Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Svetkovine i obicaji

Svetkovanje pojedinih porodica. Krsnica po svecu.U našoj Bukovici, pa i niz Ravni Kotar, ne svetkuje niko onog dana, kad se rodio, niti veštuje t. j. svetkuje onog sveca imenjaka, kad trevi kome doći. U prva vremena, a i sad u đekog imala (bogata), kad trevi doći svetac, kom je ime ka' i njemu, šutradan narandžije ili ti dokonjaci slaptaju se oko njeg. Ne vele mu ni pet ni šest, nego ćap da će ga kao vješati glavu dolje noge gore, govoreći mu: "Plaćaj oli daj rakiju! Znaš ti, što ti je danas!" Šaleći se ongovori tima: "Okan'te se, ljudi, koi vam je vrag. Ne znam ja za ništo". A oni sve to više drpe ga, podižu u ariju, a jedan trče mu ženi: "Daj, starješica, uže, da ti objesimo đuvegiju. Danas ti znaš, što mu je: oli ga otkupljuj". Nije kud damo, dođe ona itijem reče: "Mir svak sebi, sve prošće ka' i ostalo kolje". Onda oni znadu, koja 'e ura, pušte ga, a nje eto đe nosi rakiju, bajama, smokava suvije, pa i ćuktera. Tako uz te, što to izgone, okvasi se rakijom starješina i starješica i onda svak sebi ka' baba i Bog.

Kad dođe tako i starješici krsnica po svecu, a oni, što najviše u nji pro godine rade, što su im više proždrli paru i znadu im za vaj, odma čim svane, eto j' pa se oblentaju i oko starješice, da će je objesiti, pa ćapaju je obarski, da će je strmoglav. Brani se ona što more kroz smij, dok god starješina ne obeta rakiju, i s tijem je otkupi ka' i ona njega. To se izgoni od onog, ko ima prćije dosta, a dok je vinica u svakog bila, događalo se to mal' da ne i u svakoj bogatijoj kući tije narandžija,što im reku: bilo ij je i biće ij vavijek, pa ako zanjuše, da je stutolila (sakrila) koja starješica rakije, da kućani ne znadu, pa kad joj krsnica dođe, eto ti ij, čim svane, pa ćap oko nje ka' i oko one, koja ima svega, da će je vješati. A ona ti se lijepo okosi na nji, pa će im: "Nos' vas vrag od mene, dokonjaci. Ko bi vami potrebu iz droba išćera'? Đe je u mene rakija? Lako je davati nevi Joki, ona ima. Ko ima masla, i muda maže,a ko nema, ne mere ni grla". Tako im odrapi, oni onda vide, da tu nema koristi, prevrnu govor o drugoj kojoj, pa ovda mi je put, đuvegija te odma počme prigovarati: "A da oni ne znadu, da ti nemaš đe rakije, ne bi je pitali." Kune se ona i tropa: đuvegijane vjeruje: kad najkašnje vidi ona, da mu ne može slagati, jer je on zasmije, pa onda otme se ma i njoj smijati. Kad on vidi, da se ona kekeće, onda je već sigur za rakiju. I nije kud kamo: iznese je, a on ala da se čuruta. Kad odane, reče: "Jo, jo, evalaonijem, što kazaše za rakiju". A ona će: "Bi rek da sam ja za drugog koga štedila, evo sam jadnica donijela od matere, nek se nađe - ne daj, Bože, - bolesti, ol da trevi prietelj doći, od koga obrez gori". Onda će on: "Pa ku'š boljega prietelja od mene, eja ne znam, da bi 'vakog našla u sva čet'ri kraja svijeta?" Ona će: "Ali od tebe ne gori obrez ka' od drugog". On će: "Gorijo, ne gorijo, daj ti meni da ope' šmrknem". Dade mu ona, a on se nategnu, dok god mu suze ne trgoše.

Ovoga i ovakog običaja još ima u po đekojoj kući, da se izgoni rakija, za koju se ne zna.

Krsno ime. U nas u Bukovici i đe god ima pravoslavlja, svaki svoje krsno ime slavi i drži od pantivijeka pa do danas. Osim nas pravoslavnije ma i katolici to drže. Oni reku svome krsnom imenu vešta ili veštovanje, pa pro godine puno tije oni vešta drže, na koima dočekuju prietelje i znance (zvanice ili goste); ka' na pr. osim Božića oni svi veštuju Svisvete, na koje im naši pravoslavni piti idu. Osim toga svaki drži po na baška svoe krsno ime, ne krsno ime po svom rođenom imenu, nego ga slavi po kutnjom plemenuka' su mu ga i stari slavili, kao Ivanju, Stipanju, Tri Kralja, sv. Nikolu, sv. Martinu s tikvom i t. d. To su sve krsna imena ili veštovanje. Kad je đe crkva u kom selu, pa trevi biti sajam, t. j. imendan toj crkvi, i onda sve to selo veštuje, da bude pečena i varena. Valja da se svak za to proviđa isto ka' i za Božić, jer nije kud kamo, bolje da nestane sela nego u njem adeta. Pravoslavni kad se zovu, da idu u ovije na piće, reku edni drugom: "Ajmo ćerati bunjevačke Svisvete oli Mratinju" i t. d., a ovi opet reku: "Ajmo Rkaćima nabijati ognjište.". I tako edni s drugim jeglendišu, kad imadu oko šta; a najviše edni u drugije idu ćerati ćeip, kad rodi vino, pa makar bilo i najmanje selo. I ako je malo selo, u njem stoi svak veselo.

Naš Bukovičanac prije na toliko mjeseci rani krmeću pečenicu za krsno ime, a u svom buku (krdu) od blaga zabilježi baška, što će klati, pripravi drva, samelje žita, u grad ide po svijeću voštenu i tamjen i ostale sve stvari, što mu giljtaju. Svijeću ne će on da krije, kad je kupi, nego je nosi u ruci. Koje budu od talijera (2 viorina), zajedno što je nosi, š njom se ponosi, a drugo, da mu se ne bi prekršila, ako je u kar metne oli na papirče u antrešalj (ozgo na natovareno kad je, pa svr samara). On to za udes drži, ako prebjenu donese, pa je zapali na sopri.

Pred krsno ime na dan na dva kolju muškići blago, šure krmeću pečenicu (neki je ošuri vrućom vodom a neki opali bukavcom, i tako vele, da je slađa esti). Svako blago, pa bilo Božiću oli krsnom imenu kad kolju, okrenu mu glavu istoku, pa onda nožem pod vrat. Dok oni deru i kolju, ženske se vrte na sav ma, kuvaju kruve i somune za popa, bergaju drobove, stružu zjele i bukare, peru stolove, đe će se esti, uzdižu po kući i čiste, jer se svaka nada svome rođaku, pa se vrte i okreću, da ne dadu sobom divaniti. Ne bi tako sustale, pa da je svaki bogovetni dan krsno ime na pragu. Ta njeva preša i radnja, kako reko, sve je na dan na dva prije goda, a uvoči njega malo se što i sprema za ručak, neg za večeru, kad će zvanice doći, sprema se, to jest samo vari, a ispeklo se prije, ali svaka kuća dimi taj sav dan pred god, da more svak poznati, da se tu nešto sprema.

Ko služi sv.Jovana, sv.Đurđa, sv. Nikolu i t.d., reku im Jovanjštaci, Đurđevštaci, Nikoljštaci i t. d. Kako o kom kad god dođe, 'nako i sprema se večera. Zimi za večeru najbolje kuri kiseli kupus i krmetina osim ostalog, ali o sv. Đurđu za večeru se vari meso vreško s suvom krmetinom; drop iskrižaju na sitno (što reku kurma) te na vrigu ga svare s manistrom (pirničom). To se sve pripremi i čeka gotovo, dok ne dođu prietelji. Jedan mi je iz Boke Kotorske kazivao, da u nji šalju zvati uvoči krsnog imena zvanice i prietelje, a u nas, ako si ti išao piti njemu, bez da ga zoveš, eto i njega tebi. Ako trevi zaboljeti onog, što je dolazijo, eto na mjesto toga odma drugog, i tako edan po edan, kad se sve lijepo unoća, prilaze kući prieteljskoj, jer im se čini sramota zarana doći, koi trevi da im ne reče: "Ku' si podranijo na piće? Zar si poša' večeru im spremati?" I tako oni dođu na gotovo. Kućani već znadu, ko će im rupiti, te ga očekavaju večerom. Taki, koi god dođe, ne će odma da ide u kuću, nego lupa na vratije u debeli glas i zove:"Domaćine!" Ako čuju odma u kući, odazivlju mu se: "Domaka' se!" i: "Koi si ti?" On kaže: "Naši smo". "Ka' smo naši, ajde naprijed!" Izlete brže bolje na susret, a ženske najviše, ljube se š njime, najprije s muškijem usta i usta, i uvate se po' ruke, te se pitaju za zdravlje. Sad se s tijem ednijem zakalaju ženske grliti i ljubiti i cigla koliko ij je god u kući, pa doša' prietelj o prieteljica, najprije se od svega srca izljube u usta. Ako se ljubi muško i žensko, žensko će njega osim usta poljubiti u čelo, u oba obreza, u bradu, ma baš po svoj glavi sprijed, kud god more dospjeti, a nju čoek ne će neg što, kako reko, usta i usta. Kad se trevi žensko i žensko ljubiti, kako god muškića grle i ljube, tako one jedna drugu cvrkaju i trackaju, da se edva otisnu, pak onda ove iz kuće zakalaju uvijenim glasom i tankim ove pitati: "Kako seka Đuka, rodo moja, kako Stevanija, kako tetka Marija, kako prieteljica Joka?", tako da ispita za po sela: kako ona, kako ova, kako joj djeca, i t. d., te koe su došle, edva ijmogu zarukovedati govorom (t. j. odgovoriti) na svako pitanje. I onda ti, koi su došli, o muško o žensko, zakalaju vaditi darove: muškić u torbaku ponio jabuka, te tu svakoj ženskoj dade po ednu oli po dvije. Koja god primi, poljubi dar, pa š njim u njedra, jer jabuka je veliki dar, pa bilo za curu oli za ženu oli za staru baku. Ali babami se dariva kruv bijeli meki, jer one nemaju zuba; curami se darivaju osim velikog dara jabuke i paprenjaci (kolači tvrdi triještini) ili šupeljaci; djeci se daju bajami i kumpjeri, pa đe kome i kolač; odrasli ko god dar primi, makar koi, cvrkne ga, pa ga turi u njedra.

Kad su se darovi izdijelili, a čim baš i dođe prijetelj, odma ga zovu k vatri, tu mu je mjesto u svaka doba godine. Tako načetaju se oko tije zvanica kućani, gledaju u nji; još ako je koi dobro ođeven pod ajdučku, nikad oka š njega ne skidaju. Kad su se tako svi šćukali, koi ima' je doći, onda se meće večera. Sve te zvanice stoe kod vatre, dok se ne vrže na sto manistra, starješina se vrti, nosi i zove esti.Zasjeli su. Manistra je u drvenije zjela; svak po žlicu, pa: "Ala po njoj", rečestarješina, "i ako kom što manjka, mjesto da zove, nek makne uvom". Edu zvanice, što mogu bolje, još ako je koi iz daljega pošao, pa zovu starješinu: "Odi k nami, biće ti ka'i nami". Govori on njima: "Delate vi, doteći će i meni ja". I tako kad sve pod ruku metne za dovatiti, sjede i on s kraja stola, da se može lašnje za što dignuti (a baš više je na nogami neg sjedi). - Iza kurme eto mesa lešoga, pa iza toga krmetina i kupus, i onda meso pečeno od zaoblice (ovce ili debela ovna). Krmeća se pečenica ne dira do šutra, jer drže za udes načimati je prije dana krsnog imena. Tako edući kućani nukaju i namiču pred prieteljje da edu; odgovaraju im ovi: "Oćemo, ja nuđen ka i čašćen, a pred nami je, u jelu ni u krevetu nema stida, od stidna nijesmo ni otpali, da jeBog". Starješina bukarom dae piti, koliko ko oće i može. Čaše su i nagonica za šutra. Divan po divan, ako je toplo, stoje za soprom u drugoj kući i bujure o svemu i svačemu ka' dokoni, čili, siti i pjani. Pjana neva ljubila đevera, pa joj nijesu zamjerali, - tako i tijem da što koi i poklizne, sve prošće ka' i ostalo kolje. Ako li je ledeno, eto ij sviju k vatri. Čim uđu na vrata, sve se ženske dižu i namještaju im stoce od tri noge (od koije ima šporka zagonetka: da što mi ti je da, tri ti kura iz prkna vire?) i tako oko vatre posjedaju i bukara pred njima puna vina. Nadmudrivaju se tute oko vatre, zagoneću, prstenjkaju, otparuju vacoletom smotanijem palice jedno drugom i toliko igara i varalica zameću, o koima će kašnje biti na svom mjestu dulja riječ.

Kad Vlašići budu nasred neba i kad zakalaju pijevci prvi pjevati, onda ako zvanice zakalaju govoriti: "Ajmo ljegati", reći će i kućani "Ajmo"; ako li svak muči, ne će kućani ni regnuti, boe se zamjerke. I tako kad se siti iz divana otiskuju, već zna se: čoek ide čoekom, koi je oženjen, momak momkom, cura s curom, a žene ženami. Muškići ponesu plosku rakije uza se, pa ob noć, kad se koi probudi, svire, a i pred ljeganje dadu jojpo repu dobričak. Ženske se vavijek stide muškije, pa bile tuđe o svoe, da bi rek nigda ne piju ni vina ni rakije, ali njev je vrag baška, znadu se one ižinjati i proviđeti dobro, te nekako izvrte i za se za ob noć, a i po vazdan one nje odneklen šmrkuću osim što im muškići, kad oni piju, donesu. Tako kad su legli i maja vatru zapretalai krst mašom na njoj učinila, da se ne bi nečastivi počeša', zaspu svi ka' i zaklani, rču, moga' bi ij čuti na bunar.

Nijesu pravo ni bi rek zaspali, kad svanulo, čue se graja ženska i od djece, probude se i ovi sinoćni nabrajali, protežu se, pro'rkuju se, pljucaju, zovu još s kreveta: "Daj vode!" Nose im u bukari, onda će oni: "Ko vina večera, vode ruča," pa se je nategne do mile volje. I tako pita i drugi: "Daj i meni". Onda ovaj veli: "Na ti je, nek nijesam ni ja sam," pa onda maše se za rakiju, koja im je vržena na meti više glave u pendžeru; dižu se i oblače. Ako je zima i blato, cure i mlade odnesu zvanicami obuću k vatri, ostružu i osuše još s večera, u jutru im nose satrato i gotovo i tako se obuju, umivaju. Ženske im polijevaju i ope' će k vatri svi. Kava se već vari, onda starješina ij zaokupi sviju na tavan (ako ga ima), đe su i večerali, tu se čeka, dok ne dođe kava i škudelice i šta piju. Kad se sve donijelo, starješina meće cukar i razlijeva te namiče pred svakoga. "Kolača ima, ko će lomiti, nek supa u kavu; ako ne će, nek poljubi pa ostavi", starješina kaže. Kako dolazi edan po edan na kavu, tako i "dobro jutro" nazivlju edan drugome; vele, kako je koi lega' na koju stranu, da je na onu i osvano bez da se je probudio, i t. d. Srče se kava, ršću kolače, pa neki supaju, a neki ne će neg je piju samu. U tome eto u povelikom sudu rakije, na pijatije smokava, ćuktera, orasa i bajama, ka' o gozbi. Ćurlikaju rakiju, ršću orase i bajame, lome ćukter, pa edu i smokve, odma već na rakiji bude dolibaša, i taj lijeva i dae, ko nije pijo. Dolibaša mora, bila rakija o vino, da tuvi, ko 'e pijo a ko nije, da ne bi presra' koga, (t. j. prekoračijo ga pa osta' taj žedan); on mora biti odgovoran u velike za to, jer u dolibaši sve stoi. Tako na rakiji iz jutra već počmu graiti i larmati.

Kolikaju se na bajame ovako: Pred svakim tijem ima rpica voćke, što s pijata preda nji starješina metne, jer ima ij, da su stidni neki s pijata oklen doklen ispred ljudi mašati se. I onda zagrabe punu šaku bajama, pa će edan drugom: "Po koliko šinkoliko šindelija šindeset, koji nosi sto i deset". Drugi mu odgovori: "Po lijo". Onda onaj, što je zakolikno, pruži dlan i tome broi: ako bajama ima pet, sedam oli devet, onda je lijo ili dešpar; ako ij ima čet'ri, šest ili osam, onda je po tako a ne po lijo, t. j. par. Kad tako edan drugom ispogađaju oli ne ispogađaju, daju se bajami, da neki ostanu na stolu bez ijednog. Neki znadu svakiput pogoditi i odnijeti, nekako zagledaju se u oči onome, koi kolika, pa mu znadu na nosu, je li kriv o prav.(1) Kad tako odnesu neki po oku bajama, saspe ij u torbak; koju šaku povrati mu šaleći mu se: "Na ti, bolan, ne ću te globiti". Ali isto starješina namakne pred zvanice druge. Taj, što je iskolika', što ne povrati, či su bili, razda ženskijem i djeci valeći se, da je dobijo.

Dolibaša čašicom od po kvarta o čas do čas služi rakijom, a ona jeglen otvori, da u sve udari divan. Kako otvara jeglen, tako i glad; nije kud kamo, starješina donaša kruv i pinjure, pa od pečenije zaoblica rebra, glave i druge kraeve. Dolibaša rakijom vavijek obređiva; starješina reče: "Dedete, ljudi braćo i prietelji, što zabac'te, da lašnje ručak dočekate, pa ćemo bolje jeglendisati, er sit očenaš vragu oči izbija, a ne će gladan". Krste se i počimlju esti. Neki, ko je naučio sklapati, sklapi i pro zalogaja, a neki se polože pa ni riječi, nego češu mesinu na obe strane zuba, pa će im neki reći: "Dedete i vi, ljudi, koju bac'te ja", a ovi im odgovore: "Koja ovca blei, gubi zalogaj".(2) Dolibaša rakijom jednako obređiva, a zvanice edu; nema tu o vinu još ni sanjana. Kad i prestanu narendovati, rakija isto oda, benave neku s brda, neku s doline.

Ali primiče se leturđija, valja crkvi ići, ako je blizo. Starješina uzme svijeću ednu voštanu osrednju i šenice prebrate ka' pirnič dobru kapu, što se zove k o lj i v o, to ponese sa zvanicami u crkvu. Đe đak odgovara leturđiju popu, ima povelika mjedena tepsija ka' zjela, u Nju iskrenu šenicu svak i zadiju svojesvijeće: koliko je kršnjaka, on'liko kapa šenice i svijeća voštanica. Čim počme leturđija oli na polak, zapale svak svoju u toj šenici svijeću, da gori tako namijenjena svoim mrtvima. Kad se leturđija svrši, na te svijeće i šenicu (koljivo) dolazi pop s kađenicom u ruci i čita molitvu za mrtvijem u pokoj i za rod polja, oklen je ta šenica. Ali prije neg on počme svoe, reče đaku, da izreče tri puta sjati Bože, slava ocu, presvjataja troice i očenaš. S tijem još čas pa gotovo, svijeće se potrnu: koja je izgorela, dobro da je izgorela, a koja nije, ostaje vosak za crkvu.(3)

Kad narod iz crkve izađe, svaki starješina dozivlje svoe zvanice, da idu kući, i svaki se diči tu pred narodom sa svoim zvanicami (još koi je lijepo ođeven). I tako upute se kućami. Čim dođu, manistra se meće variti, a ljudi sjedaju za sto, dolibaša ope' ij obredi rakijom. U tome i manistra svarena. Kad je sve vareno i spremljeno donešeno na sopru, vali nešto, a to je pop, jer da je svega i da ij je trista, nije l' pop tu, te nema ništa. Daklen pop ne more se rasjeći, pa svakom prispjeti na ručak, nego odredi doći onom, ko ima što. I tako on dođe, kog kućani ušpijaju iz daleka, đe se crni na paripu, a momak mu na drugom, na kom će goniti, što ko bude dati. Zaludu je manistra na stolu i zasjeli prietelji: dok pop ne dođe, kad ide, i ne očata slavu, ne smije niko mašati se za ništo, Izašli su pred popa koi od kuće, i tako eto ga jedva među ljude, nazivlje im: "Pomoz Bog, junaci!" - "Bog pomoga', oče!" Jagme se neki ljubiti ga u ruku (to je običaj od starine), čine mu mjesto, đe će sjesti, ali popi nije do siđanja, jer ona ima puno kršnjaka opremiti, pa nema dokad, nego pita, da donesu vatre na maši (ožegu, što vatru preću). Brže bolje nose, a starješina gologlav žeže svijeću od talijera, koja je zadjevena usred kruva šenična oli ječmena nasred stola, koi se zove krsna česnica. Za udes starješina drži, ako mu se svijeća odma ne užeže, nego treba kresati šuverine puno. Kad je zapalijo, svi oko stola stoe gologlavi. Onda pop metne na mašu s vatrom tamjena starješinina, uzme u ruku te na mjesto kađenice tri puta oko svijeće na sopri pronese na glas govoreći: slava ocu, svjati Bože tri puta, presvjataja troice, očenaš. Zatim onda poja iz litra tropar i kondak svetiteljev. Kad se god krsti, on tad i ti svi oko stola tome reku: slava. (A i bez popa đaci idu u slave). Kad je pop svršijo slavu, onda ope' teke mašom prokadi, tamjen dimi, a zvanice rukami sve nagone dime sebi u usta (jer tamjen se broi svet). Preda pop mašu starješini, a starješina kome kućaninu, da ostale kuće prokadi. Ope' pop očata slava ocu i očenaš te uzme punu čašu vina, koja čeka ispod svijeće na kruvu, pa nazdravi starješini (ali u popova obično kratke su zdravice, jer nemaju dokad nabrajati oli ne će da se ponizuju, jer to je za nji nisko). Koja tome popu, đe je doša', zdravica je ovaka: "Zdrav, domaćine, za slavu Boga i sv. Đurđa (oli koga mu drago sveca). Da bi ga slavijo mnogo ljeta i godina; da bi dočekivao svoje prietelje u zdravlju i veselju; da bi te zdrava ostavili, kad od tebe pošli, a kod svoe kuće sve zdravo našli". I onda pop okusi zeru vina, pa preda čašu starješini, a on napije redom ovako: "Zdrav za slavu Boga i sv. Đurđa!" Drugi mu odgovara: "Bog te uslišio". I tako ednom čašom gologlavi valja da se svi u kući obrede, s kojom je pop oli đak napijo, a svi još stoe na nogami gologlavi. Kad su se izredali svi čašom od slave, onda sjedu, nuka starješina esti popa ka' i sviju, ali obično popovi čim iz crkve izađu, idu svojoj kući, pa ručaju, bi rek da se vladaju po onoj: sit očenaš vragu oči izbija. Da tako đe dođu ol što čalabrknu ol ne čalabrknu, sad zvanice kivni u toj zgodi popa, pa bi ga rada opoiti, te mu odma počme dolibaša nazdravljati, jer je onoj kući dika, u kojoj se pop opije.Ali ako i osuče ednu čašu, on ne će više, nego se diže, pa veli starješini: što je popovo, da je gotovo, oli neki reku na drugi način kao: reka' je Jakov i Isak, da se popu napuni bisag. U zakonu je, ako starješina popa zovne svojom voljom, a ne da on sam po sebi dolazi blagosloviti mu sto, da mu ima dati 20 krajcera.(4)

Kad pop ode i starješina ga spremi, zvanice već poiju manistru, onda se nosi za njom vrigana džigarica, za tijem vareno meso, pa kiseli kupus i krmetina, onda ide pečenica krmeća. U svakom veselju se i gozbi poznaje stariji prietelj, pa i više nji, pred koe se metnu drveni oli zemljeni pijati, na koe pred te metne po pleće pečeno bravije oli krmeće, pred neke metne za čast osim ostalog mesa grude pečene bravije oli po glave s mozgom. To je sve neko štimanje po brcije i starosti, a ostalijem već nikom ne manjka svakojaka mesa po izbor: ovog oću, ovog ne ću. Bukara stoi nasredstola puna vina; piju, koi što more; nuka starješina, da edu, da ne dangube, da to nijedonešeno, da se gleda u nj. Ženskije na stolu među ljudije nema: one su sve kod vatre djecom, da ne manjka ništa ni njima. Ljudi to i vole, da one nijesu među njima, jer oni za stolom divane o svačem, pa i o kojoj šporkoj, za nasmijati se, pa pred ženskijem i djecom ne sliši. A baš vole i one, da su same među se, lašnje im budi.

Najkašnje dolibaša pita starješine, bi li sa napili po kapac, što li bi? Smije se starješina, pa veli: "Ja ne kratim, a zašto je donešeno tu, nego da se pije?" Onda dolibaša dočepa se obilate čaše, pa zavati iz povećega suda neg je bukara vina, pa zakala: "Kud ću, kamo li ću? Da bi tome ol tome, biće kome ža', nego zdrav omene domene, s ovom si mi zdravo, drugom veso, s trećom pomoga' te Bog, a četvrta batela!" Tako dolibaša jednu za drugom tri posviri, pak se nasmije i onda četvrtu batelu, koju je navijestijo, napije svome omene domene, i taj, kad je ispije, ne nazdravlja redom svakom ka' one tri, neg nasukrst, đe se namane. Ko 'e niko ne želi preda se, nasukrst taj i napija, ne bili koga mimoišla oli se zamrsijo račun, pa da ko ostane prost od nje; ali dolibaša je mudar, pa tuvi, ko pije, ko ne pije. Najkašnje kad su se izredali jedan drugom napijajući, a dolibaša zna, ko je presrat (preko njega prešla čaša), pa će tome: "Amode tija, na de je sukni!" Brani se taj, da je popijo, ali laže: nije kud kamo, salije je u se. Čude se ostali i smiju se, pa vele: "Tome se, ljudi, ne može sakriti".

Poslije te nagonice divan po divan do drugog napitka, nagoni starješina i namiče, da edu. Ne bi se ni dobra lula duvana zapalila (t. j. popalila), dolibaša ope' napija, nije više kud kamo, ne će vino da se omiče, pa ga oklijevaju nekako piti, a nji dva, koi znadu dobro pjevati, pa će edan debelo, drugi tanko kontati ovako:

Pi de, pobro, tvoj je red,
Slađe vince nego med.
Ko ne moga' popiti,
Ne moga' se pokriti
Ni sebe ni žene
Niti djece ko' sebe.

Ko oklijeva merele kurele čašom u ruci, te malo po malo ispija, misli, da će koga zabašuriti, pa da će je ostaviti, onda mu zapjevaju:

Ko za dugo čašu drži,
Tome žena pod nos prdi.

Ako ne more da pije, onda veli mu dolibaša: "Oli, brate, pi oli ajde između ljudi u ženske". Ope' neki tu vele: "Ja bi mu ga ulijo za vrat". Neki veli, da bi u njedra. Ima nekije za ne piti, čini vintu, da je izašao na dvo' puštiti vodu, to uprav onda, kad se poćeraju na čaše. Dolibaša to dobro tuvi, pa družini odma kaže, da je taj i taj izmuždijo se na dvo', da ne pije. Onda svi u glas "A zar ćemo mi za nj piti? Uli ti njemu, što ga je išlo od redau bukaru na baška, pa kad dođe, nek pije ka' svoe". Kad su se iskrasili i okvasili, starješina veli: "Dela dete koi zapjevajte, čoče, što 'e korist vasdan piti, a ne pjevati i ne veseliti družine? Nije vajde, što mora biti, to ne mora proći". Nagone i nuka edan drugoga: "Dela ti", onaj ope': "Kušaj ti"; neki veli: "Ajde ja ćemo i ti, ti naprijed, ja ću strag". (Oni, koji goni tanko, prvi je, koi deblje, stražnji). Pa se ta dva zakalaju pro'rkivati i pljucati prije neg počmu. Kad opučili, ne mogu složiti, jednako gone oba. Ostali odma zamijeraju, da ne valja; neki veli: tako; neki; ovako, neki veli: "Ti, Đuro, digni, a ti, Jeto, spušti". Tako začaglane svi. Dolibaša meće red te ljeva odma tri čaše pune, pa ij meće na pijat. To namijeni onom, ko prodivani, kad se zakala pjevati. To pjevanje zove se pod pjansku, na koe dođu onda za sto i ženske zvanice te se đe zbiju pri kraju. Pod pjansku pjevanje nije šporko ni zagojatno, nego puno miljka, ono se ne brza, kad se pjeva, nego oteže grlom i sporo a orzilo (glavno viče se). Pjevajući spominju se sve zvanice, pa kad do koga dođe, odma skine kapu, dok ne izgovori o njem ono, što je počo, i dok mu ne reče pjevajući: "Metnikapu na poštenu glavu", ne će je niko ustaknuti. Za završiti pjesmu smijom, ta dvoica bace se drugovačije, i najkašnje bez da što kontaju, pjevaju oba što igda mogu i oću jedan debelo, drugi tanko, da sve ječi, a čuti se može na milju puta. I s tijem svrše. Nijesu pravo ni umukli, a zvanice i svi kućani ćapaju svak svoju kapu, pa edan drugom maše vičući: "Živijo, živijo, evala, evala Nikola, Đuro, Jeto" i t. d. U pjevanju kad se ženske spominju, kad kape nemaju da je skinu, one se onda dignu; dok ij miti, ope' sjedu, dok god ti ne svrše; kad svrše, one odu među ženske, đe su i bile.

Općeno pjevanje pjansko i otezanje grlom jest ovako:

Drži, kušo, da ga zapjevamo,
Evo ima sto godina dana,
Da ga skupo zapjevali njesmo.
Sve pijemo, jer ga ne pjevamo.
Nije ovo vino ukradeno,
Nit je njega koza bara dala,
Ni svoijem rogom uskopala,
Neg motika i pleća junačka.
Pleći dale, pleći i popile.
Prostite nam, draga braćo naša,
Dok bi svakom pjesmu pripjevali,
Njesmo vami na krštenju bili,
Na krštenju niti na znamenju.
Starješina od ovoga doma,
Đe si goder, Bog ti dao zdravlje,
Dušmani ti pod nogami bili
Kano konju sve četiri ploče
I dvadeset i četiri čavla.
Redom, braćo, edan do drugoga,
Bog pomoga' svije i ednoga!
Kume Jovo, do tebe ću doći,
Do tebe mi svaka sreća došla,
I s tim drugom uz koljeno tvoe,
Dvije glave, Bog vam dao zdravlje.
Pobro Niko, moja mila diko,
Uzgor glavu, Bog te veselio.
Kume Đuro, moja mudra glavo,
Što si mrke potočio brke,
Štimala te braća i družina.
A moj Ćiro, moja desna ruko,
Milo mi je pogledati na te
Kano majci na jedinog sina.
Pobro Jeto, moj si svakojako
I s tim drugom uz koljeno tvoe,
Zdravo bili, rujno vino pili!
Ostaj s Bogom, Bog te veselio!
Moj Gligorja, do tebe ću doći,
Metni kapu na poštenu glavu.
Oj netjače, moe desno krilo,
I ti mi se mlađan oženio
Sa gizdavom lijepom đevojkom,
Tvoj se ujak tute dogodijo,
Ćako ti se, braco, radovao,
Majka ti se, rano, veselila.
Ostaj s Bogom, milo janje moe!
ŽŽenske glave a junačke majke,
Muške vam se uzdržale glave,
Cure vam se mlade poudale
Pod kozaru, đe se vrane more,
Đe no ore jare i magare,
Jare more, magare ne more,
Jare kreće, a magare ne će.
Ku' ćeš dalje, od Boga nam zdravlje.
Prostite nam, draga braćo naša,
Vami pjesma, nami čaša vina,
Da bi ona od barila bila,
Popiće je braća i družina,
Makar bila muva jol kvasina,
Kvasina bi za srce ujela,
A od muve glava zaboljela,
Čaša pravog glavi ljekarija.
Čuo jesam, a vidio njesam,
Da j' daleko gora Romanija,
Pomoga' nas Kristos i Marija,
Da bi iđe na strašnome sudu,
Đe no sudi svetitelju Đurđu,
A ne sude jarci rastriguzi.
Ova pjesma ne ostala pusta,
A nami se osušiše usta;
U rodu vam ne bijalo slipca,
A vi naske napoite vinca.
Stu, krasulja, ne bodi telaca,
A šib, kuco, ne kolji štenaca,
Pěis, maco, ne jedi droblenja,
Jer to baka zetu ostavila,
Da bi njemu brke namazala.

Poslije ovog pjevanja pozdravlja jedan drugog kapami, a starješina nuka esti; ali dolibaša prije pjevačma dae piti, koliko koi more bez nagonice. I tako svi redom, kad su što poeli (jer tije pojedalica ima puno pro dana, a pije se o čas do čas), onda počmu edan drugom nazdravljati, ali o krsnom imenu zdravice su kratke (a na svadbi puno su dulje i smješnije). Od krsnog imena kad se napija, ovaka je: "Zdrav živijo, Bog te veselijo, vino pijo, zdravo bijo! Kud god odijo, zdravo odijo, još sretnije kućidolazijo. Zdrav, brate, u dobri čas. Kud god se skitali edan za drugog pitali. Zdrav, brate, što ti ne domaka' riječi, to Bog svojom milosti. Za dravlje našeg kućnog starješine, da bi ga Bog pomoga' na svakome kraju, na svakome putu, kud god iša', da bi ga sreća pratila, svak mu moga', a Bog mu pomoga. Za zdravlje onoga junaka, kome on napije. Zdrav, brate, mi s mjesta, a Bog na mjesto. Ne bila nam ova čaša prva ni posljednja, nego sretna i čestita, da bi se više puta sastali zaedno i rujna vinca ponapiliza mnogo ljeta a više godina; zdrav svadili se a ne omrazili se. Izgubili ti konji ploče goneć u Bodule sir i maslo i izgoneć vino i rakiju, ženeć momke a udajuć djevojke". - Kad taj ispije, dolibaša nalije, pa da onome, a on mu veli: "Vala i evala tebi itvome napitku, i vala, ruko, koja si mi dala. Kako ti, brate, napio, tako Bog uslišao. Vala svima redom pod ovom gredom i imenom pod ovim šljemenom. I zdrav, Đuro, u tvoje zdravlje a u moe telo!" - I tako svi neko kraće, neko dulje nazdravljaju i piju.(5)

Sav dan o krsnom imenu gori na stolu u kruvu svijeća, a druga od ulja (lućerna) o čavlu baška gori noć i dan namijenjena mrtvijem te kuće. Kad živi slavu imaju, nek imadu i oni svjetlost na onome svijetu, jer kažu, da je svijeća duši oko. O krsnom imenu pojave se prosjaci: neki dođi, neki pođi, ali nijedan se s vrata ne odgoni baš nikad, a te dane po gotovu. Iznesu mu piti i jesti, a i ponijeti što uza se.

Tako prietelji galameći, pjevajući, mudrujući i t. d., u tome se priškrba i mrak, te se nosi večera. Ako 'e zima, u prvom je redu kupus i krmetina, a pečenke ima sve i maloj djeci; je li ljeto, onda je meso vareno i kurma; i kroz svu godinu udžaju peći tuke, di lov koi spreme za promijenuti jedžak. Malo ko što i jede osim ručka: ne da mu vino. Kad su tako iznemogli više i došlo kasno doba, onda starješina trne svijeću, odreže skrišku kruva, nalije čašu vina, skine kapu i digne se on i sve zvanice. Prekrsti se, pa umoči kruv u vino te nadne se nad svijeću, da kap pane. Čim pane svijeća, počme to manje mižditi, to manje, to manje, dok se ne utrne. Tu skrišku, s kojem je trno kruv, starješina odma poije, a vino u čaši popije (u koe kruv umakao) i onda još dvije jednu za drugom popije. Tako treba da svi urade; to se zove čaše od svijeće, koe mora da svak pije. Više te čaše ubiju, neg što se vas dan pilo, i onda idu lijegati, jer su i na stolu počeli rkati. Zvanice idu one, koe su s večera došle, i one iz jutra svaki svojom rodbinom spavati, muško muškim, žensko ženskim. Ploska rakije više glave metne se, i tako zaspu ka' zaklani.

Šutradan kad se dižu, odma pitaju, je li se koi oždrijebijo, pa da more uzjati, kad pođe kući. (To je reći, da nije koi bljuvao). Nije kud kamo, za to pribadaju i šale se o tome ždrijepcu ili ti surcu. Ko ga je oždrijebijo, niko ne će da kaže, da je on. Ko će reći, da je kurvin sin? Ima ij ope', da ij je sramotnije dopalo, jer ždrijebac se može utrkmati (sakriti), a ko je posrno kako oli zapela mu noga te pao, pa odro čelo, obrvu, a najviše na nosu, to se dogodi, pa šutradan kad dođe za sto sjesti, a to se vidi a pada u oči. Onda se zakalaju šaliti i sprdati pitajući ga: "Što ti je to, prijane, bilo? Zar si letijo u vještice?" Taj bi pregorijo puno, da to more kako sakriti ka' oni, što je ždrijepca izvalio, pa ženske posule lugom i pomele. Brane se i od ždrijepca, i taj, što je rog steka' na glavi, onaj veli, da mu je naudilo meso krmeće oli kupus podgrijavat, za to da je bljuvao; drugi, taj veli, da kad 'e išao na dvo' sporad sebe ob noć, da mu je nešto zapelo između nogu oli da se ubio o dovratak; a oni, koi su zdravi ustali, a drži ij mamurluk, u brk će: "Bogme, brate, lažete, vas je ubijo vinko lozić". Drugi će: "Nije ni tako; nji je sapela gospa od obruča". U tome i kava dođe. Neke vidijo sam, da ne će da piju, koi su ustali mramorni od vina, ni kave ni rakije, nego odma, čim iz kreveta, nategnu se što igda mogu cijela vina; kažu, da im je to jedini lijek, da postanu itri i lagani: ako zakalaju piti vodu oli rakiju i kavu, da po vas dan drkću.(6)

Oni, koi se oždrijebijo i otarliča' se po mutriji (licu) sprijed, ti drugi dan krsnog imena, za pokaz'ti se junaci, poduvate po redu biti dolibaše, za da mogu opoiti one, što se š njima ćikaju. I tako i bude, da treći dan na polasku svi budu jednaci: oli se koi ope' oždrijebijo oli stekao rog oli mramora, dok god ope' ne zakalaju srkati.

Taj treći dan najviše udari divan u nji i najpametnije piju, jer je vrijeme od odlaska i rastanka, jer kažu: "Najmilijeg gosta tri dana dosta". I taj zadnji dan ne manjka ga nikom piti, ali oni među se ne će da se nagone, ako i oće starješina, jer starješini je posve milo, da mu sezvanice ošekendaju (opiju); pa kad se još šutradan zakalaju tužiti na vino mu, da je usovno (jako - pjano), tadaj starješina deblja i reče: "Oće, oće, ma kapi valaj nijesam ulijo u nj vode, niti sam od masta mješine omućao". Još od kašnje podne trećeg tako dana počmu se manjižati i vrpoliti, da će kući, a starješina i svi ostali: "Ne još, ne još, delate što poite, sa' ćete ja". Ustanu, pa sjedu ope', jer kako su s noći došli, tako bi rada da i odu, da nj niko ne vidi, đe su bili ni što su radili. Još ako su se teke okvasili, pa da basrljaju. Tako galameći na izmaku svega dobra priškrba se i mrak, a oni od zvanica edan po edan zakalaju pljucati u dlane i udare jedan o drugi govoreći: "Noć ka' i sinoć". Krste se, uzimlju aljine svak svoju; žale ij kućani veleći im: "Ostan'te, ku' ćete sad pod noć, šutra pa podran'te". Ženske i cigla prate ij i mole, da ne idu. Ko će pjan svijet ustaviti, da ne ide, kud je odumijo? Kad vide, da nije moguće, onda iznose im darove, da ponesu od druge vrste, nego što su donijeli. Govore ženske, kad daju im: "Na, krasni Đuro (oli Ćiro), podaj ovo seki Joki".Druga veli: "Podaj nevi Đurđiji i poljubi je za me". I tako svaka će poslati u onoj mjeri, što je i primila, a i ono što šalje, nije kupila nijedna, nego im prije neko isto darovao, tako da jedan kolač oli jabuka preko deset će ruku i njedara proći (jer se ne smiče jabuka, dok god ne izagnjije sama, a kamo li kolač i t.d.). Kako su se izljubili, kad su došli, tako isto i kad pođu. Starješina bukaru punu za njima na puškaricu puta nosi i nagoni, da piju. Kad se već rastaju, ope' se iznova ljube i jedan od drugoga oproštaj pitaju, da nije koekoga ne otijući uvrijedilo besjedami, i onda: "Zbogom, zbogom!"

Čim se rastanu, a te zvanice muške metnu prst u uvo, te ala da se pjeva, svaki pose iz svije ramena, i nabraja i pod'okiva se. Kad dođu kući, odma idu leći, i tako šutradan do ručena doba valjaju se. Kad se dignu, pitaju ij kućani im, da nije koi doja' na ždrijepcu? Brane se, da nije, ali se kašnje isto sazna, pa im se za dugo rugaju. Oni, koi se otarliča' i steka' rog na piću, ne smije za dugo u svijet, dok se rana na potairi, jer ij svijet kori, šta nijesu u glavu pili vino, a ne u drob.

Ovaki je običaj krsnog imena u Bukovici, što ne može se kaz'ti kraće, a dulje bi, jer o krsnom imenu valaju i ganjataju u pleće bravije (lopaticu oglodatu i otratu bez da ima i zere mesa), tako isto i u zečiju pogađaju, jer ko god zeca ubije, onome je sve suđeno, što je god u pleću mu zapisato (isto ka i u bravijemu, koje je u gospodara objanjilo se). Tako zvanice u golu kost (pleće) sve mogu pogoditi, što jest, što je bilo i što će biti, a to sve na dlaku kazaće bez valinge. Tako u pleću se zna, oće li ko u onom plemenu umrijeti: vidi se greb; oće li se dijete roditi muško oli žensko, ako li će muško, s desne strane vidi se kolijevka, ako li će žensko, onda s lijeve; oće li slama oli kuća izgoreti, vidi se vatra; oće li goveče krepati, vidi se koža; oće li biti svadnje i bijenja, vidi se rana; oće li biti krepa u blagu; znade se, je li domaćin crkvidužan, a je li kom drugom; zna se, jesu li ženske u kući zle oli dobre; krepavaju li konji odavno. Bukovički narod bolje u pleće vjeruje, koliko i u evanđelje, jer evanđelja veli da ne razumije, a niko mu ga baš i ne iskaziva, a u pleće se razumiju isto ka' i suci u paragrave, jer svaki sinjal na pleću glasi za se ka' i paragrav za se. Kad što o kom starješini divane i pretresaju mu aljine, odma reku: "Pušti ga kraju, ta njega nema ni u božićnem pleću oli krsnom". Krsno je ime veliko veselje kod svakog težaka, ka' ima neki odušak svome srcu, jer niđe se ne će prieteljma porazgovoriti i jedan drugog naučiti što tadaj. Neki slave i po 4-5 dana.(7)



Nazad na rubriku   Nazad na rubriku

Pošalji komentar

Komentar

Nema odobrenih komentara poslatih za ovaj prilog

OCJENI PRILOG arrow grade 1 grade 2 grade 3 grade 4 grade 5
Prosječna ocjena: 5 Ukupno glasova: 1

Najpopularnije galerije


oglasi bottom arrow


Find more about Weather in Benkovac, RH