Nazad na rubriku

Bukovico morala si znati

Bukovico, morala si znati,
da ćemo ti ime spominjati.
Na tvom ljutom, sivom kamenjaru,
čuvam svoju uspomenu staru.
Na djetinjstvo i godine mlade,
cjeli život u sjećanje stade.
Bukovico, sva si od kamena,
volimo te, al' nas tamo nema.
Od Morlaka, samo ime osta,
Bukovico, sad si rode pusta.
Sad si pusta bez ikoga svoga,
tu je Morlak samo živjet' moga.
Samo Morlak bukovačkog roda,
opstajao, đe je zlato voda.
Mnogi o tom nisu razmišljali,
kad su tebe s' krša oćerali.
Ko ti nađe nove stanovnike,
kupiću mu pola Amerike.
Nikad više, nećeš imat' ljude,
ko Morlake koji tebe ljube.
Najezde si svake izdržao,
pa i tursku, ti si oćerao.
Branio si svoje a i tuđe,
a sad eto, imal' išta grđe.
Komšije te prodadoše svjetu,
šta će sutra, reći svom djetetu?
Đe grobovi, naših starih stoje,
pradjedova, i rodbine tvoje.
Đe te sunce davno obasjalo,
bosonoga, čedo moje malo.
Đe s' se bure s' Velebita slale,
škrtu zemlju, uporno nam krale.
Đe su kiše s' jugom dolazile,
i u rjeke tvoje odlazile.
Bukovico, morala si znati,
da ćemo ti ime spominjati.
Tamo đe se život otimao,
nisi ima, al' si srce davo.
Sa planina, vuci silazili,
i u goste, tebi dolazili.
Klali stoku i junice zna se,
al' s' otima za mlade i za se.
Đe pšenica, srpom se je žela,
i na guvnu, konjima se vrla.
Đe krckala, pula za užinu,
a ognjištu, s' veriga bruzinu.
Đe vinograd u kamenu rađa,
niđe vina, pitkija i slađa.
je vučije, te naprave stare,
magareće stiskaše samare.
Da bi voda život održala,
svaka žena starati se znala.
je lukšijom, biljci su se prali,
i po plotu, suš'ti razgrtali.
je su pršut i panceta suva,
ispod peke, bili željni kruva.
Đe su sjela i seoska prela,
bila svjedok ljubavnije vrela.
Đe s' se čule diple i svirale,
i o tebi pjesme opjevale.
Bukovico, morala si znati,
da ćemo ti ime spominjati.
Bukovico, ognjište mi milo,
primi mene ti u svoje krilo,
pa mi buru sa sjevera pusti,
nek' mi srce ko šušanj zašušti.
Bukovačko sunce nek me grije,
najtoplije, meni najmilije.
Oj Morlače, kvrgo bukovačka,
ima l' nade, od sreće i't tračka,
da ožive ognjišta ti stara,
đe si nače sisu iz njedara.
Opet svjeća za slavu da gori,
na ognjištu, za kim srce boli.
Svaku stopu, zemlje tvoje ljubim,
uspomenu neću da izgubim,
nego ću te uvjek spominjati,
Bukovico, ti to moraš znati.
Kaži Bože, ako puno tražim,
na prag kućni, opet da ugazim.

  Nazad na rubriku

OCJENI PRILOG
Prosječna ocjena: 0 Ukupno glasova: 0