tvrdio da dobro sapete i svezane životinje
ne mogu nauditi ama baš nicemu.

I toga dana na avgustovskim suncem vec sprženom"travnjaku", privezao je magaricu za bajam. Ruku na srce, nije ni morao. Na tom vecpogriženom, žutom oblogu gristi se nije imalo šta. Utoliko je opasnost po babino"zeleno", bila veca i izraženija. Da bi izbjegao bilo kakav incident, svezao ju je veoma"kratko", a da bi sprecio protezanje, nije je vezao za nogu kao obicno, vec oko vrata.Svaki pokušaj da dođe do boba, bio je iskljucen. Kad su se kasnije svi zaokupili svojim
poslovima, niko nije ni slutio šta ce se tog popodneva odigrati. U jednom momentu
zacula se vika i psovanje sa puta, iznad starih kuca i iz pravca vrtla. Svi smo istrcali
vidjeti o cemu se radi. Prizor koji smo zatekli bio je nevjerovatan. Naša magarica visjela
je obješena o bajam. Zadnjim nogama jedva dodirujuci put, tijelom oslonjenim o zid i
glavom u dracovom plotu. Za ne povjerovati bila je mrtva. Teško je opisati osjecaj u
kojem smo se našli. Do tada, gluplju i tragicniju scenu nikada vidio nisam. Bez i jedne
rijeci, presjecen je djedov kratki sapon i tijelo nesretne životinje sklonjeno s puta. Kad
smo se vratili iz kuklja gdje smo je u jednom od majdena zatrpali, otišao sam pod bajam
nedaleko od kuca pod kojim sam cesto sjedio i puštao mašti da radi šta hoce. Iako je
izgledalo da nisam, osjecao sam se krivim. Slika bespomocnog tijela životinje nije mi
silazila s uma.

Pitajuci se, postoji li igdje neki slican slucaj, razmišljao sam zašto i šta je
izazvalo to tragišno djelo. I ko je ustvari kriv? Da li je samo htjela da napusti nepostojeci
travnjak ili je djed u zadnje vreme tretirao ružno? Da li je to bio revolt šta nije mogla do
boba ili nepromišljena želja za obicnom šetnjom? Ili je garonja djeda Marka iza svoga
zida nedaleko od nje uputio "onaj" zov kojem nije mogla da odoli. Ili je putem prošao
"neki drugi", još neodoljiviji. Zašto je baš sada, jedini put vezana oko vrata odlucila da
skoci. Šta li je htjela i šta mislila? Zašto, zašto, zašto? Žao mi naše životinje, njene
ljubavi i nezadovoljstva... Šta god da bilo, njeno je bilo da grize, a ne da misli. Misliti
smo trebali mi. I kako god vrtio sve po glavi i onda i sad, ne mogu se oteti utisku da smo
ponekad svi magarci.

Bajami i naše žene

U moru specificnosti iz našega kraja, jedna, kojoj ne mogu da se otmem, skrivena,
neobicna i skromna poput onih koji je cine, bila je i ostala slicnost između naših žena i
naših bajama.
Kao dva osnovna elementa bez kojih nam život nije pocinjao, trajao i završavao se,
može se reci da su ta dva udaljena svijeta cinila esenciju, osnovno tkanje i postov života
svih nas koji smo žene milovali i bajame mirisali ili obrnuto.
Iako na prvi pogled u konkurentskom odnosu, oni se nikad takmicili nisu, nisu se
utrkivali, mrštili, niti ikad sporjeckali.Možda upravo zato šta su u mnogo cemu bili
slicni, imali slicnu sudbinu , znacaj i uticaj na one oko sebe. Cak i da nije tako, tako je
izgledalo ili se bar cinilo da tako izgleda.
Ono šta niko od njih nije skrivao, a cime se niko nije ni posebno hvalio, bila je njihova
ljepota, a da pri tom '' 'ko je ljepši'', nije bilo važno.
Zar pojedina usamljena stabla u cvatu, na saminji šta bi rekli, nisu bila gizdava poput nje
kad bi je sreli, od koje bi jednako zastajao dah i lupalo srce.
Zar grupe na oblozima nisu podsjecale na grupe na klupama u parku samo šta je ovim
prvima vjetar razigravao grane a drugima mrsio kosu.
Zar drvoredi nisu podsjecali na rijeku ljepote koja se ponedjeljkom ili desetog u mjesecu
kretala s obe strane benkovackih trotoara njišuci se u oazi opojnih mirisa i tamo i 'vamo.
Zar istu zebnju, uzbuđenje i širenje nozdrva nisi mogao da osjetiš prilazeci i jednima i
drugima. Zar...
Nisu li oni bili isti kao one? Bujni, razuđeni, razvijeni ili krhki, tanki i slabašni.
Nisu li one bile k'o pupoljci i poput cvijeta njihovoga.Nisu li mirisale i odjevale se isto
i sa istom pažnjom privlacile leptire. Zar one kao i oni nisu bile slatke i ponekad gorke.
Nisu li plodove davali oni baš kao i one. Zdrave, jedre ugojene. Nisu li oboje rađali
blizance, a za teških godina oni davali suvarke. Nažalost, kao i one.
Nisu li i one i oni bili tretirani isto.Zapuštani, njegovani, ostavljani, paženi i maženi.
Nije li se od njih odlazilo i njima dolazilo, ponekad bez reda, i nisu li bez obzira na to
uvijek dali koliko su mogli. Nisu li zato jedni tavorili a drugi rasli u punome sjaju i
nisu li mogli da se polome i skrše, isto k'o i one.
Nisu li bili jednako izdržljivi i postojani i nisu li upravo oni najjacom vatrom grijali, baš
kao i one. Nisi li neopreznom igrom oko i sa jednima i drugima ožiljke mogao
da zaradiš. Nije li se pod krošnje kao u narucje sjedalo.
Nisu li i oni i one bili zabranjeno voce koje bismo tu i tamo krali.
Nismo li jednako jedne i druge uživali, kušali, jeli, konzumirali i u najbolje kolace
dodavali. Samo...
Neumjerenošcu i od jednih i drugih mogao si da ljuljaš, opiješ se i pobrkaš stvari.
Kako onda, tako i sada.
Ali, ko mari.
Za šaku bajama mi bi sve dali.