benkovac.rs

Dalmacijo

(Milan Dragičević)

Krenula kolona i još se uvijek kreće,
kao da se nikad zaustavit neće.
Teče kao rijeka kao krv iz vena,
daleko je moja kućca ostavljena.
Gledam ovu tugu gledam ovaj jad,
šta da pričam djeci kad postanem star.

Zvoni srpska crkva, srpskim slovom molim,
al' ja samo moju Dalmaciju volim.
Dalmacijo moja koštaš me života,
što mi pusti dušu da se svjetom mota.
Čitam neka slova al ne znam šta piše,
zar Dalmacije moje nigdje nema više.

Dalmacijo moja viči iz sveg glasa,
da te čuje dijete što svjetom talasa.
Berem neko cvjeće što mirisa nema,
slamarice moja zar si izgorjela.
Pijem gorke suze mjesto crnog vina,
bukara mi posta suvenir iz davnina.

Nema više bure nit' zelene smreke,
nema više, bako, kruva ispod peke.
Nema više sjen'ce nit ovaca bjeli',
Dalmacijo moja kud me život seli.
Jesu l' crne verige, vatrenico stara,
e da mi je zava't vode sa bunara.

Ne bi žal'jo živjet ni dana života,
samo da je meni skočit preko plota.
Da obujem šlape, kroz vinograde prođem,
i jopet kao nekad svojoj kući dođem.
Da me grije biljac dok ljuta bura puše,
Dalmacio moja ne izlazi iz duše.

Da uđem u konobu, bačvu da očepim,
ajme majko moja kad se svega sjetim.
Da nakrivim kapu da zapjevam jednu,
bukovačku majko i života vrijednu.
Da zaigram briškulu, janjca da osvojim,
Dalmacijo moja ja te ludo volim.